Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5447/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 1054/2023-29 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1054/2023-29 od 11. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod toč. I. izreke utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, dana 6. travnja 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege pod brojem OV-5582/06, u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 3. toč. 3. Ugovora) i u dijelu kojim su se stranke suglasile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru (čl. 4. st. 1. i 2.). Pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništava odredba istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.413,92 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose do isplate. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.082,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2024. do isplate. Pod toč. V. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 480,00 eura. Nadalje, prvostupanjski sud je rješenjem dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 18. srpnja 2024.

2. Tuženik žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te odrediti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, podredno, ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka sporan je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. dana 6. travnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa odlukom banke, te isplata utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF, presuda nije nejasna i nije proturječna sama sebi, te se može ispitati tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik u žalbi.

8. U postupku nije bilo sporno, a što proizlazi i iz priložene dokumentacije, da je tužitelj sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu 6. travnja 2006. temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF, da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje, te da je bila ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je ništetnost odredbe.

10. Tuženik tijekom postupka nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača, a iz ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit odobren kao fizičkoj osobi za adaptaciju stambenog objekta te da se radi o standardnom unaprijed pripremljenom od strane banke ugovoru i da tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na isti.

11. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud je dao razloge i pravilno otklonio prigovor tuženika koji smatra da se s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne presude jer ocjena ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenih sa Slavonskom bankom d.d. nije bila predmetom kolektivnih presuda. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. temeljem Ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008. (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisalo je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. pa se presude donesene u kolektivnim sporovima odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d. (tako i Vrhovni sud RH Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.).

13. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka, među kojima je i ovdje tužena, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti I referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima I obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

15. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene I ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

17. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih pravomoćnih sudskih presuda, a iz utvrđenih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i promjenjivoj kamatnoj stopi te okolnostima sklapanja ugovora o kreditu, proizlazi da se iste odnose i na ovdje sporni ugovor.

18. S obzirom da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka pozvao na te presude donijete u kolektivnom sporu, po pitanju ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu, pravilno je sud prvog stupnja odlučivao temeljem tih presuda pozivom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP u kojoj je riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

19. Odredbama ZZP/2003 te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22. i 156/22, dalje ZOO), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. predviđeno je pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje, pa su u tom smislu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

20. Sudovi su u naprijed navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

21. U ovom pojedinačnom sporu tuženik je mogao dokazivati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ali to, u ovom postupku, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, nije dokazao.

22. Ne prihvaća se žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud odbio izvesti konkretne dokazne prijedloge kojima je namjeravao dokazati navode o činjenicama o neosnovanosti tužbe. Tuženik je u postupku bio odustao od saslušanja zaposlenika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, kao i od saslušanja javnog bilježnika. U žalbi tuženik ne navodi koje je to po tuženiku predložene dokaze prvostupanjski sud zanemario. Iz stanja spisa razvidno je da je prvostupanjski sud izvršio uvid u po tuženiku predložene isprave, a prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

23. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih odredbi u govora o kreditu i pravilno utvrdio da su odredbe nejasne i neodređene, a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji kredit. Nadalje, iz iskaza tužitelja ne proizlazi, a niti je tuženik pružio suprotne dokaze, da se o spornim ugovornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, odnosno da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi to jest da mu je te odredbe tuženik učinio razumljivima i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

24. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, proizlazi da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope i valute CHF, pri čemu na sadržaj ugovora koji je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

25. U odnosu na navode žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno, valja reći da se to u konkretnom slučaju nije dovodilo u pitanje i ti žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja, jer je ovdje relevantno to što je to dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 81. ZZP/03.

26. Osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, a sve temeljem odredbe čl. 323 st 1. ZOO te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

27. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da preplata koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.413,92 EUR.

28. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud je obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koji je bio saslušan i odgovorio na prigovore tuženika, a i tuženik nakon što je bio saslušan vještak, nije stavljao daljnje primjedbe ili prijedloge u tom smislu. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza. Potrošača treba dovesti u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. Cilj zaštite koja se pruža je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe, što znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

29.Odluka u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno se temelji na nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je izračun izvršio prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje, jer je do porasta mjesečnih anuiteta rata kredita tužitelju došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na ovaj na dan isplate kredita, što je direktna posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

30. Imajući u vidu da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćnom utvrđeno da je tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik nepošten stjecatelj te ga obvezao na plaćanje zateznih kamata na pojedine iznose od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tuženik je nesavjesni stjecatelj koji je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

31. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2023. Kad je riječ o zahtjevu za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF očito je da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

32. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču odluke prvostupanjskog suda kojom je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 480,00 EUR (po osnovu tzv. negativne tečajne razlike), budući da je neosnovan prigovor radi prebijanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, te tužitelj kao potrošač i u onom razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja nije ništa stekao od tuženika pa da bi tužitelj bio dužan temeljem pravila o stjecanju bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO vratiti neki iznos tuženiku, kao što ne postoji ni tražbina tuženika s osnova naknade štete, jer je čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a u konkretnoj situaciji krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika koji je postupao protivno odredbama ZZP/03 na štetu potrošača. Stoga, neovisno o tome što je prvostupanjski sud odluku o neosnovanosti istaknutog prigovora radi prebijanja temeljio na stavu da se radi o zastarjeloj tražbini tuženika, pravilnom primjenom materijalnog prava je o zahtjevu tuženika valjalo jednako odlučiti.

33. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je tužitelju koji je uspio u parnici, pravilno dosudio trošak primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP te za sve radnje primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, budući da odredba tbr. 52 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

34. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP u pobijanom dijelu pod toč. I., III., i IV. izreke potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. V. izreke, pa je tako odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

35. S obzirom na to da tuženik nije uspio sa žalbom, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe (toč. II. izreke ove presude).

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević