Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3302/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], [obrt] [adresa], [obrt] [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 2088/2023-23 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2088/2023-23 od 13. svibnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II, III i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2088/2023-23 tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 7.664,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od rujna 2006. do travnja 2010. pa do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br: 9011488435 od 5. lipnja 2006. između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika.

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos 821,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2010. do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku IV izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo da tužiteljici JV naknadi parnične troškove u iznosu 2.175,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka II, III i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Na temelju pravilnog utvrđenja ostvarenja pretpostavki za primjenu mjerodavnih odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) a u vezi ugovora o kreditu br: 9011488435 kojeg je dana 5. lipnja 2006. tužiteljica kao potrošač zaključila sa prednikom tuženika za kupnju nekretnine, sud prvog stupnja naložio je tuženiku isplatu iznosa 821,85 eura primljenog od tužiteljice 2. travnja 2010. kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita po odredbi čl. 10. tog ugovora, prethodno utvrdivši ništetnom tu odredbu na temelju pravilnog zaključka da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se ista naknada odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade, slijedom kojeg utvrđenja su izostale pretpostavke za primjenu u tom dijelu mjerodavne odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO već je ista ugovorna odredba čl. 10. suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO.

7.1. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 10. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud.

7.2. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je prednik tuženika, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 10. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je samog sebe ovlastio da naknadno određuje visinu te naknade. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.1. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 10. te iz činjenice da nije određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, ne bi proizlazilo da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije ju učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora.

8.2. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe čl. 10. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužiteljica kao korisnica kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužna o tome unaprijed obavijestiti banku a dužna je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

8.3. Tuženik osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

9.1. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

9.2. Ovo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i u odredbi čl. 26. st. 2. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17, dalje: ZSPK) od 20. listopada 2017., koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, međutim tim se zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (Sl. l. br. 60, 28.2.2014.). Iako se temeljem načela tempus regit actum, ZSPK ne primjenjuje na konkretan slučaj, jasno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužiteljice kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

9.3. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO. Ništetnost potječe od tuženika koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

10. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

11. Odluka o naknadi parničnih troškova tužiteljici iz stavka IV izreke prvostupanjske presude pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

12. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost osporenog dijela odluke iz stavka II, III i IV izreke prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. toč. 2 ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

13. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej