Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-13/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović u pravnoj stvari tužitelja CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici CĐL, dipl. iur., Hrvatski sindikat pošte, Zagreb, Radićeva 12 protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., OIB: 87311810356, Zagreb, Jurišićeva ulica 13, kojeg zastupa punomoćnica Ida Stančić-Rokotov, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. Zagreb, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9715/2013-197 od 16. veljače 2023. te o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja poslovni broj Pr-9715/2013-197 od 16. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni Pr-9715/2013-197 od 16. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke te pod točkom III izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od neto 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2013. pa do isplate.

II Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni Pr- 9715/2013-197 od 16. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke te od točkom III izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 5.000,00 eura do iznosa od 13.272,28 eura (za iznos od 8.272,28 eura), i sudi:

1. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji glasi:

"Zabranjuje se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na postupanje, te bilo kakvih radnji koje uzrokuju diskriminaciju i uznemiravanje, u odnosu na tužitelja, te se nalaže tuženiku, da poduzme sve mjere radi otklanjanja diskriminacije, i uznemiravanja tužitelja CĐ, [adresa], na radnom mjestu kod tuženika“.

2. Odbija se zahtjev za isplatu iznosa od 8.272,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2013. pa do isplate, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni Pr- 9715/2013-197 od 16. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom IV izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana i ukida rješenje poslovni Pr- 9715/2013-197 od 16. veljače 2023. i predmet vraća u tom dijelu na ponovan postupak.

III O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužitelj CĐ, diskriminiran i uznemiravan na svom radnom mjestu HP-Hrvatska pošta d.d., Jurišićeva ulica 13.

U točki II. izreke je zabranjeno tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na postupanje, te bilo kakvih radnji koje uzrokuju diskriminaciju i uznemiravanje, u odnosu na tužitelja, te se nalaže tuženiku, da poduzme sve mjere radi otklanjanja diskriminacije, i uznemiravanja tužitelja CĐ, [adresa], na radnom mjestu kod tuženika.

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od neto 13.272,28 € / 99.999,99 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24.07.2013. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

U točki IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

Rješenjem prvostupanjskog suda je utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu s osnova izgubljene zarade-imovinsku štetu u iznosu od 44.518,93 € / 335.427,88 kn, te zahtjev tužitelja za isplatu mjesečne plaće u iznosu od 2.802,00 € / 21.111,67 kn bruto počevši od 16.08.2013., pa nadalje, sve sa pripadajućim kamatama, povučen.

2. Protiv presude pod točkom IV izreke te protiv rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Protiv presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonski razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže istu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženiku ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu pred drugog suca pojedinca.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj poriče žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

5. Žalbe tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a.

8. Osnovano tuženik ističe da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev pod točkom II izreke pobijane presude te da je izostala ocjena provedenih vještačenja u prvostupanjskom postupku.

9. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti te opisane odlučne činjenice utvrditi na temelju dokaza koje se nalaze u spisu pa donijeti presudu kao u izreci.

10. Polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj CĐ bio zaposlen kod tuženika od 20. prosinca 1980. do 20. svibnja 2015. kad mu je poslodavac otkazao Ugovor o radu,

- da je tužitelj kod tuženika počeo raditi kao pravnik 1. ožujka 1991., a pravosudni ispit je položio 25. ožujka 1995.,

- da je tužitelj 2009., kada je raspoređen u Ured za pravne poslove nakon nove organizacije i sistematizacije poslova kod tuženika, imao 52 godine i bio je među najstarijim radnicima,

- da je tuženik tvrdio da tužitelj nije bio diskriminiran po dobi, međutim, po nalogu suda da dostavi u spis ugovore o radu za usporedne radnike, odnosno za pravnike koji su u razdoblju od 2009. pa nadalje radili u Uredu za pravne poslove, a iz kojih bi bilo vidljivo na koja su radna mjesta raspoređeni nakon nove organizacije i sistematizacije rada, i na temelju kojeg broja bodova im se trebala obračunavati osnovna plaća. poslodavac navedenu dokumentaciju nije dostavio u spis,

- da iz iskaza svjedoka koji su radili u Uredu za pravne poslove kod tuženika u navedenom razdoblju, proizlazi da su pravnici koji su radili na zastupanjima kao i tužitelj, bili mlađi od tužitelja, da su imali viši broj bodova za obračun osnovne plaće, a neki su došli raditi u Ured za pravne poslove i nakon što je provedena nova organizacija posla, i odmah su zaključivali Ugovore o radu za radno mjesto stručnog suradnika s daleko većim brojem bodova za obračun plaće nego što je imao tužitelj koji je bio najstariji radnik u uredu s položenim pravosudnim ispitom,

- da je tužitelj u svom iskazu je naveo, između ostalog, da je C pravoslavne vjeroispovijesti,

- da tužitelj nije bio smješten u iste prostorije u kojima su bili smješteni zaposlenici za pravne poslove kod tuženika već je dvije godine bio smješten u Branimirovoj ulici dok je Ured za pravne poslove bio smješten u Zagrebu u Jurišićevoj 13, a svjedokinja VĐ je u svom iskazu navel, da kad je ona došla raditi iz Osijeka u Zagreb u Ured za pravne poslove, a to je bilo 2012. kad je tužitelj još uvijek radio sam od svih pravnika iz Ureda za pravne poslove na lokaciji u Branimirovoj ulici, da joj je izvršna direktorica gđa. ČĐ izričito rekla da nikako ne kaže tužitelju da će VĐ biti odmah smještena na lokaciju sjedišta Ureda za pravne poslove u Jurišićevoj ulici, i to vjerojatno zato da tužitelj ne bi imao o tome nikakvu informaciju, odnosno kako tužitelj ne bi saznao da ipak postoji prostornih mogućnosti da ga se premjesti na drugu lokaciju gdje su bili svi ostali pravnici koji su radili na zastupanju tuženika, a kako bi se omogućilo da bude u kontaktu s ljudima koji obavljaju iste poslove i neposredno nadređenim, već da i dalje ostaje u uvjerenju da nema prostornih mogućnosti pa se njega ne može premjestiti, a što ne odgovara istini. To se nije odnosilo samo na LĐ već i V koji potvrđuje da je prilikom zapošljavanja bio raspoređen u Jurišićevu, a ne primjerice u Branimirovoj ulici. Ovakvo postupanje poslodavca prema tužitelju koji je bio pravnik koji je radio na zastupanjima tuženika pred sudovima, s položenim pravnim ispitom, odnosno s najdužim stažom i najranije položenim pravnim ispitom u odnosu na sve ostale pravnike iz Ureda za pravne poslove, po mišljenju prvostupanjskog suda predstavlja diskriminaciju tužitelja po dobi,

- da se iz iskaza PĐ (list 404-407 spisa), a koja je bila tužitelju nadređena, i koja je radila na izradi nove sistematizacije radnih mjesta kod tuženika, pa tako i za novoformirani Ured za pravne poslove, vidi da prilikom zapošljavanja radnika kod tuženika, uključujući pravnike, nije bilo objektivnih kriterija. već da su se stvari rješavale na višem nivou, a da je upliv u sve imala i tadašnja politička situacija, pa iako postoje indicije da bi tužitelj mogao biti diskriminiran zato što je bio druge nacionalnosti, odnosno zato što je Č, iako on u iskazu tvrdi da je C pravoslavne vjeroispovijesti, to nigdje nije decidirano potvrđeno nekom izjavom, nekim ekscesom, događajem, iz kojeg bi proizlazilo, da sve ovo što se tužitelju događalo kroz duži vremenski period, a u kojem je stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike koji su radili u Uredu za pravne poslove kod tuženika posljedica nacionalne pripadnosti tužitelja iako svjedoci Srpske nacionalnosti tvrde, da bi to mogla biti istina s obzirom, da su i oni imali u tom smislu negativna iskustva, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj bio diskriminiran i uznemiravan na radnom mjestu jer je po mišljenju tog suda bio diskriminiran po osnovi dobi i po osnovi zdravstvenog stanja, dok za diskriminaciju po nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti, i političkom uvjerenju, nema pouzdanih dokaza već postoje indicije koje međutim za promatrano razdoblje koje nije u zastari nisu dokazane, već bi se to odnosilo na razdoblje prije 2008. godine, a koje je u zastari i ne može biti predmet razmatranja s obzirom na zastarni rok.

11. Tuženik u žalbi ističe kako je tužitelj samo paušalno reproducirao zakonski određene diskriminacijske osnove kao zdravstveno stanje, invaliditet, nacionalna pripadnost i sl., a bez da je pritom ijednu od tih okolnosti konkretizirao i objasnio na koji način je ona utjecala na tobožnju diskriminaciju.

12. Naprijed navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, tužitelj je u činjeničnim tvrdnjama u tužbi naveo da se diskriminacija ogleda u tome što mu tuženik isplaćuje manju plaću nego ostalim kolegama pravnicima, iako tužitelj ima puno više radnog iskustva kod tuženika te je prije ostalih kolega položio pravosudni ispit; da su odredbom čl. 6. st. 1. Pravilnika o plaćama određeni bodovi za radno mjesto stručnog suradnika u rasponu od najmanje 1020 do najviše 2060, dok 1150 bodova koji su utvrđeni tužitelju ne pripadaju niti u jedan razred određen navedenim Pravilnikom o plaćama.

Također je tužitelj je u tužbi naveo da se diskriminacija očituje i u tome što je 2009. tužitelju u postupku reorganizacije Društva otkazan važeći i ponuđen novi Ugovor o radu, i to za puno niže radno mjesto od onog kojeg je obavljao – za radno mjesto operatera u poštanskom uredu (operater I), a koji Ugovor je po zahtjevu za zaštitu prava tužitelja stavljen izvan snage novim Ugovorom o radu od 15. studenoga 2011. kojim je tužitelj raspoređen na radno mjesto referenta. No, nakon što je 2009. tužitelj sklopio Ugovor o radu za radno mjesto operater I, tužitelj je ipak nastavio obavljati pravne poslove, i to temeljem privremenih rješenja, tako da mu se, protivno Zakonu o radu i Pravilniku o radu, čak dvije godine produživalo rješenje o privremenom rasporedu u trajanju od po 30 dana za rad u Uredu za pravne poslove, dok su ostali pravnici, koji su radili u tom Uredu na istim poslovima na kojima je radio tužitelj, imao odgovarajuće ugovore o radu i veću plaću od njega. Kada je tuženik nakon dvije godine ukinuo privremeni raspored tužitelja te su 15. studenoga 2011. stranke sklopile Ugovor o radu za radno mjesto stručnog suradnika, koje poslove je tužitelj i stvarno obavljao, tužitelju je plaća ostala neizmijenjena te je unatoč svom radnom iskustvu, stručnim kvalifikacijama i dobi zadržao najnižu plaću pravnika u Uredu za pravne poslove, Odjel zastupanja, pri čemu je tuženik u 2013. zaposlio na istim poslovima nekoliko novih pravnika te su svi ti pravnici imali veću plaću od tužitelja, zbog čega tužitelj smatra da je diskriminiran po dobi, navodeći da se zbog navedene diskriminacije obraćao i bivšem izvršnom direktoru Ureda za pravne poslove OĐ i tadašnjoj izvršnoj direktorici tog Ureda ČĐ, ali isti nisu poduzeli niti jednu mjeru za prestanak diskriminacije.

13. Nadalje, tužitelj je u tužbi i tijekom postupka tvrdio da tuženik Ugovorom od 2011. nije uzeo u obzir rješenje nadležnog tijela o postojanju neposredne opasnosti od invalidnosti kod tužitelja, niti mu je u tom smislu ponudio sklapanje Aneksa Ugovora o radu, već je tužitelju nalagao obavljanje poslova protivno navedenom rješenju pa smatra da je time diskriminiran i po osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta. Pored toga tužitelj je tvrdio da mu se, uslijed stalnog terenskog rada koji prema navedenom rješenju nije smio obavljati, pogoršalo zdravstveno stanje, a osobito nakon premještaja u ured u Jurišićevoj 13 kada je njegovo mjesto rada bilo još više udaljeno od suda na koji je gotovo svakodnevno morao odlaziti, pri čemu je sustavna diskriminacija te cjelokupna frustrirajuća situacija na radnom mjestu koja traje dugi niz godina, dovela do bitnog narušavanja tužiteljevog cjelokupnog zdravstvenog stanja.

14. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj jasno konkretizirao okolnosti zbog kojih tvrdi da je diskriminiran, kao i osnove po kojima je diskriminiran – dob te zdravstveno stanje i invaliditet, dok je u podnesku predanom na ročištu 5. studenoga 2013. (list 118-123 spisa) dodao da je diskriminiran i po nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi.

15. Iz Pravilnika o plaćama tuženika od 1. listopada 2009. (list 21-24 spisa) je vidljivo da je u čl. 5. st. 2. propisano da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme čini umnožak broja bodova vrednovanog radnog mjesta iz čl. 6. ovog Pravilnika i bruto- vrijednost boda.

U čl. 6. st. 1. tog Pravilnika su za radno mjesto stručni suradnik (VŠS/VSS) određeni sljedeći bodovi: 1.020, 1.180, 1.350, 1.500, 1.700 i 2.060, dok je iz Ugovora o radu sklopljenog 15. studenoga 2011. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, vidljivo da će se tužitelju osnovna plaća za redoviti rad obračunavati na temelju „pripadajućih bodova radnog mjesta: 1.150“ (čl. 10. st. 2. Ugovora).

U čl. 6. st. 2. Pravilnika je propisano da bodovi iz ovog članka sadrže sveukupne elemente (zahtjeve) radnog mjesta – složenost poslova, odgovornost, napore i uvjete rada.

16. Dakle, tužitelju je određena plaća prema koeficijentu koji uopće nije propisan Pravilnikom o plaćama koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o radu od 15. studenoga 2010., a koji ugovoreni koeficijent je viši za 130 bodova od najnižeg koeficijenta (1.080 bodova) za radno mjesto stručnog suradnika za koje je predviđena VŠS (viša stručna sprema) i/ili VSS (visoka stručna sprema).

17. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da su saslušani svjedoci iskazali sljedeće:

- ĆĐ (list 325-327 spisa), koji je u pošti radio od 1977. do odlaska u mirovinu 1. kolovoza 2013., da je 20 godina radio na izdavanju generalnih punomoći, a samo u odnosu na tužitelja se dogodilo da mu je Uprava tuženika odbijala nekoliko mjeseci izdati generalnu punomoć za određene sporove, već su izdavane specijalne punomoći; da tužitelj kroz godine nije napredovao; da je svjedok od tužitelja imao za 30% veću plaću, iako su radili iste poslove – pretežno zastupanja; da je tužitelj imao manju plaću i od pravnika koji nisu imali položen pravosudni ispit – npr. kolegica L nije imala položeni pravosudni, a imala je oko 100-150 bodova veću plaću, što je u novčanom iznosu bilo više za oko 700,00- 1.000,00 kn; da je tužitelj imao manju plaću od svih pravnika u Jurišićevoj; da se prema mišljenju svjedoka tužitelja diskriminiralo,

- svjedok ŠĐ je na ročištu održanom 9. rujna 2014. (list 333-335 spisa) iskazao je da se kod tuženika zaposlio 1995. na radnom mjesto pripravnika pravnika te je kod tuženika radio do 1. svibnja 2012.; da je bio član uprave tuženika o 2006. o 2012.; da u vrijeme kada je bio član uprave nije znao da je tužitelju 2009. ponuđeno radno mjesto operater I, a to je u biti šalterski radnik koji radi u poštanskom uredu te nije znao da je u odnosu na tužitelja 2009. doneseno rješenje o privremenom rasporedu, već mu je to sada poznato; da u vrijeme kada je svjedok radio kod tuženika je bilo zaposleno 12000 radnika te ako nije dobio saznanja od izvršnog direktora, nije mogao imati saznanja o pojedinim radnicima; dok je radio zajedno s tužiteljem, bili su kolege i međusobno su se poštivali, a tužitelj mu se nikada nije žalio da bi bio diskriminiran,

- svjedok KĐ (list 350-354 spisa) iskazao je da je po struci dipl. pravnik te je kod tuženika zaposlen od 1. veljače 2004.; da tužitelj u svom radu nije napredovao, a u odnosu na neke druge kolegice je bio dosta više opterećen količinom posla i složenošću posla; da je tužitelj u ormaru imao po dvjestotinjak spisa, a neke kolegice po svega nekoliko spisa; da tužiteljeva stručnost nije upitna te da je dobivao za zastupanje najkompliciranije predmete; da u vrijeme kada su tužitelja i svjedoka rasporedili na radno mjesto operater I (šalterski radnik), zbog smanjenja obima posla, tuženik je primio minimalno sedam novih diplomiranih pravnika; da je MĐ od prvog dana dolaska kod tuženika dobila radno mjesto samostalnog referenta i dobre bodove, iako nije prošla niti pripravnički staž,

- svjedok GĐ (list 354-355 spisa) je iskazala da je do reorganizacije 2009. radila kao šef Pravne službe koja je bila na lokaciji u Jurišićevoj 13, u koju službu tada nije spadao tužitelj; da se tužitelj radio na zastupanju, a svjedokinja se najvećim dijelom bavila ljudskim resursima; da ju je uvijek čudilo da s obzirom na toliki staž tužitelja kod tuženika i položeni pravosudni ispit, tužitelj nikada nije bio na nekoj većoj funkciji i nikada ga nije viđala po nikakvih seminarima; da su pravnici koji su se kasnije zaposlili od tužitelja, napredovali i imali veću plaću od tužitelja; da je tužitelj bio izvanredan pravnik, stručnjak koji je radio u pošti više od 30 godina te je po njezinom mišljenju bio diskriminiran od strane uprave tuženika,

- svjedok MĐ je na ročištu održanom dana 9. prosinca 2014. (list 363-365 spisa) iskazala da ima 38 godina, da je kod tuženika zaposlena od svibnja 2005. te je tada imala plaću od 1.150 bodova, da je pravosudni položila u siječnju 2012.; da je 2013. postala voditeljica Odjela za ugovaranje te ima plaću od 2190 bodova; da od kada je ona zaposlena kod tuženika, tužitelj nije napredovao u smislu hijerarhije; da je u vrijeme reorganizacije 2009. bila na bolovanju, a u 2008. je bila na porodnom dopustu, tako da joj je novi ugovor o radu poslan poštom te ga je ona potpisala i vratila tuženiku; da joj nije poznato po kojem kriteriju su se birali pravnici za novi Ured za pravne poslove u vrijeme reorganizacije 2009. jer u to vrijeme nije bila ni sa kim u kontaktu,

- da je svjedok JĐ na ročištu održanom dana 23. veljače 2015. (list 386-389 spisa) iskazao da ima 33 godine, da je po zanimanju dipl. pravnik te se zaposlio kod tuženika u travnju 2007. kao pripravnik, pa je postao stručni suradnik, da je 2 ili 3 mjeseca tijekom 2013. bio voditelj Odjela te da je njegovo sadašnje radno mjesto stručni suradnik za koji ima osnovnu plaću između 1350 i 1550 bodova; da misli kako tužitelj nikada nije napredovao u poslu; da je svjedok zastupao tuženika u postupku koji je protiv tuženika vodio tužitelj, „radi poništenja ugovora o radu“ i u kojem sporu je čuo tvrdnju da je tužitelj najmanje plaćeni pravnik u Hrvatskoj pošti d.d., ali svjedok ne zna je li to točno jer nema saznanja o plaćama drugih pravnika u Hrvatskoj pošti d.d.,

- da je svjedok FĐ na ročištu održanom dana 23. veljače 2015. (list 383-390 spisa) iskazao da ima 36 godina, po zanimanju dipl. pravnik, te je zaposlen kod tuženika od 6. prosinca 2010.; da radi kao stručni suradnik u Uredu za pravne poslove u Odjelu zastupanja, a prije je bio u Odjelu ugovaranja te ima osnovnu plaću od 1.350 bodova,

- da je svjedok PĐ na ročištu održanom dana 6. svibnja 2016. (list 404-408 spisa) da je kod tuženika bila zaposlena od 15. travnja do 28. listopada 2014. kada joj je radni odnos prestao na temelju tuženikove odluke o otkazu zbog skrivljenog ponašanja pa je otišla u prijevremenu mirovinu; da je neposredno prije otkaza – od 6. i 7. mjeseca 2014. radila na radnom mjestu ekspert za pravne poslove, a prije toga je dvije godine bila voditeljica Odjela za ugovaranje; da je jedno vrijeme bila i direktorica Sektora pravnih, kadrovskih i općih poslova; da ona nema položen pravosudni ispit, iako je to uvjet za radno mjesto direktorice Sektora pravnih, kadrovskih i općih poslova, dodajući: „u nekim slučajevima nije se gledalo na uvjete po sistematizaciji“; da je 2009. stupila na snagu nova organizacija posla i sistematizacija radnih mjesta te su direktori određivali tko će ići u druge organizacijske dijelove, a tko će ostati na radnom mjestu na kojem je bio; da „kad se crtala ta križaljka ja više nisam bila direktorica“; da je tužitelj korektan, dobar pravnik te uskače u pomoć, često sjedajući u auto i odlazeći na ročišta; da koliko joj je poznato, tužitelju i ĆĐ je ponuđeno mjesto operatera na šalteru, a to bi bila osoba koja radi za šalterom sa strankama i istovremeno pomaže voditelju poštanskog ureda u slučaju prigovora klijenata, odnosno stranaka, dok su ostali pravnici iz Zagreba raspoređeni na radno mjesto stručnog suradnika, a to je bilo radno mjesto na kojem su radili i prije;

- da je svjedok TĐ na ročištu održanom 19. listopada 2015. (list 435-440 spisa) iskazala da ima 38 godina, da je zaposlena kod tuženika od 1. travnja 2006. na radnom mjestu stručnog suradnika; da je u travnju 2007. otišla na bolovanje radi održavanja trudnoće, u veljači 2008. je rodila drugo dijete te je koristila godinu dana rodiljnog dopusta, a nakon toga je koristila dopust radi njege djeteta sve do travnja 2014., a jedino je tu tom periodu radila od travnja do listopada 2011.; da je u vrijeme nove sistematizacije radnih mjesta 2009. bila na bolovanju tako a je ugovor o radu dobila poštom na kućnu adresu, potpisala ga i vratila poštom tuženiku, a misli da prethodno nije razgovarala ni sa kim od strane tuženika kao poslodavca; da je i po novoj sistematizaciji njezino radno mjesto zadržalo naziv stručni suradnik; da je u razdoblju od travnja do listopada 2011. radila s tužiteljem u Branimirovoj te može reći da kada joj je god bila potrebna pomoć u radu, obraćala se tužitelju i dobivala njegovu stručnu pomoć, a na pitanje o visini plaće je odgovorila da misli da je to poslovna tajna te nije iznijela podatak o broju bodova svoje plaće,

- da je svjedok VĐ na ročištu održanom dana 19. listopada 2015. (list 438-439 spisa) iskazala da je ima 48 godina, da je kod tuženika bila zaposlena ukupno 5 godina; da je došla raditi u [adresa] u travnju 2012. na radnom mjestu stručnog suradnika u uredu za pravne poslove, Odjelu za zastupanje, a prije dolaska u [adresa] je radila kod tuženika u [adresa]; da joj je tuženik platio edukaciju od tri mjeseca za menadžera za EU fondove koja je bila u [adresa], da je s kolegicom MĐ išla na seminar za miritelje u [adresa], koji je trajao tri dana; da je išla i na seminare po Hrvatskoj, a na seminarima nikada nije vidjela tužitelja; da je tužitelj radio na lokaciji u Branimirovoj ulici; da je svjedokinji kolegica ČĐ rekla da ne kaže tužitelju da će ona biti smještena u Jurišićevoj, a svjedokinja je imala dojam da se tužitelja šikanira; da je tužitelj bio taj na kojeg su se svi mogli osloniti vezano za odlaske na rasprave, pa i kad su zaboravili otići na rasprave, ako bi se tužitelj našao na sudu, otišao bi na raspravu: da je tužitelj mlađim kolegama bio neka vrsta mentora, a s obzirom na svoje radno iskustvo; da svjedokinja smatra kako tužitelj nije napredovao u sustavu pošte jer je volio reći sve ono što su drugi mislili i međusobno komentirali, a iz nekih razloga se nisu to usudili javno reći; da se to odnosilo na organizaciju rada, na količinu posla koje su pojedine kolege imale, a pojedine kolege nisu, o obimu posla; da je prema mišljenju svjedoka tužitelj bio preopterećen poslom, kao i nekolicina drugih; da je svjedokinja nakon reorganizacije 2009. imala 1.350 bodova kao stručni suradnik, a toliko je imala i kada je otišla iz pošte; da se tužitelj nije htio kuloarski žaliti na plaću, već se žalio direktno nadređenima te je svjedokinji poznato a je direktorica ČĐ na to „poludjela“ jer je bila zaobiđena, odnosno to što tužitelja nije poštovao hijerarhiju, a za cijelo vrijeme dok se tužitelj njoj obraćao, ona nije reagirala, odnosno obećavala mu je da će biti riješeni, ali riješeno nije bilo,

- da je svjedok ČĐ na ročištu održanom da 25. travnja 2016. (list 466-459 spisa) iskazala da ima 44 godine te je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu direktorice Ureda za pravne poslove od ožujka 2013.; da je tužitelju bila neposredno nadređena od jeseni 2010. do prestanka njegovog radnog odnosa početkom 2015.; da se tužitelj nije obraćao ovlaštenim osobama kod tuženika za zaštitu dostojanstva; da je u studenom 2011. tužitelj potpisao ugovor o radu za radno mjesto stručni suradnik u Uredu za pravne poslove te je tada prestala potreba za privremenim premještajem za koji tužitelj tvrdi da je trajao oko dvije godine; da je postojao veliki broj radnika koji je imao bodove prema sistematizaciji koja je vrijedila nekoliko godina unazad; da je naknadno saznala da tužitelj ima određene zdravstvene poteškoće zbog kojih je sklopljen Aneks iz 2010. prema kojem tužitelj nije mogao obavljati poslove vezano za terenski rad i dugotrajno stajanje, ali navodi da se takvi poslovi u Uredu za pravne poslove nisu ni obavljali; da je tužitelj bio smješten u Branimirovoj ulici zbog nedostatka smještajnih kapaciteta, tako da je i svjedokinja, iako je bila voditeljica odjela, sjedila u sobi s još troje kolega; da je tužitelj morao pisati dodatna izvješća o svojem radu za vrijeme dok je bio smješten u Branimirovoj, a koja nisu morali pisati drugi radnici, jer nije bio u neposrednom kontaktu sa svojim rukovoditeljem pa da bi se mogao pratiti njegov rad; da je tužitelj obavljao poslove razne složenosti; da joj se tužitelj žalio zbog plaća, ali svjedokinja mu nije mogla pomoći pa ga je zamolila da se strpi do nove sistematizacije, s kojom se dosta kasnilo jer je stupila na snagu 2015., ali u jednakoj situaciji su bili i drugi radnici

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je bio zaposlen kod tuženika od 20. prosinca 1980. do 25. svibnja 2015. kada mu je tuženik otkazao ugovor o radu; da je kao pravnik kod tuženika počeo raditi 1. ožujka 1991., a pravosudni ispit je položio 25. ožujka 1995., da je temeljem ugovora od 15. studenoga 2011. radio u Uredu za pravne poslove na radnom mjestu stručni suradnik; da smatra da je bio diskriminiran jer je imao najmanju plaću od svih pravnika u Uredu za pravne poslove; da mu je u ožujku 2010. od strane liječničke komisije priznato tjelesno oštećenje i neposredna opasnost o nastanka invalidnosti; da je na temelju tog rješenja dobio tijekom ljeta 2010. Aneks ugovoru u radu u kojem su mu priznate kontraindikacije i taj Aneks je bio na snazi sve do studenoga 2010. kada je sklopio ugovor o radu za radno mjesto stručni suradnik u Uredu za pravne poslove; da je on u svojoj službi u kojoj je bilo 12 pravnika prvi položio pravosudni ispit, ali ni to mu nije posebno pomoglo a se pomakne na ljestvici platnih razreda naviše; da je po novom Pravilniku o plaćama iz 2009. bilo 6 platnih razreda za radnike u Uredu za pravne poslove; da je najniži platni razred imao 1100 bodova, a najviši 2200, a tužitelj je ostao na 1150 bodova i ne zna zašto; da je 2009. raspoređen na radno mjesto operater I, što je u stvari šalterski radnik; da je tužitelj ostao u Branimirovoj i preuzeo sve predmete pravnika koji su razmješteni po drugim službama; da je tužitelj bio raspoređen u poštanski ured u Zaprešiću, ali kada je u listopadu 2009. za novog izvršnog direktora došao OĐ, vidio je da tu nešto „ne štima“ te je tužitelju obećao da će ostati na tom radom mjestu do lipnja sljedeće godine kako bi se svi ti predmeti obradili; da su se nakon 5-6 mjeseci pojavili svi ostali predmeti od pravnika koji su bili raspoređeni drugdje te su bili presignirani na tužitelja pa se tako dogodilo da je tužitelj imao enormno puno predmeta; da su ostali pravnici iz Ureda za pravne poslove imali manje posla, a veću plaću od tužitelja, pa time su imali i bolje uvjete rada; a su pravnici koji su kao novi došli raditi u Ured za pravne poslove tijekom 2010. i 2011. i tek počeli raditi imali 2-3 predmeta, a tužitelj je imao najmanje 300 predmeta; da se događalo da dođe novi pravnik i odmah dobije 1.350 bodova za plaću; da je aplikacije e-spor uvedena 2011. i tada je tužitelj utvrdi da ima 150 upisanih predmeta, a netko ima 10 upisanih predmeta, a kad se pritužio na to, dogodilo se da se više nije moglo ući u sustav e-spor i vidjeti koliko drugi kolege imaju predmeta; da je tužitelj napredovao u svom radu dva puta – prvi puta 1998. kada je napredovao iz platnog razreda dipl. pravnik 3 na dipl. pravnik 2 na direktnu intervenciju tadašnjeg predsjednika Uprave RĐ kojemu je tužitelj pisao o svojim problemima te 2005. kada je pisao tadašnjem predsjedniku UĐ te je došao u platni razred dipl. pravnik 1 s 1150 bodova.

18. Prema odredbi čl. 2. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacija (“Narodne novine” br. 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) diskriminacijom se u smislu tog zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe na osnovi rase i etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

19. Odredba čl. 9. ZSD propisuje da je diskriminacija zabranjena u svim pojavnim oblicima, dok je u odredbi čl. 5. st. 4. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) bilo propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta.

20. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od navedenih osnova za diskriminaciju kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporednoj situaciji.

21. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi potrebno je zaključiti da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u čl. 2. st. 1. ZSD-a, pri čemu nije odlučno za primjenu te odredbe je li posljedica diskriminacije oboljenje diskriminirane osobe (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Revr 1390/2016-2 od 25. studenoga 2020.).

22. Odredba čl. 20. st. 1. ZSD glasi:

„Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.“.

23. Dakle, diskriminacije jest postojanje usporedivih (analognih) situacija - kod kojega moraju biti precizno određene skupine ili pojedinci koji će se uspoređivati radi donošenja zaključka o postojanju različitog postupanja

24. Dostatno je da tužitelj učini vjerojatnim da je postupanje prema njemu bilo nepovoljnije nego prema nekom drugom u usporedivoj situaciji, a da je ta razlika u postupanju utemeljena na jednoj od zabranjenih osnova, a nakon toga se teret dokazivanja prebacuje na tuženika, koji treba dokazati da postoji objektivno i razumno opravdanje takvog različitog postupanja.

25. Iz svega naprijed opisanog proizlazi da je tužitelj bio diskriminiran po osnovi dobi jer je stavljen u nepovoljniju poziciju u odnosu na mlađe kolege koji su radili na istim ili sličnim poslovima u Uredu za pravne poslove. Naime, tužitelj je imao najviše radnog iskustva u zastupanju tuženika u postupcima pred sudom, bio je zadužen sa znatno većim brojem predmeta od drugih kolega u pravnoj službi te je u razdoblju od (čak) dvije godine svaki mjesec dobivao rješenje o privremenom rasporedu na radno mjesto referent, dok su, primjerice, dvije znatno mlađe kolegice koje su u Pravnoj službi tuženika počele raditi 15-tak godina nakon tužitelja (MĐ i TĐ) te su tijekom reorganizacije 2009. bile na bolovanju i porodiljnom dopustu, poštom dobile ugovore o radu za radno mjesto stručni suradnik, za koje radno mjesto je tužitelj „uspio“ sklopiti ugovor o radu (tek) 15. studenoga 2011. i to nakon 20 godina rada na poslovima pravnika kod tuženika.

Pored toga, iz iskaza naprijed saslušanih svjedoka JĐ, FĐ, LĐ, svi dipl. pravnici, koji su kod tuženika radili na radnom mjestu stručni suradnik, proizlazi da niti jedan od tih svjedoka, a koji su bili mlađi od tužitelja, nije na tom radnom mjestu stručnog suradnika imao plaću manju od 1.350 bodova, što je za 200 bodove više od plaće koju je na radnom mjestu stručnog suradnika imao tužitelj i koja mu je prilikom sklapanja Ugovora o radu 2011. određena protivno tada važećem Pravilniku o plaćama.

26. Dakle, tužitelj je je pružio dovoljno dokaza za zaključak da je bio nejednako tretiran, po dobi kao zabranjenoj osnovi, u svojoj radnoj sredini kod provođenja nove sistematizacije i određivanja plaće za rad koji obavlja, dok tuženik nije dokazao opravdanost razlike u tretmanu tužitelja i da bi za to imao legitiman cilj.

27. No, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju nije postojala diskriminacija po osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta jer tužiteljeve tvrdnje da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora od radu od 15. studenoga 2011., propustio voditi računa o rješenju HZZO od 13. travnja 2010. (list 18 spisa) kojim je ustanovljeno da kod tužitelja postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti iz čl. 36. HZMO ako nastavi raditi na poslovima koji iziskuju terenski rad i dugo stajanje, ne predstavljaju okolnost koja bi ukazivala na vjerojatnost postojanja diskriminacije.

28. Naime, da bi se radilo o diskriminaciji, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da je zbog svog zdravstvenog stanja bio stavljen u nepovoljni položaj u odnosu na nekog drugog tuženikovog zaposlenika u usporedivoj situaciji. Tužitelj takve tvrdnje nije ni iznio niti učinio vjerojatnim, zbog čega nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da je bio diskriminiran od strane tuženika po osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta. Ovdje valja dodati da je tužitelj mogao potraživati naknadu štete po općim propisima obveznog prava i bez obzira na diskriminaciju. U tom slučaju je trebao dokazati da li poslovi zastupanja tuženika pred sudovima, a eventualno i drugi pravni poslovi koje je obavljao tužitelj, predstavljaju terenski rad i da li zahtijevaju dugotrajno stajanje, a za što je potrebno vještačenje po vještaku medicine rada koje tužitelj nije predložio, pa ako bi se utvrdilo da poslovi koje je obavljao tužitelj obuhvaćaju kontraindikacije navedene u rješenju HZZO od 13. travnja 2010., tužitelj bi trebao dokazati je li zbog tuženikovog propusta da ga rasporedi na poslove u kojima nije izložen utvrđenim kontraindikacijama trpio štetu, a ako jest - u kojem opsegu. No, tužitelj nije potraživao naknadu štete po osnovi krivnje od strane tuženika, već po osnovi diskriminacije koju nije učinio vjerojatnom.

29. Nadalje, osnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je tužitelju otkazan ugovor o radu odlukom tuženika od 17. ožujka 2015., zbog čega prvostupanjski sud nikako nije mogao usvojiti točku II tuženog zahtjeva te odlučiti kao u točki II izreke pobijane presude.

30. Odredbom čl. 17. st. 1. t. 2. ZSD-a je propisano da osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti: da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

31. Međutim, da bi tužitelj s uspjehom mogao postaviti zahtjev za zabranu poduzimanja radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, nužno je da je tuženik u mogućnosti takve radnje poduzimati u vrijeme donošenja presude i nakon toga. Kako se u konkretnom slučaju radi o zabrani poduzimanja radnji na tužiteljevom radnom mjestu kod tuženika, a takvo radno mjesto za tužitelja više ne postoji jer je nesporno da je tužitelj gotovo osam godina prije donošenja presude prestao raditi kod tuženika, to je zabrana koja je određena pod točkom II izreke prvostupanjske presude nemoguća i neprovediva pa je u tom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

32. Osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti provedene dokaze vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. Gordanu Makariću, spec psihijatru, dr. Davoru Zduniću, spec. psihijatru i mr.sc. VĐL, psiholog (list 541-567 spisa), dr.sc. Meliti Uremović, spec. fizikalne medicine i rehabilitacije (list 611-614, 626-627 i 663 spisa) te prof. dr.sc. Miji Bergovcu, spec. interne medicine i kardiologije (list 730-735 i 750-752 spisa).

33. Iz podataka u spisu je vidljivo da je sudski vještak dr. Gordan Makarić, spec psihijatar, u svom nalazu i mišljenju (list 485-488) naveo da je tužitelj bio izložen štetnim događajima na radnom mjestu te se kao izravna posljedica navedenog u tužitelja prvotno razvila klinička slika Poremećaja prilagodbe (F43.2) te nastavno reaktivnog Depresivnog poremećaja (F32), što proizlazi iz medicinske dokumentacije. Prema mišljenju vještaka su okolnosti na radnom mjestu sadržavale stresogeni i frustrativni potencijal koji su kumulativnim učinkom imale za posljedicu razvoj psihičkog poremećaja. Kod tužitelja je, zbog subjektivnog osjećaja povrijeđenosti i osujećenosti te posljedičnog razvoja psihičkog poremećaja, došlo do povrede duševnog zdravlja, tako da je u sklopu prilagodbe na novonastalo stanje trpio oscilirajući umjereni do jaki strah do sveukupno 5 dana; umjereni oscilirajući strah sveukupno 2 tjedna te slabiji oscilirajući strah sveukupno 3 mjeseca, pri čemu je zaostao povremeni, slabi, oscilirajući strah, u situacijama koje ga podsjećaju na štetna događanja. Sudski vještak dr. Gordan Makarić je dao mišljenje da je tužitelj tijekom spornog razdoblje (do 25. svibnja 2015.) trpio duševne boli zbog smanjenja opće životne aktivnosti kumulativno u visini od 20% te je u tom omjeru morao ulagati pojačane napore. Po navedenom razdoblju, duševne boli zbog smanjenja opće životne aktivnosti vještak je cijenio 10% trajno, u kojem obimu će tužitelj morati ulagati pojačane napore u svom životu.

Na ročištu održanom dana 15. prosinca 2016. (511-513 spisa) sudski vještak se detaljno očitovao na primjedbe tuženika te je naveo kako je prema njegovom mišljenju uzrok psihičkih tegoba kod tužitelja isključivo laboralna problematika, a ne pokretanje radnog spora 2013., a s obzirom da je iz nalaza psihijatra od 11. lipnja 2013. razvodno: „dolazi zbog smetnji koje traju unazad nekoliko godina 2009. od kada mu je u poduzeću status degradiran.“

34. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-9715/13-90 od 8. veljače 2017. (list 523 spisa) je određeno izvođenje dokaza drugim medicinskim vještačenjem u ovom predmetu te je vještakom određen dr. Davor Zdunić, stalni sudski vještak iz medicinske psihijatrije, dok je rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 9715/13-101 od 6. srpnja 2017. (list 538 spisa) pored medicinskog vještaka dr. Zdunića za medicinskog vještaka u ovom predmetu određena i „dr. VĐLpsihijatrica“ radi psihologijskog testiranja tužitelja. S obzirom da je u nalazu i mišljenju navedeno da isti daje „mr.sc. VĐL, klinički psiholog“, očito je da je u citiranom rješenju od 6. srpnja 2017. pogrešno napisano zanimanje vještakinje.

35. Iz vrlo opsežnog nalaza i mišljenja dr. Davora Zdunića, spec. psihijatra i mr.sc. VĐL, kliničkog psihologa (ukupno 28 stranica), proizlazi da je tužitelj i prije protrahiranih štetnih događaja opisanih u tužbi i tijekom parničnog postupka imao određene psihičke poteškoće, a koje vještak dr. Davor Zdunić sumira u izražen paranoidno-depresivni poremećaj, koji bi tužitelj s medicinskog aspekta trebao „ozbiljnije“ psihijatrijski liječiti. Stoga vještak dr. Zdunić ocjenjuje da nije moguće nedvojbeno potvrditi/isključiti uzročno-posljedičnu vezu između tih zbivanja i duševnog mu zdravlja, odnosno kakvog vida psihijatrijske štete.

No, isti vještak navodi da i u osoba s takvim duševnim smetnjama se njihovo duševno zdravlje može uzročno-posljedično pogoršati, pa ako sud utvrdi da su nemili događaji zaista i postojali, isti su mogli kod njega razviti dodatne strahove i duševne boli. Tek u tom slučaju je moguć povremeni kasni oscilirajući strah slabijeg intenziteta s povremenim uvjereno izraženim pogoršanjima, ali koji ulazi u ocjenu duševnih boli, a koje vještak dr. Zdunić cijeni u periodu od 2009. -2015. u omjeru od 10% te navodi „da trajnih posljedica zbog nemilih događaja ne mogu dokazati“. Mr.sc. VĐL, klinički psiholog, u svom zaključku (mišljenju) navodi sljedeće: „Rezultati psihologijske obrade su snižene valjanosti i pouzdanosti zbog naglašene sklonosti biranja socijalno poželjnih odgovora, sklonosti negiranju i disimulaciji smetnji te sniženom uvodu u svoje funkcioniranje. Intelektualno funkcioniranje je u granicama prosjeka s obzirom na dob. Na planu ličnosti se evidentira usmjerenost na tjelesno funkcioniranje i sklonost naglašavanju tjelesnih smetnji, naglašene crte ogorčenosti, egocentričnosti i hostilnosti te teškoće na planu afektivnog i socijalnog funkcioniranja.“

36. Na ročištu održanom dana 22. veljače 2018. (list 594 spisa) je tužitelj predao u spis podnesak kojim se očituje na nalaz i mišljenje dr. Davora Zdunića, ali izjavljuje da ne predlaže da se navedeni vještak pozove kako bi se očitovao na navode iz tog podneska, već predlaže da se provede medicinsko vještačenje po vještaku reumatologu-fizijatru.

U podnesku od 15. veljače 2018. (list 591-593 spisa) je tuženik naveo da nema primjedbi na nalaze i mišljenja vještaka dr. Davora Zdunića i dr. AĐ.

37. Odredba čl. 261. st. 3. ZPP-a propisuje da ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

38. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud očito smatrao da u nalazu i mišljenju vještaka dr. Gordana Makarića postoje nedostaci koji nisu otklonjeni njegovim saslušanjem te je odredio provođenje vještačenja po dr. Davoru Zduniću, spec. psihijatru i mr.sc. VĐL, psihologu, na čiji nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi, dok tužitelj nije zahtijevao da se eventualni nedostaci otklone saslušanjem vještaka, iz čega se može zaključiti da je tužitelj od svojih primjedbi odustao.

39. Tuženik u bitnome u žalbi ističe da su vještaci dr. Davor Zdunić i mr.sc. VĐL utvrdili da tužitelj boluje od paranoidno-depresivnog sindroma i poremećaja ličnosti te da su vještaci u svom nalazu naveli da „Zbog naravi utvrđenog mu paranoidno depresivnog sindroma, može se reći da on štetne događaje opisane u tužbi i tijekom postupka: 2009-2015. može „krivo tumačiti“ kao radnje usmjerene protiv njega, pa i kao diskriminirajuće, ali u što je on strukturalno/bolesno uvjeren i zbog čega zaista pati, strahuje i ima duševne boli: pa bi pri zaključak bio da se ne može nedvojbeno dokazati da su upravo štetni događaji doveli u njego do kakve štete s psihijatrijskog aspekta.“

40. Na citirane žalbene navode valja dogovoriti da naprijed naznačeni vještaci nisu utvrdili da tužitelj boluje od poremećaja ličnosti, kao što to tuženik navodi u žalbi, jer to nije navedeno u nalazu i mišljenju vještaka. Pored toga, treba naglasiti da je tuženik citirao samo dio nalaza za koji smatra da mu ide u prilog, pri čemu zanemaruje ono što je vještak dr. Davor Zdunić naveo u nastavku svoj nalaza na istoj 22. stranici, a koji glasi: „No, nitko ne može isključiti da u njega već od prije postojeći kakav poremećaj bolesti/ličnosti nije se produbio/pgoršao u dužem trajanju, upravo zbog opisanih nemilih događaja, makar ih on i na krivi način shvatio i doživio. Ako su nemili događaji diskriminacije zaista postojali, pa i u manjem obimu od njega doživljenih i opisanih, moguće je da su događaji uzročno-posljedično utjecali i razvili kod njega dodatne strahove i duševne boli.“

Sudski vještak je također naveo da u tom drugom slučaju (ako sud utvrdi nemile događaje) tužitelj nije trpio primarni strah niti onaj sekundarni, već je tijekom 2009.-2015. trpio povremeni kasni oscilirajući strah slabijeg intenziteta, s povremenim umjerenim pojačanjima (u situacijama koje ga podsjećaju na nemile događaje, a koji strah ulazi u ocjenu pojačanih napora), s time da vještak ocjenjuje da nije došlo do trajnih posljedica. Umanjenje opće životne i radne sposobnosti u spomenutom periodu vještak ocjenjuje na 10%, u kojem sveukupnom omjeru je morao tada ulagati dodatne pojačane napore u svakodnevnim životnim aktivnostima.

41. Iz iskaza nekih saslušanih svjedoka (ĆĐ, GĐ, VĐ) proizlazi da su i oni imali dojam da je tužitelj diskriminiran, tako da se ne radi isključivo o subjektivnom dojmu tužitelja, a kako to tuženik želi prikazati u žalbi, pri čemu je tužitelj dokazao činjenicu da je bio među najstarijim pravnicima kod tuženika i primao najnižu plaću te da je kroz dvije godine svaki mjesec rješenjima o privremenom rasporedu radio na radnom mjestu referenta te bio zadužen spisima i obavljao poslove zastupanja, dok su njegove znatno mlađe kolegice koje u 2009. nisu niti radile zbog korištenja bolovanja i porodiljnog dopusta (MĐ i TĐ) bez ikakvih problema i prethodnih razgovora s poslodavcem na kućnu adresu dobile ugovore o radu za radno mjesto stručnog suradnika, tako da se nedvojbeno ne radi o subjektivnom dojmu tužitelja o postojanju diskriminacije, a koji bi bio pod utjecajem njegovog psihičkog poremećaja, već o dokazanoj činjenici. Zbog toga treba prihvatiti mišljenje vještaka da je u razdoblju od 2009. -2015. kod tužitelja bilo prisutno smanjenje životne aktivnosti od 10%.

Ovdje treba dodati da je sudski vještak dr. Davor Zdunić stranici 22/23 svog nalaza naveo da je danas u tužitelja psihičko stanje loše te mu se svakako preporuča „ozbiljan i kontinuiran psihijatrijski, pa i početno bolnički tretman“, redovito uzimanje raznih lijekova i redovite kontrole, iako je prognoza liječenja paranoidnih poremećaja slaba.

42. Nadalje, sudski vještak prof.dr.sc. Mijo Bergovac, spec. interne medicine i kardiologije, je u svom nalazu i mišljenju (list 730-735 spisa) naveo da ukoliko sud ocijeni da su opisani nemili događaji zaista postojali i da predstavljaju nepravdu učinjenu tužitelju, može se zaključiti da su ti događaji manjih dijelom utjecali na ubrzani razvoj kardiovaskularnih bolesti te da su ti događaji manjih dijelom, uz druge značajne čimbenike rizika (hipertenzija, hiperlipidemija, adipozitet) doprinijeli nastanku infarkta srca 2017. i posljedično do smanjenja životnih aktivnosti tužitelja. Postotak tog doprinosa pretpostavljene učinjene nepravde, uz navedene od ranije prisutne čimbenike rizika, na nastanak infarkta srca i posljedično na smanjenje životnih aktivnosti vještak cijeni aproksimativno na oko 10%.

43. Na nalaz i mišljenje vještaka prof.dr.sc. Mije Bergovca, spec. interne medicine i kardiologije, obje stranke su imale primjedbi, koje je vještak otklonio u usmenom očitovanju na ročištu održanom dana 31. siječnja 2023. (list 750-753 spisa), nakon čega tuženik više nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tužitelj predložio provođenje novog vještačenja po drugom vještaku interne medicine, ali pritom nije iznio niti jedan razlog (nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili proturječan, odnosno mišljenje ima proturječnosti ili nedostataka ili postoji osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja – čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a) zbog kojeg predlaže novo vještačenje, tako da prvostupanjski sud nije postupio protivno odredbama čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a kada je odbio odrediti provođenje novog vještačenja.

44. Sudski vještak prim.dr.sc. Melita Uremović, spec. fizikalne medicine i rehabilitacije je u svom nalazu i mišljenju od 8. travnja 2019. (zaprimljen u spis 9. travnja 2019., list 611-614) napisala da je nakon donošenja rješenja o neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti (u kojem rješenju se navodi ako nastavi raditi na poslovima koji iziskuju terenski rad i dugo stajanja), tužitelj prema opisu poslova obavljao poslove stručnog suradnika koji se sastoje u obavljanju složenih poslova iz djelokruga rada, suradnju s voditeljima i direktorima iz svog djelokruga rada i obavljao druge poslove prema nalogu neposrednog rukovoditelja, a obavljanje kojih poslova je zahtijevalo tijekom radnog vremena 60% sjedenja, 20% hodanja i 20% stajanja, ručno dizanje predmeta teških do 5 kg i njihovo prenašanje na udaljenosti na 1000 m po ravnom i stepenicama. Kako iz opisa poslova tužitelja nije razvidno da je u spornom razdoblju obavljao terenski rad, i da je na radnom mjestu dugotrajno stajao, vještak je mišljenja da do progresije degenerativnih bolesti vratne i slabinske kralježnice koje se manifestiraju u otežanoj pokretljivosti, hodu uz jednu štaku te MR- om slabinske kralježnice utvrđene protruzije diska L4-L5 i L5-S1 uz EMNG-om utvrđenu tešku kroničnu neuralnu leziju korijena S1 te srednje tešku kroničnu neuralnu leziju korijena L5-S1 lijevo (nalazi citirani u Otpusom pismu KB Sveti Duh Klinika za neurologiju od 31.08.2018.) nije došlo zbog obavljanja poslova koje je tužitelj obavljao.

U pisanom očitovanju od 29. svibnja 2019. (list 626-627 spisa), u kojem se očitovala na prigovore tužitelja, sudski vještak prim.dr.sc. Melita Uremović, spec. fizikalne medicine i rehabilitacije, je navela kako je mišljenja da progresija nastanka degenerativnih promjena tužitelja, koje su objektivizirane priloženim specijalističkim nalazima i nalazom EMNG-a nogu te nalazom MR-a slabinske kralježnice, nisu posljedica obavljanja rada na poslovima pravnika u Hrvatskoj pošti d.d., već su posljedica očekivanih progresija degenerativnih promjena koje nastaju zbog proteka vremena. Također je navela da niti u jednom opisu radnog mjesta tužitelja nema podataka o obavljanju terenskog rada kao niti o obavljanju poslova koji iziskuju duže stajanje, stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između obavljanja poslova u Hrvatskoj pošti d.d. i progresije degenerativnih promjena, te da u cijelosti ostaje pri pisanom nalazu i mišljenju od 8. travnja 2019.

Na ročištu održanom dana 4. ožujka 2021. (list 671-673 spisa) je sudski vještak prim.dr.sc. Melita Uremović navela da poslove koje je tužitelj obavljao za zastupanje poslodavca, a koji se odnose na odlazak iz sjedišta poslodavca do Općinskog građanskog suda u Zagrebu, se ne mogu smatrati terenskim radom, dok u spisu nema podataka da je tužitelj zastupao tuženika izvan njegovog sjedišta. Prema mišljenju vještaka terenski rad spada u poslove s posebnim uvjetima rada, za što ocjenu daje medicina rada; da prema priloženim opisom poslova, poslove koje je tužitelj obavljao ne spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada. Što se tiče razvoja degenerativnih promjena kralježnice, iste započinju u dobi od 30 godina pa nadalje i spadaju u normalni tijek ljudskog života.

45. Dakle, prema mišljenju vještaka do progresije degenerativnih bolesti vratne i slabinske kralježnice koje se manifestiraju u otežanoj pokretljivosti, hodu uz jednu štaku te MR-om slabinske kralježnice utvrđene protruzije diska L4-L5 i L5-S1 uz EMNG-om utvrđenu tešku kroničnu neuralnu leziju korijena, nije došlo zbog obavljanja poslova koje je tužitelj obavljao.

46. Iz naprijed navedenih nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je, uslijed tuženikovog diskriminatornog postupanja, tužitelj trpio strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u razdoblju od šest godina, kao i smanjenje životne aktivnosti zbog pogoršanja fizičkog zdravlja - ubrzanog razvoj kardiovaskularnih bolesti kojem je u omjeru od 10% doprinijelo tuženikovo diskriminatorno postupanje u razdoblju od 2009.-2015., zbog čega je tužitelj trpio štetu.

47. Prilikom odlučivanja o visini naknade štete prvostupanjski sud je naveo da uzimajući u obzir okolnosti slučaja, vodeći računa, da je tuženik poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske, vodeći računa o tome, da visina štete mora biti proporcionalna pretrpljenoj šteti, da naknada ne bi trebala biti simbolična jer se time gubi svrha, i odluka sudu mora imati učinak uz naknadu štete koja pripada žrtvi sud smatra, da je u cijelosti osnovan s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede dostojanstva tužitelja odnosno prava osobnosti te mu je u cijelosti dosuđen zatražen novčani iznos tužbenog zahtjeva 13.272,28 € / 99.999,99 kn, kao iznos koji sud prvog stupnja smatra primjerenom novčanom naknadom za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog diskriminacije u slučaju

48. Imajući u vidu višegodišnje trajanje diskriminatornog postupanja tuženika (studeni 2009. do tužiteljevog prekida rada 6. kolovoza 2013.), po jednoj utvrđenoj diskriminatornoj osnovi, te povrede prava osobnosti koju je uslijed toga tužitelj trpio (koje se odnose na oštećenje fizičkog i psihičkog zdravlja, ali u opsegu koji je manji od onoga što je tužitelj tvrdio), pravična novčana naknada prema ocjeni ovog suda iznosi 5.000,00 eura, što nedvojbeno ne predstavlja simboličnu naknadu, zbog čega je u toj visini prvostupanjsku presudu pod točkom III. Izreke valjalo potvrditi, a u preostalom dosuđenom dijelu od 8.272,28 eura odluku preinačiti i taj dio zahtjeva odbiti.

49. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

50. Tužitelj je uz žalbu od 22. veljače 2023. podnio i prijedlog za povrat u prijašnje stanje, o kojem je prvostupanjski sud odlučio rješenjem poslovni broj Pr-9715/2013- 206 od 5. prosinca 2023. (list 840-842 spisa) te je odbacio prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje, kao nedopušten.

51. U žalbi tužitelj u bitnome ističe da on u ovoj pravnoj stvari nije povukao tužbu u dijelu u kojem traži isplatu razlike plaće, već je na ročištu održanom dana 31.siječnja 2023. tužbu djelomično povukla njegova punomoćnica CĐL, dipl. prav., predstavnica Hrvatskog sindikata pošte, koju tužitelj nije opunomoćio za poduzimanje ove pravne radnje, zbog čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba čl. 353. st. 1. ZPP-a jer tužiteljeva punomoćnica nije imala izričito ovlaštenje u skladu s odredbom čl. 96. ZPP-a za povlačenje tužbe.

52. S obzirom da su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi u odnosu na nedostatak izričitog ovlaštenja njegove punomoćnice za djelomično povlačenja tužbe, to je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a valjalo ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

53. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja, ukoliko tužitelj ustraje na zahtjevu za isplatu razlike plaće, o tom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti meritornu odluku. Ako tužitelj osobno ili po punomoćnici koja za to mora imati ovlaštenja iz odredbe čl. 96. ZPP-a povuče tužbu za isplatu razlike plaće, sud prvog stupnja će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

54. Budući da je zbog djelomično ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (čl. 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka.

55. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod točkom III izreke.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac