Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1648/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB: OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-151/2023-9 od 24. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-151/2023-9 od 24. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-151/2023-9 od 24. siječnja 2024. preinačuje u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. III izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju RE isplati iznos od 383,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 18. kolovoza 2006. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 16. 8. 2006., sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RE u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju RE isplati iznos od 383,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 18. kolovoza 2006. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom II. i III. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže preinačiti pobijani dio presude i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukinuti pobijani dio presude i predmet vratiti na ponovnu odluku.

3. Tuženik se žali protiv dijela navedene presude pod točkom I. i III. izreke svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Tuženik se žali i na odluku suda o prigovoru mjesne nenadležnosti te predlaže preinačiti pobijani dio presude i odbiti tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukinuti pobijani dio presude i predmet vratiti na ponovnu odluku.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a na navode tuženika valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članaka Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 16. kolovoza 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 383,92 eur zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita.

7. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 12. Ugovora o kreditu).

8.1. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ,radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan.

9. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Tuženik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (sporazumu o mjesnoj nadležnosti).

11. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

12. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

13. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

14. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u [adresa], a gdje se i nalazi poslovnica tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], za koje područje je nadležan Općinski sud u Sisku, cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja [adresa] do Zagreba i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

15. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP.

16. Žalitelju je tek za istaknuti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao podneskom od 31. srpnja 2023., pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, na koji način je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

17. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik u žalbi.

18. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

19. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 16. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj [broj] kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 19.058,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora određeno je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

20. Ocjenom iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 3. Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da je tužitelj potpisao unaprijed pripremljeni ugovor, te mu djelatnik banke nije ništa posebno govorio o ulaznoj naknadi koju mora platiti. Kredit je podigao radi kupnje osobnog vozila.

21. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama ZZP, slijedom čega je ništava.

22. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

24. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020. godine, točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

25. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

26. Valja navesti da je i praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

27. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

28. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

29. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je istaknuti prigovor zastare tuženika osnovan.

29.1. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 383,92 eur, koja visina među strankama nije bila prijeporna.

31. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

32. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

35. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 2. ZPP-a u svezi sa odredbom iz članka 154. stavka 1. ZPP-a te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14,118/14,107/15, 37/22, dalje: Tarifa).

36. Odredbom članka 155. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, da će prilikom odlučivanja o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova brižljivo cijeniti sve okolnosti, da će troškove odmjeriti prema tarifi ako je propisana tarifa za nagradu odvjetnika ili za druge troškove.

37. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio vrijednost predmeta spora na način da je imao na umu da je predmet spora odlučivanje o zahtjevu tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe točke 3. Ugovora o kreditu koje su parnične stranke zaključile 14. kolovoza 2006. i da je tužitelj u svojoj tužbi to pitanje postavio kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu. Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu pa se isti ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu, a ona iznosi 383,92 eura.

37.1. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu troška sastavka tužbe prema Tbr. 7. u iznosu od 50 bodova, sastavka podneska od 31. srpnja 2023. prema Tbr. 8. t. 1. u iznosu od 50 bodova, zastupanja na ročištima 22. rujna 2023. i 11. prosinca 2023., oba prema Tbr. 9. t. 1. oba po 50 bodova, i trošak ročišta za objavu od 25 bodova. Ukupno tužitelju za zastupanje po odvjetniku pripada 225 bodova. Kako prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 eura, to se tužitelju za trošak zastupanja dosuđuje iznos od 450,00 eura što sa zatraženim porezom na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. od 112,50 eura, iznosu ukupan parnični trošak zastupanja po odvjetniku od 562,50 eura. Tužitelju nije obređen trošak sudskih pristojbi budući u spisu ne prileži dokaz da su iste plaćene.

37.2. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak teku od donošenja drugostupanjske odluke, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

38. Zbog svega izloženog žalba tuženika odbijena je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I. izreke, dok je žalba tužitelja osnovana te je pobijana presuda djelomično preinačena na temelju odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a te je odlučeno kao u stavku II. i III. izreke presude.

39. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin