Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-504/2021-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku u Virovitici, T. Masaryka 14, protiv tužene Addiko bank d. d., OIB: 14036333877, [adresa], kao pravni slijednik Slavonske banke d. d., Osijek, Podružnica Virovitica, Ferde Rusana 1, čiji je osnivač Slavonska banka d. d. Osijek, Kapucinska 29, t HYPO ALPE – ADRIA – BANK d. d., [adresa], OID: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 09. veljače 2007., sklopljen između tužitelja, NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika, ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., Osijek, Podružnica Virovitica, Ferde Rusana 1, čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, te HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kao kreditora:

- u članku 4. koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivan ja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

- u članku 2. koja glasi: „…6.600,00 CHF (slovima: šesttisućašestotina CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“,

- u članku 3. koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.600,00

CHF (slovima: šesttisućašestotina CHF)…“.

II. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju, NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 613,09 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući istu u periodu od 10.02.2007. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, u periodu od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, u periodu od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje, u periodu od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021 do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22), tekuće:

DATUM

RAZLIKA EUR (€)

01.04.2007.

0.53 €

01.04.2008.

1,27 €

01.11.2008.

7,32 €

01.12.2008.

1,17 €

01.01.2009.

4,39 €

01.02.2009.

5,96 €

01.03.2009.

8,49 €

01.04.2009.

5,99 €

01.05,2009.

6,56 €

01.06.2009.

4,55 €

01.07.2009.

5,14 €

01.08.2009.

4,43 €

01.09.2009.

4,95 €

01.10.2009.

4,68 €

01.11.2009.

4,02 €

01.12.2009.

5,23 €

01.01.2010.

5,43 €

01.02.2010.

7,17 €

01.03.2010.

7,44 €

01.04.2010.

9,28 €

01.05.2010.

8,99 €

01.06.2010.

9,51 €

01.07.2010.

14,17 €

01.08.2010.

15,20 €

01.09.2010.

18,35 €

01.10.2010.

16,58 €

01.11.2010.

14,68 €

01.12.2010.

18,23 €

01.11.2011.

24,13 €

01.02.2011.

20,45 €

01.03.2011.

22,10 €

01.04.2011.

20,64 €

01.05.2011.

19,79 €

01.06.2011.

27,77 €

01.07.2011.

29,48 €

01.08.2011.

33,02 €

01.09.2011.

31,59 €

01.10.2011.

28,01 €

01.11.2011.

27,46 €

01.12.2011.

27,38 €

01.01.2012.

28,61 €

01.02.2012.

30,53 €

01.03.2012.

30,88 €.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.200,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi je s pravnim prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, zaključio Ugovor o kreditu broj 5140230452-69800013208/2007 dana 9. veljače 2007., kojim je pravni prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 6.600,00 CH u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 5 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a navedeni kredit je isplaćen u cijelosti 27. veljače 2012.. Navedenim Ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (ZZP), tj. suprotno odredbama ZOO. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. u navedenom dijelu potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj je izračunom utvrdio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 27.880,68 kn. Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno preplatio naprijed navedeni iznos. Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača … obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem svega prethodno iznesenoga tužitelj je nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev na način naveden u izreci ove presude podneskom od 10. listopada 2025., te je predložio da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju na ime više plaćenog iznosa po istom ugovoru o kreditu isplati novčani iznos od 613,09 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (toč. 2. petita tužbe), te da se tuženika obveže na naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare utužene tražbine. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine, odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se da zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno čl. 226. st. 2. u vezi sa st. 1. ZOO tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuite ta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 9. siječnja 2007.. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi br. Rev-x 183/11-2 od 16. listopada 2013., kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita Ugovor o kreditu je u cijelosti prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obvezno pravni odnos između stranaka. Tuženik osporava da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Predmetne odredbe su valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača. Međutim, tužitelj se nema pravo pozivati na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, jer u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi, za usvajanje tužbenog zahtjeva temeljna pretpostavka jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje te se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03). Odredba članka 131. ZZP/07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16. srpnja 2009., i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP/07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stupio je na snagu tek 1. srpnja 2013. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. S obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članaka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. S obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kred itu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo, mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i čl. 83. ZZP/03. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog čl. 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. Temeljna funkcija i ratio legis (čl. 22. st. 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“. Tuženik ističe kako čl. 84. ZZP/03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP/03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP/03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP/03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog inst ituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima / nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP/03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u čl. 81. ZZP/03. Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, da mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF, obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP/03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik smatra da se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Čl. 83. ZZP/03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak što više, tuženik je informirao potrošače o svim informaci jama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kre tanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži, odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu. Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv H Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovora o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti) i jer valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP/03, pa stoga niti ništetna, te da se naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. U odgovoru na tužbu tužena je prigovorila vrijednosti predmeta spora, međutim, tužiteljska strana je na pripremnom ročištu održanom 25. rujna 2024. navela kao vrijednost predmeta spora 1.327,23 eura, s kojim iznosom se je složio i zamjenik punomoćnika tuženice, tako da je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eura.

4. Na istom ročištu tuženica je istakla prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 265,00 eura s osnova tzv. negativnih razlika odnosno kada je tečaj CHF bio niži od početnog, a povodom tog prigovora sud je postupio na način da je vještakinji dao nalog da provođenjem vještačenja uzme u obzir i te tzv. negativne razlike.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u obavijesti (str. 10 -11), u ugovor o namjenskom kreditu (str. 13-21), u otplatni plan (str. 22-31), u sudsku praksu (str. 56-218), u kamatne stope (str. 219-223), u mišljenje (str. 224), u sudsku praksu (str. 225-238), u presliku novinskih članaka (str. 239-247), u sudsku praksu (str. 248- 283), u izjavu svjedoka (str. 285-289), u metodologiju promjene kamatnih stopa (str. 290-291), u sudsku praksu (str. 292-308; 318-334), u povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 335-509), u otplatni plan (str. 511-515), saslušan je tužitelj (str. 538-539), u nalaz i mišljenje vještakinje Mirjane Dobravec (str. 549-556), saslušana je vještakinja Mirjane Dobravec (str. 575).

6. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92, 112/99,117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Između stranaka nije sporno da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, što proizlazi iz javno dostupnih podataka sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, iz kojih proizlazi da je Ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. [adresa], a 11. srpnja 2016. u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu proveden je upis promjene naziv tvrtke Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb u naziv Addiko Bank d.d., sa istom adresom sjedišta u [adresa].

8. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140230452-69800013208/2007 dana 9. veljače 2007., na iznos od 6.600,00 CHF kunske protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 5 godina (60 mjeseci), u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim prema srednjem tečaju Banke za devize na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog prvog dana u mjesecu i s ugovorenom kamatnom stopom od 7,45 % godišnje (čl. 3. Ugovora), koja je promjenjiva sukladno Odlukama banke o kamatnim stopama (čl. 4. Ugovora).

9. S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, specificiran u podnesku tužitelja od 10. listopada 2025., i po kojem pravnom osnovu, te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

10. Prigovor zastare utuženog potraživanja sud smatra da neosnovanim. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN- 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Ovo stoga što je citiranom zakonskom odredbom određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

11. Budući da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Kako je navedena presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utužene tražbine, jer od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, pa do dana podnošenja tužbe 31. prosinca 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Ovakav pravni stav izražen je u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule potrebno je istaknuti da je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U -I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba suglasna s Ustavom RH te da je, a prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., navedena zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima.

13. Unatoč tome što ugovaranje valutne klauzule nije u suprotnosti s Ustavom RH i u skladu je s prisilnim propisima, kada je riječ ugovorima o kreditu kao potrošačkim ugovorima, u kojima je ugovorena glavnica vezana za CHF, utvrđeno je da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama. Naime, tužitelj je iskazao je da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, u poslovnici u [adresa], zaključio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 6.600,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, s obvezom vraćanja kredita prema tečaju CHF u odnosu na kunu na dan dospjelosti svakog mjesečnog anuiteta. Navedeni kredit je ugovoren kao namjenski za kupovinu osobnog automobila marke Hunday, u koju svrhu je kredit u cijelosti i iskorišten. To proizlazi iz iskaza tužitelja HH saslušanog na ročištu 21. siječnja 2025. gdje u svom stranačkom iskazu tužitelj navodi i da o uvjetima kredita nije mogao pregovarati iz razloga što se radilo o tipskom ugovoru odnosno ugovor sastavljenom na formularu. Tužitelj navodi da je u trenutku podizanja kredita bio zaposlen odnosno nije imao obrt, OPG ili trgovačko društvo, iz čega proizlazi da je bio potrošač te je kao takav u cijelosti i isplatio kredit. Tužitelj navodi da je podigao kredit vezan uz CHF jer je to tada bila jedina mogućnost da bi uopće mogao dobiti kredit, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko ga nije upozorio na rizik kod takvih ugovora glede promjenjive kamatne stope ili valute CHF.

14. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika nije obavijestio tužitelja niti ga je u potpunosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime, predmetni Ugovoru o kreditu pravni prednik tuženika je samostalno sastavio, radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac. Takvi se ugovori nisu mogli mijenjati u odnosu na uvjete kreditiranja koje je određivala banka, mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita i rokovi otplate, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi o valutnoj klauzulu, a kojim odredbama mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju ona u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu. Ugovaranje takvih odredbi suprotno je temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ovakav zaključak suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izražen u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

15. U konkretnom slučaju pravni prednik tuženika postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenima i stoga ništetnima. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Navedena utvrđenja nisu suprotna pravnom stavom zauzetom u presudi Suda Europske Unije br. C-186/16 od 20. rujna 2017., na koju se u tom predmetu tuženik poziva u odgovoru na tužbu, u kojoj se u t. 3. navodi "… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.".

16. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09). Vrhovni sud RH svojim odlukama posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništenim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

17. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za sud je u ovom konkretnom predmetu obvezujuća, s obzirom da je donesena u kolektivnom sporu. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN -41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14) propisano je da je presuda donesena u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi u kolektivnom sporu. Istovjetno određuje i čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Radi se konkretno o odredbi čl. 2. Ugovora, u dijelu gdje je tužitelju odobren kredit u iznosu od 6.600,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, i odredbi čl. 3. Ugovora koja glasi: "U kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.600,00 CHF".

19. Utvrdivši da su ništetne citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, utvrđeno je da je tuženik u obvezi tužitelju isplati utuženi novčani iznos jer je radi o preplaćenom iznosu kredita do kojeg je došlo primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Obveza tuženika da tužitelju naknadi utuženi iznos temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih citiranih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

20. U odnosu na osnovanost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Mirjani Dobravec (549-552), iz čijeg nalaza proizlazi da je tužitelj više platio novčani iznos od 613,09 eura nego što je to trebao platiti i to kad se uzme u obzir i novčani iznos kada su anuiteti manji od početno ugovorenih tj. kad se uzmu u obzir i tzv. negativne kamate. Na takav nalaz i mišljenje vještakinje tužiteljska strana nije imala primjedbi već je precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 10. listopada 2025., a s obzirom da je tuženica predložila usmeno saslušanje vještakinje jer su joj nalaz i mišljenje bili neodređeni i nejasni, sud je saslušao vještakinju Mirjanu Dobravec na ročištu održanom 23. siječnja 2026., gdje je vještakinja na upit zamjenice punomoćnice tuženice navela da je u nalazu i mišljenju posebno iskazan iznos kad su uplate bile veće kao i kad su uplate bile manje od početnog tečaja, čime su otklonjene nedoumice na strani tuženice.

21. S obzirom na naprijed navedeno te na činjenicu da nakon usmenog obrazloženja svog nalaza i mišljenja niti tužiteljska niti tužena strana nisu imali primjedbu na nalaz i mišljenje vještakinje, sud je njezin nalaz prihvatio kao objektivan i stručan jer je vještakinja u svom nalazu dala jasne i razumljive argumente kojima je obrazložila svoj nalaz i mišljenje.

22. Cijeneći sve navedeno, utvrdivši da su odredbe čl. 2. i čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, da u postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu, specificiranom u podneska od 21. svibnja 2024., ispravljen na ročištu od 28. listopada 2024., tužitelj potražuje iznos od 613,09 EUR, odnosno iznos koji je provedenim knjigovodstveno – financijskim vještačenjem utvrđen kao preplata kredita zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je specificirani kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u toč. II izreke.

23. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate, budući da je dosuđeni iznosi preplate kredita posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi koje je u Ugovor o kreditu unio prednik tuženika kao trgovac, a na koje tužitelj kao potrošač nije mogla utjecati, slijedom čega se tuženik u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem te je stoga dužan na dosuđeni iznos tužitelju platiti zakonske zatezne kamate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018.

24. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje od dospjelosti svakog pojedinog u izreci taksativno navedenog mjesečnog iznosa preplate pa do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za var ijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19, 80/22, 114/22 i 155/23) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.200,00 eura. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe, sastav podneska od 18. travnja 2022., 25. travnja 2022., 30. rujna 2024., 1. rujna 2025. i 10. listopada 2025., te za zastupanje na ročištu 4. svibnja 2022., 25. rujna 2024., 21. siječnja 2025., 30. listopada 2025. i 23. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svaku pojedinu radnju te 50,00 eura za sastav podneska od 30. siječnja 2025. s obzirom da se radi o neobrazloženom podnesku, što ukupno iznosi 2.250,00 eura. Kada se tome pridoda PDV u iznosu od 550,00 eura, dobije se ukupan trošak od 2.800,00 eura, kojem treba pridodati predujam za vještačenje plaćen u iznosu od 400,00 eura, što ukupno iznosi 3.200,00 eura.

26. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu radi objave presude jer ista nije niti objavljena te za sudsku pristojbu na tužbu i presudu jer je tužitelj istih oslobođen temeljem čl. 11. st. 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama.

U Virovitici 23. siječnja 2026.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnik Darko Novačić, Tomaša Masaryka 14, Virovitica

2. Punomoćnici tuženice – Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug, Maksimirska 25, Zagreb