REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4257/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CPG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika CP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-226/2024-5 od 20. svibnja 2025., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-272/2018-86 od 8. ožujka 2019., na sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-226/2024-5 od 20. svibnja 2025., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-272/2018-86 od 8. ožujka 2019, postavljajući 4 pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Može li treća osoba - suprotno članku 156., stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - steći pravo suvlasništva na nadograđenom dijelu nekretnine, bez da o tome postoji pisani sporazum dotadašnjih suvlasnika?
2. Postoji li bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2., točka 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada u drugostupanjskoj presudi uopće nije naveden razlog o odlučnoj činjenici (nemogućnost stjecanja prava suvlasništva na nadograđenoj nekretnini bez da o tome postoji pisani sporazum dotadašnjih suvlasnika), te je li time li tuženiku u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), a zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava?
3. Je li tuženiku u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava?
4. Ima li stranka koja je uspjela s revizijom pravo na troškove revizijskog postupka – sastava revizije po odvjetniku i pristojbe na reviziju?“.
1.2. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnim za odluku o sporu, ali i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi tuženik se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama.
1.3. Tuženik je u prijedlogu naveo (dio drugog te treće postavljeno pitanje) da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) i pravo vlasništva/imovine (čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije, prema ocjeni ovog suda, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud utvrdio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u ovom sporu i istovremeno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Postavljena pitanja u prijedlogu (1-3.) polaze od pogrešne pretpostavke da je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla prvenstveno dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem u smislu čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP). U postupku je međutim utvrđeno (a kojim je utvrđenjima sud vezan u revizijskom stadiju postupka) da je suvlasnički dio kuće (1/4 dijela) kupljen sredstvima izvanbračne zajednice stranaka i upisan kao vlasništvo tuženika te da je u odnosu na taj suvlasnički dio tuženik sa svojom majkom i suvlasnicom preostalih ¾ dijela kuće izvršio diobu na način da premetni stan (koji je tek naknadno nadograđivan) pripada u isključivo vlasništvo tuženiku, dok su kasnijom nadogradnjom stanke zajedno proširile i uredile stan (nastala je nova stvar), a kako je to pobliže određeno u tužbenom zahtjevu. Ovdje valja reći i kako deklaratorna presuda u ovoj pravnoj stvari djeluje samo inter partes, dakle, samo između parničnih stranaka - bivših bračnih drugova, a ne odnosi se na druge suvlasnike cijele kuće niti je tužiteljica na temelju te presude stekla bilo kakva stvarna prava u odnosu na majku tuženika. Stoga pitanja, kako su formulirana u prijedlogu, nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, a koja bi opravdavala intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije.
4.2. Četvrto postavljeno pitanje nije važno pitanje u situaciji kada je o troškovima postupka odlučeno konačnom odlukom u ovoj pravnoj stari imajući na umu uspjeh stranaka u sporu, dok se odluke na koje se tuženik poziva u prijedlogu potkrepljujući razloge važnosti ne odnose na u bitnom podudarne činjenične i pravne situacije pa stoga ne ukazuju na važnost postavljenog pitanja.
5. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode iznesene tijekom postupka, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
6. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP, ovaj sud smatra da se odluke nižih sudova, temelje prvenstveno na odredbama Zakonu o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98) i Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13) koje uređuju međusobne odnose između bivših bračnih drugova i da su stoga zakonite. Prigovori koje tuženik iznosu u vidu povrede prava vlasništva njegove majke nisu od utjecaja u ovom postupku jer kao što je već navedeno pravo vlasništva njegove majke drugostupanjskom presudom nije povrijeđeno jer se odnos tužiteljice i majke tuženika ovom presudom ne rješava, niti predmetna presuda daje tužiteljici osnovu za upis njezinog prava u odnosu na majku tuženika, već samo regulira odnose između stranka kao bivših bračnih drugova utvrđujući što predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Kako, dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje imovine, prijedlog za dopuštenje revizije je trebalo odbaciti kao nedopušten.
7. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koja tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 21. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
