Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1816/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeti i Mateji Vidaković, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 2045/2023-13 od 13. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-2045/2023- 13 od 13. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 365,59 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.859,97 eura (tisuću osamsto pedeset devet eura i devedeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 0,98 EUR od 09.03.2008. godine do isplate

na iznos od 8,68 EUR od 05.10.2008. godine do isplate

na iznos od 0,60 EUR od 09.11.2008. godine do isplate

na iznos od 10,87 EUR od 05.12.2008. godine do isplate

na iznos od 12,45 EUR od 06.01.2009. godine do isplate

na iznos od 13,16 EUR od 10.02.2009. godine do isplate

na iznos od 11,42 EUR od 08.03.2009. godine do isplate

na iznos od 11,80 EUR od 12.04.2009. godine do isplate

na iznos od 8,74 EUR od 06.05.2009. godine do isplate

na iznos od 6,48 EUR od 06.06.2009. godine do isplate

na iznos od 7,08 EUR od 19.07.2009. godine do isplate

na iznos od 8,27 EUR od 12.08.2009. godine do isplate

na iznos od 8,16 EUR od 13.09.2009. godine do isplate

na iznos od 6,96 EUR od 18.10.2009. godine do isplate

na iznos od 9,22 EUR od 08.11.2009. godine do isplate

na iznos od 11,03 EUR od 13.12.2009. godine do isplate

na iznos od 13,61 EUR od 10.01.2010. godine do isplate

na iznos od 13,01 EUR od 13.02.2010. godine do isplate

na iznos od 16,51 EUR od 07.03.2010. godine do isplate

na iznos od 15,85 EUR od 11.04.2010. godine do isplate

na iznos od 17,14 EUR od 09.05.2010. godine do isplate

na iznos od 28,33 EUR od 05.06.2010. godine do isplate

na iznos od 26,02 EUR od 04.07.2010 godine do isplate

na iznos od 33,06 EUR od 15.08.2010. godine do isplate

na iznos od 30,63 EUR od 05.09.2010. godine do isplate

na iznos od 26,72 EUR od 10.10.2010. godine do isplate

na iznos od 34,97 EUR od 28.11.2010. godine do isplate

na iznos od 45,46 EUR od 30.12.2010. godine do isplate

na iznos od 38,03 EUR od 28.01.2011. godine do isplate

na iznos od 40,64 EUR od 13.02.2011. godine do isplate

na iznos od 37,32 EUR od 27.03.2011. godine do isplate

na iznos od 37,92 EUR od 30.04.2011. godine do isplate

na iznos od 51,99 EUR od 24.05.2011. godine do isplate

na iznos od 53,36 EUR od 30.06.2011. godine do isplate

na iznos od 64,96 EUR od 30.07.2011. godine do isplate

na iznos od 58,94 EUR od 31.08.2011. godine do isplate

na iznos od 52,34 EUR od 25.09.2011. godine do isplate

na iznos od 51,34 EUR od 23.10.2011. godine do isplate

na iznos od 50,83 EUR od 26.11.2011. godine do isplate

na iznos od 53,96 EUR od 30.12.2011. godine do isplate

na iznos od 56,69 EUR od 25.01.2012. godine do isplate

na iznos od 57,05 EUR od 29.02.2012. godine do isplate

na iznos od 55,17 EUR od 16.03.2012. godine do isplate

na iznos od 56,44 EUR od 22.04.2012. godine do isplate

na iznos od 57,31 EUR od 18.05.2012. godine do isplate

na iznos od 55,84 EUR od 20.06.2012. godine do isplate

na iznos od 56,23 EUR od 11.07.2012. godine do isplate

na iznos od 55,13 EUR od 24.08.2012. godine do isplate

na iznos od 52,76 EUR od 18.09.2012. godine do isplate

na iznos od 55,29 EUR od 24.10.2012. godine do isplate

na iznos od 56,50 EUR od 25.11.2012. godine do isplate

na iznos od 55,65 EUR od 12.12.2012. godine do isplate

na iznos od 50,88 EUR od 23.01.2013. godine do isplate

na iznos od 54,93 EUR od 27.02.2013. godine do isplate

na iznos od 55,29 EUR od 14.03.2013. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ističe da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži sve što ono mora sadržavati. Upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, tuženik ističe kako su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), bile razumljive, jasne i uočljive te da se o njima pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Radi navedenog, sporne ugovorne odredbe ne mogu biti nepoštene i ništetne. Osporava direktni učinak presude koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Nadalje, ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen pa čak i da su sporne ugovorne odredbe uistinu ništetne, riječ je o zabrani manjeg značaja, radi čega se ništetnost ne može isticati. Ističe kako nije nepošteni stjecatelj utuženog iznosa. Posljedično pobija i odluku o troškovima postupka, s obzirom da smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Posebno upućuje na to da podnesak tužitelja od 26. ožujka 2024. nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 365,59 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 28. kolovoza 2023. (list 18-21 spisa), za isplatu iznosa od 1.859,97 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Tuženikovo pravo na jednakost oružja i obrazloženu presudu kao sastavne dijelove prava na pošteno suđenje sud prvog stupnja također nije povrijedio. Prvostupanjska je presuda obrazložena jer je odgovoreno na sve važne navode stranaka te presuda sadrži dostatne i relevantne razloge na kojim se temelji.

9. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo sve što je potrebno sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a pa je neosnovano tuženikovo isticanje povrede čl. 338. st. 4. ZPP-a.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 14. ožujka 2007., sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 14.799,12 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 72 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom tuženika. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. Riječ je o kreditu za kupnju motornog vozila. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

11. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

12. Također je sporno je li predmetno potraživanje u zastari, je li ništetnost ugovorne odredbe manjeg značenja i je li tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenog iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Također se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

14. Naime, gore navedenim presudama je, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četverotuženik), u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

15. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

16. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem čl. 118 ZZP/14, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14.

17. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Zaključno, banke, uključujući tuženika, su trebale obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, opća je dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost valute švicarski franak poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

21. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a što je pogrešno jer se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz presuda po kolektivnoj zaštiti potrošača pa je stoga u svakom pojedinom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive i je li se o njima pojedinačno pregovaralo, u kojem slučaju nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

22. Međutim ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

23. S druge strane, tužitelj je u svome iskazu (list 88-89 spisa) logično, životno i uvjerljivo istaknuo da mu od strane banke nije bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama, da je dobio unaprijed formulirani ugovor, da nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora. Nadalje, tužitelj ističe da od strane tuženika nije bio upozoren na rizičnost sklapanja ugovora s valutnom klauzulom.

24. Tuženik u žalbi ističe da je tužitelju bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama, a ne isključivo u valuti švicarski franak, međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o razlici pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, pa stoga tužitelj nije mogao znati niti razumjeti gospodarske posljedice tih ugovora.

25. Nadalje, što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja istaknuti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV- 33/2022-2, održanoj 31. siječnja 2022., zauzeto stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25.1. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

25.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna.

25.3. Slijedom navedenog, kako je 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 14. lipnja 2023., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila, tj. zastarni rok od 5 godina još nije istekao u vrijeme podnošenja tužbe, već je tužitelj podnio tužbu zadnjeg dana zastarnog roka od 5 godina.

26. Nadalje, relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 14. ožujka 2007.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

27. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03)

28. Naime, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je kako nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

29. Nadalje, ne može se prihvatiti žalbeni navod tuženika da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zabrana manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO. Naime, radi se o bitnom sastojku ugovora o kreditu, odnosno elementu cijene kredita, što znači da ništetnost tih odredbi ima značajan pravni učinak. Dakle, ništetnost takve odredbe nije ograničena na "zabranu manjeg značaja" jer se radi o ključnom elementu ugovora koji utječe na prava i obveze potrošača. Radi navedenog, ne može se primijeniti čl. 326. st. 2. ZOO-a.

30. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

31. Naposljetku, tuženik nije osporavao visinu preplaćenog iznosa od 1.859,97 eura, već isključivo pravnu osnovu potraživanja tužitelja. Međutim, utuženi iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

32. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

32.1. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 26. ožujka 2024. (list 68-74 spisa). Naime, tužitelj se u tome podnesku detaljno očitovao na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu, iznoseći činjenične i pravne navode kojima pobija navode tuženika. U tom smislu, prvostupanjski sud je pravilno priznao trošak sastava takvog obrazloženog podneska, sukladno čl. 155. ZPP-a i Tbr 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa).

33. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

35. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić