Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3700/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 2200/2020-18 od 2. srpnja 2025., dana 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2200/2020-18 od 2. srpnja 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 774,67 EUR (ranije 5.836,72 kn), zajedno sa zateznom kamatom, te u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.399,20 EUR, zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 2200/2020-18 od 2. srpnja 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.399,20 EUR do iznosa od 1.664,82 EUR (iznos od 265,62 EUR) te se odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja VŠ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 265,62 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 150,00 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja VŠ za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 168,75 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju, na ime naknade štete za mjesec kolovoz 2017. godine, iznos od 774,67 EUR ( ranije 5.836,72 kn) zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na navedeni iznos od 15. kolovoza 2017. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.

Za više traženo u iznosu od 13,86 EUR/ 104,45 kn zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 1.664,82 EUR, zajedno sa zateznim kamatama od 02. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.“

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev te protiv odluke o trošku postupka sadržane u točki II. prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu u pobijanom dijelu, radi počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a. Tuženica podredno predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 75 bodova, tj. 150,00 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice u kojoj osporava sve žalbene navode tuženice. Predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 168,75 EUR.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2, smještenog na prvom katu zgrade nalazeće na katastarskoj čestici ZGR [katastarska čestica], upisane u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], za isplatu iznosa od 788,53 EUR za mjesec kolovoz 2017., zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos predstavlja razliku između slobodno ugovorene tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

5.1. Zahtjev tužitelja se temelji na tvrdnji da trpi štetu za mjesec kolovoz 2017. jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava na predmetnom stanu.

5.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 774,67 EUR, dok nije osnovan u iznosu od 13,86 EUR.

6. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. ZPP-a.

7. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženice nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

9.1. Tuženica pogrešno ističe da prvostupanjski sud u izreci dosuđuje tužitelju primjerenu najamninu u iznosu od 774,67 EUR za mjesec kolovoz 2017., dok je, prema tvrdnjama tuženice, tužitelj u ovome postupku potraživao najamninu za mjesec siječanj 2018. Naime, uvidom u stanje tužbe (list 1-2 spisa), ali i uvidom u cjelokupni predmet, jasno proizlazi da je tužitelj zahtijevao primjerenu najamninu za mjesec kolovoz 2017., a kako je to i pravilno navedeno u izreci i obrazloženju prvostupanjske presude.

10. Također je potrebno posebice obrazložiti zašto nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, na koju povredu tuženica posebno upire u svojoj žalbi.

10.1. Naime, predmetnom postupku je prethodio zahtjev tužitelja od 18. ožujka 2014. (list 4 spisa), upućen nadležnom državnom odvjetništvu. Tužitelj je potraživao razliku tržišne najamnine u iznosu od 5.000,00 kn i zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn, i to svaki mjesec, počevši od 18. ožujka 2009. do ubuduće.

10.2. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, kao nadležno državno odvjetništvo, je dopisom od 27. ožujka 2014. (list 3 spisa) obavijestilo tužitelja da je njegov zahtjev neosnovan u cijelosti, s obrazloženjem da Republika Hrvatska nije obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

10.3. Tuženica u žalbi ističe kako ne postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva i zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, tuženica ističe kako je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora tražio iznos od 5.000,00 kn umanjen za iznos zaštićene najamnine, koji iznos se odnosi na mjesec ožujak 2009. S druge strane, tužitelj u tužbi zahtijeva iznos od 6.101,76 kn umanjen za iznos zaštićene najamnine, koji iznos se odnosi na mjesec kolovoz 2017. Slijedom navedenog, tuženica ustraje na tome da ne postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva i zahtjeva za mirno rješenje spora, što je suprotno odredbi čl. 186.a ZPP-a.

10.4. Prema ocjeni ovog suda, nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a. Naime, tužitelj je u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženici i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine za mjesec ožujak 2009., ali i svih budućih najamnina, dakle, sve dok povreda ne prestane. Okolnost da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tome i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a. Čak i da se tužitelj, prije podnošenja tužbe, ponovno obratio tuženici sa novim zahtjevom za mirno rješenje spora, izvjesno je da bi takav zahtjev bio odbijen, uzevši u obzir stav Republike Hrvatske da nije dužna plaćati razliku tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Svrha postupka iz članka 186.a ZPP jest prvenstveno izbjegavanje nepotrebnoga sudskog spora ako se on može riješiti na miran način, stoga se ne može očekivati od tužitelja da podnosi novi zahtjev za mirno rješenje spora u situaciji kada je načelni stav tuženice taj da ne treba ni za koje razdoblje platiti iznos primjerene najamnine.

11. Tuženica ističe kako tužitelj nije odmah u tužbi dostavio dokaz da je vlasnik predmetnog stana za koji potražuje iznos primjerene najamnine, već je dokaz o svom vlasništvu dostavio nakon podnošenja tužbe, a što je u suprotnosti sa čl. 461.a st. 2. ZPP-a. Dakle, tuženica smatra da tužitelj nije pravovremeno dokazao svoje vlasništvo nad predmetnim stanom i svoju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe te da prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir dokaze predložene nakon podnošenja tužbe. U odnosu na taj žalbeni navod, valja istaknuti kako se presuda u sporu male vrijednosti žalbom može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP (osim iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, a ne i zbog bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, radi čega se ovaj žalbeni navod tuženice ne može prihvatiti.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2, smještenog na prvom katu zgrade nalazeće na katastarskoj čestici ZGR [katastarska čestica], upisane u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [adresa]

- da je presudom Županijskog suda u Splitu od 5. prosinca 2012., poslovni broj Gžnaj-6/12, EŠ stekla status zaštićenog najmoprimaca na predmetnom stanu u vlasništvu tužitelja

- da EŠ plaća tužitelju zaštićenu najamninu u iznosu od 24,37 EUR/183,65 kn

- da prosječna tržišna cijena najamnine za predmetni stan iznosi 11,00 EUR po m2, što ukupno iznosi 799,04 EUR (11,00 EUR x 72,64 m2 = 799,04 EUR)

- da razlika tržišne najamnine i zaštićene najamnine iznosi 774,67 EUR (799,04 EUR – 24,37 EUR = 774,67 EUR)

13. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženici da plati tužitelju iznos od 774,67 EUR, tj. kada je odlučio kao u dijelu točke I. izreke prvostupanjske presude.

14. Naime, tuženica je odgovorna što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, dalje: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnula prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

15. Tako je odredbom čl. 31. st. 1. ZNS-a propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja na snagu toga zakona imala stanarsko pravo na tome stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome vlasnik stana ima dužnost održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, kako je to utvrđeno člankom 13. ZNS-a. Naposljetku, odredbom čl. 7. ZNS-a propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

15.1. Nadalje, odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: ZVSDP) propisano je da je pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

15.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija). Takvim miješanjem tuženice, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

15.3. Takvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u točki 117. presude utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

15.4. Odluka ESLJP-a kojom je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014).

15.5. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja predstavlja razliku u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

16. Nadalje, tuženica u žalbi ističe kako je tužitelju, zbog neadekvatnog zastupanja, nametnut ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, te da to ne može niti odgovornost tuženice, već isključivo odgovornost tužitelja. Također tuženica ističe kako je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike zaštićenog najmoprimca jer takve prilike utječu na okolnost ima li zaštićeni najmoprimac pravo na zaštićenu najamninu.

16.1. Međutim, vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, tj. tužitelja, pri čemu je u konkretnoj situaciji visina zaštićene najamnine određena nadomještenim ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan presudom Županijskog suda u Splitu od 5. prosinca 2012., poslovni broj Gžnaj-6/12.

16.2. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, ne može se tumačiti da je tužitelj doprinio vlastitoj šteti time što mu je nametnut ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Naime, kada bi se u konkretnim okolnostima, osobito nakon ustaljivanja prethodno citirane prakse ESLJP-a i sudova Republike Hrvatske, od vlasnika stanova (ovdje tužitelja) zahtijevalo da prije potraživanja razlike tržišne najamnine kao naknade nastale štete, sami riješe odnos sa najmoprimcima, ponovno nametao prekomjeran i nerazmjeran teret odnosno prebacivanje tereta. Kako je tužitelj kao vlasnik stana nesporno onaj kojem je odnos zaštićenog najma nametnut, čije je pravo vlasništva povrijeđeno zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom i koji zbog toga trpi štetu, ovakvo očekivanje ovaj sud smatra nepravičnim, neživotnim i suviše otegotnim za tužitelja.

16.3. Stoga su neosnovani žalbeni prigovori tuženice da postoji doprinos tužitelja vlastitoj šteti.

17. Tuženica ističe da je predmetno potraživanje zastarjelo, međutim, takav prigovor je neosnovan.

17.1. Naime, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv RH i izrazio pravno shvaćanje da „zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu“, odnosno da „vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu“, vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Stoga se vlasnicima stanova, u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv RH, odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva, a isto tako, vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske.

17.2. Iz odluke Ustavnog suda broj U-III-3482/21 od 3. listopada 2023. proizlazi da je potrebno šest mjeseci kako bi, nakon promjene određenog pravnog stajališta, razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse, odnosno da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare.

17.3. U konkretnom predmetu se primjenjuje zastarni rok iz članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO), tj. riječ je o zastarnom roku od tri godine kod tražbina naknade štete. Budući da je zastara počela teći 19. lipnja 2019, kako je to prethodno obrazloženo, te da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 27. lipnja 2020., jasno je da trogodišni zastarni rok nije protekao.

18. Nadalje, nije osnovan žalbeni navod tuženice da se visina štete ne određuje prema tržišnoj vrijednosti najamnine za predmetnu nekretninu te da se naknada može tražiti u nižem iznosu od pune tržišne cijene.

18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu štete te se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici stanova su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavao problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP-a. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom.

19. Tuženica ističe kako je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos za iznos poreznih davanja, tj. za iznos poreza na dohodak. Međutim, u članku 8. stavku 2. točki 5. Zakona o poreza na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 138/2020) propisano da se porez na dohodak ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije potrebno obračunavati porez na dosuđeni iznos.

20. Naposljetku, žalbeni navod tuženice da prvostupanjski sud nije utvrdio u kakvom se stanju nalazi predmetni stan, a što je od utjecaja na visinu tržišne najamnine, predstavlja žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg razloga se u sporu male vrijednosti ne može izjaviti žalba.

21. Slijedom svega navedenoga, žalba tuženice u pogledu glavnog potraživanja nije osnovana te je valjalo, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, tj. potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 774,67 EUR.

22. Međutim, žalba tuženice je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude.

22.1. Tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.664,82 EUR.

22.2. Osnovano tuženica ističe da troškovi podnesaka od 30. rujna 2021. (list 16-17 spisa) i 1. travnja 2022 (list 84 spisa) nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je podneskom od 30. rujna 2021. predložio spajanje istovrsnih postupaka koje tužitelj vodi protiv tuženice. Kako podnesak tužitelja nije rezultirao spajanjem parničnih postupaka, sastav takvog podneska se ne može smatrati radnjom koja je bila potrebna za vođenje konkretnog postupka, sve u smislu čl. 155. ZPP-a. Nadalje, tužitelj podneskom od 1. travnja 2022. dostavio sudsku praksu koja ide njemu u prilog, a relevantnu sudsku praksu je dostavio i podneskom od 25. travnja 2022. Nije bilo potrebe da se sudska praksa dostavlja u dva odvojena podneska, osobito imajući u vidu da su oba podneska podnesena u kratkom vremenskom razmaku, radi čega se trošak sastava podneska od 1. travnja 2022. se ne može smatrati radnjom koja je bila potrebna za vođenje konkretnog postupka, sve u smislu čl. 155. ZPP-a.

22.3. Također osnovano tuženica ističe da je pripremno ročište, održano dana 13. ožujka 2024. (list 132 spisa) odgođeno prije nego što su se stranke upustile u raspravljanje, radi čega je prvostupanjski sud trebao, prilikom odmjeravanja troška navedenog ročišta, primijeniti tarifnu stavku Tbr. 9.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), a prvostupanjski sud je pogrešno primijenio tarifnu stavku Tbr. 9.1.

22.4. Tužitelju je, dakle, neosnovano priznat trošak podneska od 30. rujna 2021. u iznosu od 62,50 EUR, zatim trošak podneska od 1. travnja 2022. u iznosu od 62,50 EUR, a trošak ročišta od 13. ožujka 2024. mu je, primjenom pogrešne tarifne stavke, priznat u suviše visokom iznosu od 187,50 EUR te je, primjenom ispravne tarifne stavke trebao biti priznat u iznosu od 46,88 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je neosnovano priznat trošak postupka u iznosu od 265,62 EUR (62,50 EUR + 62,50 EUR + 187,50 EUR – 46,88 EUR = 265,62 EUR).

22.5. Trošak u preostalom iznosu od 1.399,20 EUR je priznat pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a i Tarife. Neosnovano tuženica ističe da prvostupanjski sud nije trebao priznati trošak ročišta od 20. svibnja 2025. (list 194-195 spisa). Prema ocjeni ovog suda, trošak tog ročišta je nužan i potreban, budući da se na istom raspravljalo o glavnoj stvari te su se izvodili dokazi. Također nije osnovan žalbeni navod da se tužitelj u četiri obrazložena podneska, trošak kojih mu je priznao prvostupanjski sud, uvijek ističe iste činjenične navode. Upravo suprotno, tužitelj u svakom obrazloženom podnesku isticao drugačije pravne i činjenične navode te je prvostupanjski sud pravilno priznao trošak svakog pojedinog podneska, sukladno Tbr. 8.1. Tarife.

23. Slijedom svega navedenoga, žalba tuženice u pogledu odluke o trošku postupka je djelomično osnovana te je valjalo, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, tj. potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.399,20 EUR, dok je valjalo, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavku 1. izreke drugostupanjske presude, tj. preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.399,20 EUR do iznosa od 1.664,82 EUR (iznos od 265,62 EUR) te odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 265,62 EUR.

24. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženice za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da je sa žalbom uspjela samo u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok nije uspjela u pogledu glavne stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

25. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegovog odgovora na žalbu tuženice. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 22. siječnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević