REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1689/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović iz Osijeka, protiv tuženice ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB: 92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1094/2024-26 od 3. studenog 2025.,u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1094/2024-26 od 3. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 3205639326 od 24.10.2005. godine sklopljen između tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, OIB: 92963223473 u čl. 2. koji glasi:

„Korisnik kredita dužan je kreditoru isplatiti u anuitetima iznos od 71.500,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..., sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja..“

,te u čl. 7. , a koji glasi:

„…Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta…te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…. "

te je ništetna i ugovorena valutna klauzula u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak prema tečajnoj listi HNB.1.1.

U st. II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 971,58 eura po osnovi preplaćenog kredita uslijed promjene kamatne stope zakonskom zateznom kamatom tekućim na pojedine iznose navedene pobliže u prvostupanjskoj odluci i to počev od 13. svibnja2010. pa do 15. siječnja 2014.

1.2. U st. III. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.822,86 eura po osnovi preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja kredita uslijed povećanja tečaja CHF na pojedinačne iznose zajedno s pripadajućim zateznim kamatama kako je navedeno u prvostupanjskoj odluci i to počevši od 17. kolovoza 2019. pa do 14. rujna 2015.

1.3. U st. IV. naloženo je tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.394,45 eura, sa kamatom tekućom od presuđenja 3. studenog 2025. pa do isplate i to sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se podnosi i u odnosu na dosuđeni trošak.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude u cijelosti uz obvezu tuženiku naknade troškova postupka uključujući i troškove žalbe, a podredno ukidanje prvostupanjske presude u cijelosti i vraćanje postupka na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Postupajući u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocjenjeno da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju se poziva tuženica jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos osnovom promjene kamatne stope u iznosu od 971,58 eura i povećanja u visini kredita uslijed povećanja tečaja CHF u iznosu od 4.822,86 eura, a sve temeljem ugovora o kreditu broj 3205639326 od 24. listopada 2005. koji je sklopljen između tužitelja i tuženice. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tužene, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu 28. listopada 2005., za kupnju stana, kojim se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 71.500,oo CHF, koji je dužan platiti u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke tužene, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja. Nije sporno da je zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu 10. veljače 2016., kojim je izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u Eur.

8. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je, da je kod tuženika realiziran stambeni kredit u valuti CHF, koji iznos je realizacijom kredita isplaćen direktno prodavatelju stana, da je u kupljenom stanu živio samo tužitelj i njegova obitelj i stan nije iznajmljivao, da u to vrijeme u svom vlasništvu nije imao niti obrt ni trgovačku firmu, kao ni poslovne udjele u trgovačkom društvu, te da je ugovor o kreditu bio sastavljen od strane banke i tužitelju dan na potpis, oko ugovornih odredbi kredita nije bilo pregovora s bankom, a da je ugovor o kreditu pročitao, te isti baš nije razumio, da nije znao da će otplatna rata toliko porasti jer da je to znao sigurno ne bi uzimao takav kredit.

9. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 21. svibnja 2025., utvrđeno je da preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 30. rujna 2015., u odnosu na kamatnu stopu iznosi 971,58 eura, a u odnosu na tečaj 4.822,86 eura, obzirom da da tužitelju nije priznat cjelokupan iznos preplate osnovom promjenjive kamatne stope, kao ni povećanje nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu zbog povećanja tečaja CHF.

9.1. Pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u kojem postupku je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita jer kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i zaključenja ugovora. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe iz čl. 323., čl. 1011. i čl. 1015. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) te da je i čl. 138. a ZZP-a propisan obvezujući učinak presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač kao i da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a vezano za čl. 502. b. i čl. 502.c ZPP-a da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

10. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da su stranke 10. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15-ZID ZPK), te da je po sklopljenom tom Dodatku ugovora tužitelju priznata preplata u iznosu od 4.387,99 kuna ali nisu uzeti u obzir preplaćeni iznosi po osnovi odredbe po valutnoj klauzuli u CHF s ciljem postizanja ravnoteže u odnosima ugovornih strana. Vezano i za provedenu konverziju i način izračuna konverzije prema odredbi čl. 19.c ZPK, kako priznatim iznosom pretplate o konverziji nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule, dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita. Stoga, zaključuje da iako su stranke zaključile dodatak ugovoru smatra da se ne radi o novacijskom ugovoru, pa kako je uslijed ništetnosti odredbi ugovora o kreditu nedvojbeno tužitelj oštećen, to mu pripada pravo na povrat onoga što mu je temeljem takvog ugovora tuženik primio, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1011. ZOO-a, pa je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev.

10.1. U odnosu na protivljenje tuženika na uređenju tužbe od strane tužitelja podneskom od 16. listopada 2005. za koji tuženik smatra da se radi o povišenju, odnosno preinaci tužbenog zahtjeva i tome se protivi, prvostupanjski sud i navodi da je u konkretnom slučaju postavljena stupnjevita tužba u smislu odredbe čl. 186.b ZPP- a te da tužitelj ima pravo naknadno urediti tužbeni zahtjev pa se ne može smatrati taj zahtjev tužitelja preinakom tužbe. Ukoliko bi se i radilo o preinaci, poziva i se na zaključak sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. i zauzeti stav da po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza o financijskim vještačenjima, kao što se radi i u predmetnom postupku. Nije prihvaćen prigovor zastare obzirom da zastarijevanje i počinje teći nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda RH u odnosu na promjenjive kamatne stope od 14. lipnja 2014., kao i da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe i ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. u predmetu Franak pa nije došlo do zastare obzirom se ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, vezano i za sjednicu Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. u odnosu na kojem je i zaključeno u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika jer odredbama ZIDZPK/15 nije propisan način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba čl. 19.b ZIDZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiran u EURO i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EURO podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog dodatka ugovora ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Isto tako, niti pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita sadržanim u odredbi čl. 19.c ZIDZPK/15, a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona, a niti iz sadržaja navedenog dodatka ugovoru ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate, tako i o valutnoj klauzuli. Ispravno se žalbom navodi da u izreci nije bilo osnove navoditi iznos kredita, ali pri tome isti ne djeluje na isplatu i utvrđenja ništetnosti.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženice sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tužitelj zbog zaključenja takvog dodatka ne gubi pravo potraživati od tuženice povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove, ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute CHF u valutu EUR. Isto tako treba imati i u vidu da korisnik kredita, odnosno tužitelj se ni jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

12.1. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako se to navodi, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

12.2. Pri tome, valja još navesti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

12.3. Pri tome, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je izmjena donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12.4. Osim toga, sklapanjem navedenog Dodatka ugovora, utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

12.5. Ovo iz razloga što je tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

12.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora), sve pri tome cijeneći i nespornu činjenicu da u trenutku sklapanja navedenog Dodatka još uvijek nije bilo poznato da je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna ( to je ustanovljeno tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), kao i u odnosu na kamatnu stopu Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

12.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

13. Pri tome, valja istaknuti i da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. u odnosu na postavljeno pitanje revidentice „ Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?“ izraženo pravno shvaćanje „ Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“, posljedično čemu valja zaključiti da u konkretnom slučaju tužitelju pripada zahtijevano pravo na navedenu isplatu obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer u navedeni obračun prilikom sklapanja navedenog Dodatka nisu uračunati svi iznosi koje je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik od tužitelja neosnovano naplatio.

13.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

14. Žalba tužene nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

15. Žaliteljica neosnovano ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača jer je ugovor zaključen od strane tužitelja koji nije vlasnik obrta, a radilo se o ugovoru za kupnju stana za potrebe tužitelja, kao fizičke osobe, dakle potrošača. Iz ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi tužitelj kupio stan za neku drugu svrhu osim osobne uporabe. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva niti poslovnih udjela. Prema odredbi čl. 3. ZZP/074 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj: Su IV-56/2023-9 od 23. studenog 2023.). Tužitelj je svoj status potrošača dokazao činjenicom da je kao fizička osoba zaključio ugovor radi kupnje stana, pa je neosnovano isticanje da tužitelj nije potrošač.

16. Pravilno je prvostupanjski sud iz provedenog vještačenja utvrdio visinu novčanog iznosa koji je tuženica primila temeljem ništetnih odredbi ugovora, te pravilno istu obvezao na vraćanje dosuđenih iznosa tužitelju, a što ga pripada po čl. 323. st. 1. i čl. 324. ZOO-a, a koji iznosi predstavljaju razliku do iznosa pretplate utvrđenu dodatkom ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na kamatnu stopu.

17. Pravilno je sud tužitelju na utvrđene pojedinačne mjesečne iznose obračunate zatezne kamate po stopi iz čl. 29. ZOO-a, od dana kada je tuženica primila uplatu po osnovi anuiteta, sve sukladno čl. 1115. ZOO-a koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Stoga je i pravilno prvostupanjski sud i odlučio da se ne radi o preinačenju tužbe obzirom je i podnošenjem tužbe podnesena stupnjevita tužba, pa je stoga i mogao nakon utvrđene visine preplaćenog iznosa po vještačkom nalazu i postaviti zahtjev tek po provedenom vještačenju.

19. I odluka o trošku je pravilna kako po osnovi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a tako i po visini po čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife. Neosnovano se i žalbom navodi da je trebalo priznati trošak u vrijeme kada je dostavljen pojedini podnesak, obzirom da prema Tbr. 52. odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Stoga je i pravilno obračunat trošak vezano i na činjenicu da je zaključenjem glavne rasprave i dospjela odvjetnička nagrada. Pravilno su priznati podnesci od 25. listopada 2019., kojim se očitovalo na odgovor na tužbu, kao i obrazloženi podnesci od 31. siječnja 2025., 16. listopada 2025. i 27. listopada 2025., obzirom prema Tbr. 8.t.1. Tarife odvjetniku pripada trošak za četiri obrazložena podneska.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Kako je odbijena žalba tuženice valjalo je i odbiti zahtjev za naknadom troška žalbenog dijela postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Nataša Babić