Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-297/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠFS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Mađariću i Goranu Gložiniću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-60/2023-24 od 21. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-60/2023-24 od 21. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska 69, Zagreb, da tužiteljici JFS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.463,21 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

7,42 EUR s kamatom od 30. rujan 2010. do plaćanja;

21,07 EUR s kamatom od 31. listopad 2010. do plaćanja;

28,99 EUR s kamatom od 30. studeni 2010. do plaćanja;

39,08 EUR s kamatom od 31. prosinac 2010. do plaćanja;

31,94 EUR s kamatom od 31. siječanj 2011. do plaćanja;

34,44 EUR s kamatom od 28. veljača 2011. do plaćanja;

31,26 EUR s kamatom od 31. ožujak 2011. do plaćanja;

31,83 EUR s kamatom od 30. travanj 2011. do plaćanja;

45,35 EUR s kamatom od 31. svibanj 2011. do plaćanja;

46,45 EUR s kamatom od 30. lipanj 2011. do plaćanja;

57,70 EUR s kamatom od 31. srpanj 2011. do plaćanja;

51,92 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2011. do plaćanja;

45,60 EUR s kamatom od 30. rujan 2011. do plaćanja;

44,92 EUR s kamatom od 31. listopad 2011. do plaćanja;

44,43 EUR s kamatom od 30. studeni 2011. do plaćanja;

47,45 EUR s kamatom od 31. prosinac 2011. do plaćanja;

50,08 EUR s kamatom od 31. siječanj 2012. do plaćanja;

50,43 EUR s kamatom od 29. veljača 2012. do plaćanja;

48,61 EUR s kamatom od 31. ožujak 2012. do plaćanja;

49,84 EUR s kamatom od 30. travanj 2012. do plaćanja;

50,68 EUR s kamatom od 31. svibanj 2012. do plaćanja;

49,27 EUR s kamatom od 30. lipanj 2012. do plaćanja;

49,64 EUR s kamatom od 31. srpanj 2012. do plaćanja;

48,58 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2012. do plaćanja;

46,29 EUR s kamatom od 30. rujan 2012. do plaćanja;

48,73 EUR s kamatom od 31. listopad 2012. do plaćanja;

49,90 EUR s kamatom od 30. studeni 2012. do plaćanja;

49,08 EUR s kamatom od 31. prosinac 2012. do plaćanja;

44,48 EUR s kamatom od 31. siječanj 2013. do plaćanja;

48,39 EUR s kamatom od 28. veljača 2013. do plaćanja;

48,73 EUR s kamatom od 31. ožujak 2013. do plaćanja;

47,20 EUR s kamatom od 30. travanj 2013. do plaćanja;

42,43 EUR s kamatom od 31. svibanj 2013. do plaćanja;

42,31 EUR s kamatom od 30. lipanj 2013. do plaćanja;

43,48 EUR s kamatom od 31. srpanj 2013. do plaćanja;

45,43 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2013. do plaćanja;

47,96 EUR s kamatom od 30. rujan 2013. do plaćanja;

46,61 EUR s kamatom od 31. listopad 2013. do plaćanja;

47,56 EUR s kamatom od 30. studeni 2013. do plaćanja;

48,64 EUR s kamatom od 31. prosinac 2013. do plaćanja;

48,85 EUR s kamatom od 31. siječanj 2014. do plaćanja;

50,25 EUR s kamatom od 28. veljača 2014. do plaćanja;

49,79 EUR s kamatom od 31. ožujak 2014. do plaćanja;

48,24 EUR s kamatom od 30. travanj 2014. do plaćanja;

47,75 EUR s kamatom od 31. svibanj 2014. do plaćanja;

47,97 EUR s kamatom od 30. lipanj 2014. do plaćanja

49,73 EUR s kamatom od 31. srpanj 2014. do plaćanja;

51,22 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2014. do plaćanja;

50,91 EUR s kamatom od 30. rujan 2014. do plaćanja;

52,19 EUR s kamatom od 31. listopad 2014. do plaćanja;

53,06 EUR s kamatom od 30. studeni 2014. do plaćanja;

52,55 EUR s kamatom od 31. prosinac 2014. do plaćanja;

53,25 EUR s kamatom od 31. siječanj 2015. do plaćanja;

53,25 EUR s kamatom od 28. veljača 2015. do plaćanja

i to do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snaži na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snaži na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska 69, Zagreb, da tužiteljici JFS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 2.125,07 EUR- a, (dvijetisućestodvadesetpeteuraisedamcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snaži na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snaži na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Punomoćniku tužiteljice odvjetniku Danijelu Trubić iz [adresa], određuje se trošak delegacije temeljem čl. 11. st. 4 i 5. Zakona o sudovima, u iznosu od 21,92 EUR-a, (dvadesetjedaneuraidevedesetdvacenta), koji će se isplatiti na teret Državnog proračuna, u roku od 15 dana.“

2. Protiv točke I. i II. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik posebice upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženik ističe kako su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), bile razumljive, jasne i uočljive. Nadalje, tuženik ističe da se o njima pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Radi navedenog, sporne ugovorne odredbe ne mogu biti nepoštene i ništetne. Također tuženik osporava direktni učinak presude koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, smatrajući da se povreda prava potrošača mora utvrditi u individualnoj parnici. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Rješenje prvostupanjskog suda, sadržano u točki III. izreke prvostupanjske odluke, kojim se određuje trošak delegacije, nije predmet ovog žalbenog postupka, budući da ga tuženik niti ne pobija svojom žalbom.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, konačno uređen podneskom od 6. svibnja 2024. (list 134-136 spisa), za isplatu iznosa od 2.463,21 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužiteljica pretplatila zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužiteljica svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 6. veljače 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj: 318-50-3256891, kojim je tuženik tužiteljici dao na raspolaganje iznos od 21.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 108 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,95% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom tuženika. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta, koji dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Riječ je o stambenom kreditu. Također nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit.

9. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužiteljica pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Također se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Naime, gore navedenim presudama je, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četverotuženik), u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem čl. 118 ZZP/14, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14.

14. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a što je pogrešno jer se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz presuda po kolektivnoj zaštiti potrošača pa je stoga u svakom pojedinom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive te ako jesu tada nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

18. Međutim ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

19. Naime, u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovora tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

20. S druge strane, tužiteljica je u svome iskazu (list 138-139 spisa) logično, životno i uvjerljivo istaknula kako je po struci novinar, da nema ekonomska znanja, da ju je ugovor o kreditu dočekao unaprijed sačinjen, da nije mogla utjecati niti na jednu ugovornu odredbu, da nije pregovarala sa tuženikom, da nije upozorena od strane tuženika o valuti u kojoj diže kredit te o rizicima koji bi se eventualno mogli dogoditi vezano za valutu CHF.

21. Relevantno je, je li tužiteljica sklopila ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju, pa tužiteljica kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

22. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03)

23. Naime, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je kako nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

24. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

25. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić (list 121-129 spisa), a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, utvrdio preplatu u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 2.463,21 EUR-a, a koji iznos tužiteljica osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

26. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

27. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić