Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1094/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PP iz [adresa], (ranije [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bojanu Bacingeru odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-30/2024-28 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-30/2024-28 od 23. siječnja 2025. u stavku I., II., III. i IV. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PP, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.726,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 02. siječanja 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 13,77 EUR od 02. siječnja 2009.

iznos 0,02 EUR od 31. siječnja 2009.

iznos 16,36 EUR od 04. veljača 2009.

iznos 17,14 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 15,07 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 0,06 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 15,41 EUR od 16. svibanj 2009.

iznos 12,29 EUR od 17. lipanj 2009.

iznos 0,03 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 9,92 EUR od 17. srpanj 2009.

iznos 10,58 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 0,14 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 11,67 EUR od 19. rujan 2009.

iznos 0,09 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 11,61 EUR od 17. listopad 2009.

iznos 0,06 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 11,03 EUR od 02. prosinac 2009.

iznos 12,16 EUR od 16. prosinac 2009.

iznos 14,66 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 17,33 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 16,71 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 0,03 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 20,30 EUR od 01. travanj 2010.

iznos 19,64 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 20,98 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 32,54 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 0,02 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 30,14 EUR od 02. kolovoz 2010.

iznos 0,01 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 36,45 EUR od 17. rujan 2010.

iznos 34,02 EUR od 13. listopad 2010.

iznos 30,08 EUR od 02. studeni 2010.

iznos 38,39 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 47,90 EUR od 03. siječanj 2011.

iznos 1,06 EUR od 20. siječanj 2011.

iznos 41,46 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 44,11 EUR od 04. ožujak 2011.

iznos 40,75 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 41,37 EUR od 06. svibanj 2011.

iznos 0,16 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 55,36 EUR od 08. lipanj 2011.

iznos 56,52 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 26. srpanj 2011.

iznos 68,33 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 62,24 EUR od 03. rujan 2011.

iznos 55,67 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 54,96 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 0,12 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 54,33 EUR od 07. prosinac 2011.

iznos 57,57 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 60,40 EUR od 14. veljača 2012.

iznos 60,73 EUR od 15. ožujak 2012.

iznos 58,83 EUR od 16. travanj 2012.

iznos 60,11 EUR od 15. svibanj 2012.

iznos 60,99 EUR od 15. lipanj 2012.

iznos 59,51 EUR od 16. srpanj 2012.

iznos 59,90 EUR od 14. kolovoz 2012.

iznos 58,79 EUR od 14. rujan 2012.

iznos 56,40 EUR od 16. listopad 2012.

iznos 58,95 EUR od 20. studeni 2012.

iznos 59,86 EUR od 18. prosinac 2012.

iznos 59,63 EUR od 16. siječanj 2013.

iznos 54,50 EUR od 15. veljača 2013.

iznos 58,59 EUR od 16. ožujak 2013.

iznos 58,95 EUR od 16. travanj 2013.

iznos 57,34 EUR od 16. svibanj 2013.

iznos 52,35 EUR od 15. lipanj 2013.

iznos 52,23 EUR od 17. srpanj 2013.

iznos 53,45 EUR od 17. kolovoz 2013.

iznos 55,42 EUR od 16. rujan 2013.

iznos 58,14 EUR od 17. listopad 2013.

iznos 56,74 EUR od 15. studeni 2013.

iznos 57,73 EUR od 17. prosinac 2013.

iznos 58,86 EUR od 16. siječanj 2014.

iznos 58,49 EUR od 17. veljača 2014.

iznos 0,11 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 59,84 EUR od 18. ožujak 2014.

iznos 59,47 EUR od 16. travanj 2014.

iznos 57,86 EUR od 17. svibanj 2014.

iznos 57,34 EUR od 17. lipanj 2014.

iznos 57,58 EUR od 16. srpanj 2014.

iznos 59,40 EUR od 19. kolovoz 2014.

iznos 60,94 EUR od 16. rujan 2014.

iznos 60,62 EUR od 17. listopad 2014.

iznos 61,95 EUR od 19. studeni 2014.

iznos 62,86 EUR od 23. prosinac 2014.

iznos 61,89 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 63,49 EUR od 16. veljača 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. ožujak 2015.

iznos 63,05 EUR od 20. travanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 16. svibanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 18. lipanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. srpanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. kolovoz 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PP, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 179,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 30. studenog 2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 5,21

EUR

30. studenog 2007.

iznos 5,19

EUR

31. prosinac 2007.

iznos 5,15

EUR

01. veljača 2008.

iznos 5,12

EUR

29. veljača 2008.

iznos 5,09

EUR

31. ožujak 2008.

iznos 5,06

EUR

30. travanj 2008.

iznos 10,00

EUR

31. svibanj 2008.

iznos 9,93

EUR

30. lipanj 2008.

iznos 9,87

EUR

31. srpanj 2008.

iznos 9,80

EUR

31. kolovoz 2008.

iznos 9,74

EUR

01. listopad 2008.

iznos 9,67

EUR

04. studeni 2008.

iznos 9,60

EUR

01. prosinac 2008.

iznos 9,54

EUR

02. siječnja 2009.

iznos 9,47

EUR

04. veljača 2009.

iznos 9,40

EUR

28. veljača 2009.

iznos 9,33

EUR

31. ožujak 2009.

iznos 9,25

EUR

16. svibanj 2009.

iznos 9,18

EUR

17. lipanj 2009.

iznos 9,11

EUR

17. srpanj 2009.

iznos 9,04

EUR

31. srpanj 2009.

iznos 5,26

EUR

19. rujan 2009.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PP, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 104,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.“

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.732,50 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja.

Svaka stranka snovi svoj trošak.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

iznos 13,77 EUR od 02. siječnja 2009.

iznos 0,02 EUR od 31. siječnja 2009.

iznos 16,36 EUR od 04. veljača 2009.

iznos 17,14 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 15,07 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 0,06 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 15,41 EUR od 16. svibanj 2009.

iznos 12,29 EUR od 17. lipanj 2009.

iznos 0,03 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 9,92 EUR od 17. srpanj 2009.

iznos 10,58 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 0,14 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 11,67 EUR od 19. rujan 2009.

iznos 0,09 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 11,61 EUR od 17. listopad 2009.

iznos 0,06 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 11,03 EUR od 02. prosinac 2009.

iznos 12,16 EUR od 16. prosinac 2009.

iznos 14,66 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 17,33 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 16,71 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 0,03 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 20,30 EUR od 01. travanj 2010.

iznos 19,64 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 20,98 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 32,54 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 0,02 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 30,14 EUR od 02. kolovoz 2010.

iznos 0,01 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 36,45 EUR od 17. rujan 2010.

iznos 34,02 EUR od 13. listopad 2010.

iznos 30,08 EUR od 02. studeni 2010.

iznos 38,39 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 47,90 EUR od 03. siječanj 2011.

iznos 1,06 EUR od 20. siječanj 2011.

iznos 41,46 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 44,11 EUR od 04. ožujak 2011.

iznos 40,75 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 41,37 EUR od 06. svibanj 2011.

iznos 0,16 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 55,36 EUR od 08. lipanj 2011.

iznos 56,52 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 26. srpanj 2011.

iznos 68,33 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 62,24 EUR od 03. rujan 2011.

iznos 55,67 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 54,96 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 0,12 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 54,33 EUR od 07. prosinac 2011.

iznos 57,57 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 60,40 EUR od 14. veljača 2012.

iznos 60,73 EUR od 15. ožujak 2012.

iznos 58,83 EUR od 16. travanj 2012.

iznos 60,11 EUR od 15. svibanj 2012.

iznos 60,99 EUR od 15. lipanj 2012.

iznos 59,51 EUR od 16. srpanj 2012.

iznos 59,90 EUR od 14. kolovoz 2012.

iznos 58,79 EUR od 14. rujan 2012.

iznos 56,40 EUR od 16. listopad 2012.

iznos 58,95 EUR od 20. studeni 2012.

iznos 59,86 EUR od 18. prosinac 2012.

iznos 59,63 EUR od 16. siječanj 2013.

iznos 54,50 EUR od 15. veljača 2013.

iznos 58,59 EUR od 16. ožujak 2013.

iznos 58,95 EUR od 16. travanj 2013.

iznos 57,34 EUR od 16. svibanj 2013.

iznos 52,35 EUR od 15. lipanj 2013.

iznos 52,23 EUR od 17. srpanj 2013.

iznos 53,45 EUR od 17. kolovoz 2013.

iznos 55,42 EUR od 16. rujan 2013.

iznos 58,14 EUR od 17. listopad 2013.

iznos 56,74 EUR od 15. studeni 2013.

iznos 57,73 EUR od 17. prosinac 2013.

iznos 58,86 EUR od 16. siječanj 2014.

iznos 58,49 EUR od 17. veljača 2014.

iznos 0,11 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 59,84 EUR od 18. ožujak 2014.

iznos 59,47 EUR od 16. travanj 2014.

iznos 57,86 EUR od 17. svibanj 2014.

iznos 57,34 EUR od 17. lipanj 2014.

iznos 57,58 EUR od 16. srpanj 2014.

iznos 59,40 EUR od 19. kolovoz 2014.

iznos 60,94 EUR od 16. rujan 2014.

iznos 60,62 EUR od 17. listopad 2014.

iznos 61,95 EUR od 19. studeni 2014.

iznos 62,86 EUR od 23. prosinac 2014.

iznos 61,89 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 63,49 EUR od 16. veljača 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. ožujak 2015.

iznos 63,05 EUR od 20. travanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 16. svibanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 18. lipanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. srpanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. kolovoz 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. rujan 2015.

iznos 5,21

EUR

30. studenog 2007.

iznos 5,19

EUR

31. prosinac 2007.

iznos 5,15

EUR

01. veljača 2008.

iznos 5,12

EUR

29. veljača 2008.

iznos 5,09

EUR

31. ožujak 2008.

iznos 5,06

EUR

30. travanj 2008.

iznos 10,00

EUR

31. svibanj 2008.

iznos 9,93

EUR

30. lipanj 2008.

iznos 9,87

EUR

31. srpanj 2008.

iznos 9,80

EUR

31. kolovoz 2008.

iznos 9,74

EUR

01. listopad 2008.

iznos 9,67

EUR

04. studeni 2008.

iznos 9,60

EUR

01. prosinac 2008.

iznos 9,54

EUR

02. siječnja 2009.

iznos 9,47

EUR

04. veljača 2009.

iznos 9,40

EUR

28. veljača 2009.

iznos 9,33

EUR

31. ožujak 2009.

iznos 9,25

EUR

16. svibanj 2009.

iznos 9,18

EUR

17. lipanj 2009.

iznos 9,11

EUR

17. srpanj 2009.

iznos 9,04

EUR

31. srpanj 2009.

iznos 5,26

EUR

19. rujan 2009.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PP, prvomajska 4, (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.732,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22, 155/2023 i 146/2025

- dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove ništetne odredbe promjenjive kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu su 26. travnja 2007. time da je sklopljen Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu dana 2. veljače 2016.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li su ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj čiju ništetnost je sud utvrdio sukladno čl. 12. ZPP-a te da li tužiteljica pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev odnosno zahtjev za isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da nije sporno da su tužiteljica AP kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao banka sklopili Ugovor o [broj kredita] od 26.4.2007. u [adresa] po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF (švicarskih franaka), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i to kao namjenski stambeni kredit na rok vraćanja od 108 mjeseci uz početnu kamatnu stopu od 4,95%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke; da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu dana 2. veljače 2016. kojim je provedena konverzija u valutu euro;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice;

- da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo i da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne;

- da radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice po kreditu provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje;

- da je u nalazu i mišljenju dan je prikaz razlika zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF;

- da se na primjedbe tuženika vještak očitovao pisanim putem i stranke su se suglasile da nema potrebe za dopunskim saslušanjem;

- da su prigovori tuženika pravne prirode;

- da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka;

- da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka te dopuna nalaza i mišljenja vještaka kao stručan i objektivan;

- da je prigovor zastare neosnovan;

- da tužiteljica ima pravni interes za vođenjem ovog postupka;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio sukladno čl. 12. ZPP-a da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora te da tužiteljica ima pravni interes za vođenje postupka i da sklapanjem Dodatka ugovoru i izvršene konverzije tužiteljica se nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011,u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe ugovora ništetne, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

15. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu dana 2. veljače 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 26. travnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

16. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

17. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik podneskom od 13. prosinca 2024. (list 218 spisa) odustao iz izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke.

19. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

20. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

21. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

22. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

23. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

24. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

25. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti koju je prvostupanjski sud utvrdio sukladno čl. 12. ZPP-a.

26. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 26. veljače 2007. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

27. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

28. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. U odnosu na žalbene navode kojima je pobijanom odlukom uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

30. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak ugovoru dana 2. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužiteljici traženu razliku preplaćenog iznosa a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu prema mišljenju vještaka.

31. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

32. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka ugovora dana 2. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

33. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).

Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).

U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

34. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 2. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.

Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatak ugovora za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.

Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka ugovora s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

35. Slijedom navedenog Dodatka zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 2. veljače 2016. pa na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.

Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 26. travnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovora od 2. veljače 2016.

Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

36. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodtaka 2. veljače 2016. čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

37. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

38. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak 2. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.

Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

39. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UP protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

40. U odnosu na zaključenje Dodatka 2. veljače 2016. prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka 2. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

41. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku od 4. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužiteljica tvrdi.

Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

42. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka ugovora o kreditu.

43. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka ugovora kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak ugovoru sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

44. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka ugovora od 2. veljače 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda P i A od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

46. Iako je tuženik sa žalbom uspio, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.

47. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika prihvatiti te na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I., a na temelju čl. 166. 2. ZPP-a kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte