Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Ružiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Ružić i Tin Ružić iz Čakovca, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, zastupanog po punomoćniku Anti Glamuzini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-11/2022-33 od 6. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-11/2022-33 od 6. listopada 2025. u dijelu izreke pod točkom I. i II. izreke kao i pod točkom III. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.621,83 € s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-11/2022- 33 od 6. listopada 2025. u dijelu izreke pod točkom III. kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.621,83 € do iznosa od 1.646,83 € (za iznos od 25,00 €) s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 25,00 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe čl. 4. i 5. ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj [broj], sklopljenog dana 12.01.2006. između pravnog prednika tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužiteljice kao korisnice leasinga, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužiteljice kao korisnika leasinga da plaća najamninu u jednakim mjesečnim iznosima od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 33,08 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.01.2011. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 1.646,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2025. do isplate.

1.2. Rješenjem istog suda nije dopuštena preinaka tužbe tužiteljice isticanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 699,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 17.01.2011. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku dok je u preostalom dijelu neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. i 5. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj [broj], sklopljenog dana 12.01.2006. između pravnog prednika tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužiteljice kao korisnice leasinga te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 186. ZPP kao i odredbu čl. 186.b ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da je u tužbi tužiteljica zatražila dostavu dokumentacije i postavila djelomično u odnosu na utvrđenje i isplatu tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP, te nakon što je tuženik tek po rješenju suda sa ročišta od 12. veljače 2024. dostavio podatke, tužiteljica je nakon izvedenog financijskog vještačenja podneskom od 11. veljače 2025. specificirala tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu iznosa od 732,42 €. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj jer uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024.)

7. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano uz primjenu članka 502.c ZPP-a, da se fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, ali samo u postupcima pokrenutim protiv fizičke ili pravne osobe koja je navedenom presudom u kolektivnom sporu obuhvaćena, valja reći da je prvostupanjski sud jasno i detaljno utvrdio da u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka, budući da ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, pa kako tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenih presudama donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, to nema primjene tih presuda iz kolektivnog spora, na koje se tužitelj poziva u tužbi, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je dana 12.01.2006. između pravnog prednika tuženika HYPO-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb kao davatelja leasinga i tužiteljice kao korisnika leasinga zaključen Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj [broj]; a kojim je Ugovorom o operativnom leasingu motornog vozila pravni prednik tuženika kao vlasnik predmeta leasinga dao tužiteljici kao korisniku leasinga na korištenje motorno vozilo marke Peugeot, model 307 X-DESIGN 1,4 16V, broj šasije [broj šasije], godine proizvodnje 2005., sa ugovorenim trajanjem leasinga na rok od 60 mjeseci, te sa ugovorenim plaćanjem najamnine za leasing u iznosu od 330,16 CHF mjesečno;

- da iz odredbe čl. 4. navedenog ugovora proizlazi da je ugovoreno da se korisnik leasinga se obvezuje davatelju leasinga isplatiti ugovorenu najmaninu za leasing na slijedeći način: 60 mjesečnih najamnina na ime najamnine za leasing, u bruto iznosu od 330,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dok je čl. 5. ugovoreno da se sva plaćanja prema ovom ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i uplaćuju na žiro račun davatelja leasinga;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica s osnove mjesečnih najamnina leasinga tijekom trajanja leasinga po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a uslijed ništenosti u tom Ugovoru ugovorene valutne klauzule u CHF, preplatila iznos od 33,08 €, a da se preostali iznos do po vještaku ukupno utvrđenog iznosa preplate od 732,42 € tj. iznos od 699,34 € odnosi na po vještaku utvrđenu preplaćenu tečajnu razliku pri plaćanju otkupa vozila dana 17.1.2011., a kako je prikazano u Tabeli sadržanoj u danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije objašnjavao odredbe ugovora o leasingu, a osobito odredbu koja se odnosi na švicarski franak i rate je plaćala tako što su joj skidali s plaće putem trajnog naloga, a potpisala je ugovor o leasingu s valutom klauzulom CHF jer joj je to bilo predloženo te je tako bilo dogovoreno između auto kuće i leasinga, a njoj je u tom trenutku tako financijski bilo podnošljivo. Isto tako je navela da nije razumjela da će joj se iznos mjesečnog obroka koji je dužna plaćati mijenjati ovisno o tečaju, a nitko joj nije govorio o nikakvoj valutnoj klauzuli, ona je znala ratu, iznos kredita, a o valutnoj klauzuli joj nitko nije govorio te nije bila upoznata da će tu doći do nekakvih promjena i povećanja rata cijelog kredita.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni Ugovor sačinio i pripremio za potpis pravni prednik tuženika, te se radilo o tipskom ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, a tužiteljica i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane pravnog prednika tuženika ponuđenih odredaba ugovora dok tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se plaćanje najamnine za leasing tj. za korištenje motornog vozila u obliku operativnog leasinga veže za valutu CHF. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da pri sklapanju predmetnog Ugovora nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03, ali tužitelj takve tvrdnje nije dokazao. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da su prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora od strane pravnog prednika tuženika, tužiteljici dane sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom Ugovoru ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF pa kako o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, to prvostupanjski sud utvrđuje da pri zaključenju predmetnog Ugovora tuženik tj. pravni prednik tuženika kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

11. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik odnosno pravni prednik tuženika, prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužiteljicu kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je promjenjiv i neizvjestan iznos obveze s osnova najamnine po predmetnom Ugovoru o operativnom leasingu motornog vozila, kao bitan element tog Ugovora tako da su ugovorne odredbe članka 4. i članka 5. predmetnog Ugovora nepoštene i time ništetne pa odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Najprije valja reći da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru jer iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća, proizlazi da je osobno vozilo dano tužiteljici kao korisniku leasinga na korištenje u osobne svrhe pa stoga tužiteljica ima svojstvo potrošača (čl. 3. Zakon o zaštiti potrošača) te se te se u konkretnom slučaju na njihov pravni odnos primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), kao i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO-a), a kao što je već navedeno nema mjesta primjeni pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora odnosno utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a,

14. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Prema tome, da bi se odredba čl. 4 i čl. 5. predmetnog Ugovora utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su predmetom tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio, suprotno žalbenim navodima, da je na štetu potrošača, tužiteljice, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

16. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice dok tuženik nije dokazao suprotno dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko prilikom sklapanja predmetnog ugovora od strane djelatnika tuženika nije objasnio odredbe o valutnoj klauzuli i nije bila upoznata da će tu doći do nekakvih promjena i povećanja rata cijelog kredita. Isto tako, daljnji žalbeni navodi u tom smislu nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

17. Prema tome, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja visine mjesečne rate s valutnom klauzulom i objasnio rizik povećanja tečaja valute, tako da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici nije prilikom sklapanja ugovora koji je unaprijed pripremljen kao tipski ugovor omogućeno pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama ugovora pa su takve odredbe u potrošačkim ugovorima nepoštene i samim time ništetne slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima o obvezama ugovornih strana, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. ZOO-a).

18. Ovdje valja naglasiti da je prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., te će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, odredba koja je ugovorena i ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio i utvrdio znatnu neravnotežu među ugovornim stranama odnosno da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama, budući da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je zbog promjene tečaja došlo do povećanja obveze tužiteljice.

20. Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da odredbe predmetnog Ugovora u dijelu pod točkom 4. i 5. su nepoštene, odnosno ništetne u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu pod stavkom I. izreke pravilno primijenjeno.

21. Isto tako, suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Slijedom navedenog, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 33,08 € (budući da tužiteljica nije podnosila žalbu), to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja tog iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

23.Također, neosnovano tuženik prigovara zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara zahtjeva za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih iznosa nije nastupila jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

25. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

26. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da je suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica u ovom postupku uspjela u cijelosti sa utvrđenjem i sa zahtjevom za isplatu, slijedom čega joj je pravilno prvostupanjski sud odmjerio parnični trošak u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

27. U odnosu na žalbene navode da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 796,34 € te da je odbijena za iznos od 699,34 € zbog čega joj treba trošak dosuditi sukladno uspjehu u sporu, valja reći da u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 699,34 € nije bila dopuštena preinaka pa se o tome nije niti rasporavljalo tako da se taj dio niti ne uzima prilikom računanja uspjeha u sporu, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

28. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da osnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja neosnovano priznao tužiteljici trošak sastava žalbe na rješenje od 02.05.2023. godine u iznosu od 100,00 € i to prema Tarifnom broju 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iako joj pripada 50% nagrade utvrđene prema Tbr. 7. toč. 1., 4. i 7 u iznosu od 75,00 €.

29. Zbog toga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za iznos parničnog troška od 25,00 € i u tom dijelu je preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom III. (toč. II. izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.621,83 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama žalba tuženika neosnovana.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić