REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž-23/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari predlagatelja priznanja Vogelbusch Biocommodities GmbH, OIB: 83428791617, Beč, Blechturmgasse 11, Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o. u Zagrebu i protivnika priznanja Sinitech Industries d.o.o., OIB: 74320582968, Sisak, Ulica braće Kavurić 12, kojeg zastupa punomoćnik Josip Konjevod, odvjetnik u Zagrebu, povodom zahtjeva za priznanje stranog arbitražnog pravorijeka, odlučujući o žalbi protivnika priznanja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-123/2024-11 od 10. listopada 2024., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se žalba protivnika priznanja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-123/2024-11 od 10. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev predlagatelja priznanja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Priznaje se u Republici Hrvatskoj i izjednačuje se s pravorijekom arbitražnog suda u Republici Hrvatskoj pravorijek Međunarodne trgovačke komore, Međunarodnog arbitražnog suda od 27. veljače 2024. u predmetu broj 27767/HBH, kojim je trgovačkom društvu Sinitech Industries d.o.o., OIB: 74320582968, Sisak, Ulica braće Kavurić 12, naloženo da predlagatelju priznanja, trgovačkom društvu Vogelbusch Biocommodities GmbH, OIB: 83428791617, Beč, Blechturmgasse 11, Republika Austrija, plati iznos od 20.000,00 USD na ime predujmljenih troškova arbitraže i iznose od 250.000,00 Eur i 15.225,00 CHF na ime troškova stranke, zajedno sa kamatom po švicarskoj zakonskoj stopi od 5% na navedene iznose, od datuma konačnog pravorijeka pa do isplate.“.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja protivnik priznanja je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. u vezi s odredbom čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te povrede javnog poretka i prava na pravično suđenje. Predlaže da ovaj sud usvoji žalbu i preinačiti pobijano rješenje.

3. U odgovoru na žalbu predlagatelj priznanja predlaže odbaciti žalbu kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu. U dopuni odgovora na žalbu predlagatelj priznanja dostavlja rješenje Vrhovnog suda Republike Austrije poslovni broj OCg1/24g-2 od 17. listopada 2024., kojim je odbačena tužba protivnika osiguranja zbog poništaja predmetnog pravorijeka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev predlagatelja za priznanje stranog arbitražnog pravorijeka utemeljen na odredbi čl. 40. Zakona o arbitraži („Narodne novine“, broj 88/01 - dalje: ZA).

6. Postupajući na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP -a ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a, u odnosu na koje bitne povrede nije našao da bi bile počinjene tijekom prvostupanjskog postupka.

7. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi protivnik priznanja ukazuje. To iz razloga što pobijano rješenje nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati , izreka nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima rješenja, razlozi rješenja su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku .

8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da su predlagatelj i protivnik putem Narudžbe br. 21.004/2110281LeM/OrE od 24. veljače 2021. zasnovali ugovorni odnos u sklopu kojega su odredili (čl. 8. Narudžbe od 24. veljače 2021.) da će se predmetni ugovor i bilo kakav spor, zahtjev ili pitanje koje nastane iz ili vezano za njegovu tematiku i oblik voditi i odvijati iskl jučivo u skladu sa švicarskim pravom, isključujući njegove odredbe o sukobu zakona i Konvenciju Ujedinjenih naroda o ugovorima za međunarodnu prodaju robe (CISG);

- da su stranke odredile da se svi sporovi koji nastanu iz predmetnog ugovora ili vezano uz isti konačno rješavanju na temelju Arbitražnih pravila Međunarodne gospodarske komore od strane arbitra imenovanog u skladu s tim Pravilima. Kao mjesto arbitraže je određen Beč, Austrija, a kao jezik postupka ugovoren je engleski jezik;

- da su se stranke neopozivo odrekle bilo kakvog prigovora koji bi mogle imati na bilo koji postupak prema predmetnoj klauzuli zbog mjesta održavanja postupka ili zbog neprikladnosti suda za vođenje takvog postupka, te se izričito i posebno slažu i prihvaćaju da su uvjeti ove klauzule pravedni i razumni.

9. Polazeći od utvrđenja da su stranke u okviru Narudžbe br. 21.004/2110281LeM/OrE od 24. veljače 2021., sklopile ugovor o arbitraži, prvostupanjski sud zaključuje da nema razloga za odbijanje priznanja stranog pravorijeka iz odredbe čl. 40. st. 2. ZA, jer je predmet spora arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske. To stoga što je predmetnim pravorijekom odlučeno o sporu s međunarodnim obilježjem koji proizlazi iz trgovačke djelatnosti, a u kojem se radi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati i za koji nije propisana isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, odnosno o sporu koji je arbitrabilan u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. u vezi s čl. 2. toč. 7. ZA. Osim toga je, na temelju sadržaja predmetnog pravorijeka, utvrđeno da je protivnik priznanja aktivno sudjelovao u arbitražnom postupku, time što je arbitražni postupak pokrenut na njegovu inicijativu, da je sudjelovao u postupku imenovanja arbitra, dostavljao podneske te da ga je tijekom postupka zastupao odvjetnik.

10. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, priznanje predmetnog pravorijeka nije u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, kojeg čini skup osnovnih načela političkog, socijalnog i ekonomskog života zemlje izraženih u prisilnim pravnim pravilima i pravilima morala, bez čijeg bi poštovanja bio doveden u pitanje politički i pravni integritet društvenog uređenja, i to zbog toga što pravorijek čije se priznanje traži ne sadrži ništa čime bi na bilo koji način bio doveden u pitanje politički i pravni integritet političkog uređenja Republike Hrvatske.

11. Prvostupanjski sud je otklonio i prigovore u kojima protivnik priznanja izražava neslaganje s primjenom procesnih instituta od strane arbitražnog suda u postupku utvrđivanja činjenica te koji je dokaz arbitražni sud trebao izvesti i na koji način navodeći kako je isto eventualno moglo biti predmet ispitivanja u postupku povodom tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka, ali se ne mogu ocjenjivati u postupku priznanja stranog arbitražnog pravorijeka. U odnosu na navode protivnika priznanja kojim upućuje na pogrešne meritorne zaključke arbitražnog suda o pravnim pitanjima koja su bila predmet postupka te posljedično na povredu javnog poretka prvostupanjski sud ističe da u okviru postupka za priznanje stranog arbitražnog pravorijeka sud nije ovlašten ispitivati pravilnost primjene materijalnog prava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja prilikom donošenja arbitražnog pravorijeka. Naime, u postupku priznanja strane arbitražne odluke sud nije ovlašten ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja i tuženika o kojima je već konačno odlučeno u predmetnom stranom arbitražnom pravorijeku, a neslaganje stranke s pravnim stajalištima arbitražnog suda u ovom predmetu ne upućuje da bi priznanje pravorijeka bilo u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

12. Žalbenim navodima protivnik priznanja osporava zaključke prvostupanjskog suda navodeći da je o osnovanosti prijedloga za priznanje trebalo uzeti u obzir čl. 5. Konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka od 10. lipnja 1958. („Službeni list“ SFRJ, Međunarodni ugovori, broj 11/81 i „Narodne novine“ Međunarodni ugovori, broj 4/94 - dalje: Newyorška konvencija). Pozivajući se na čl. 5. Newyorške konvencije protivnik priznanja u žalbi navodi mu nije bilo omogućeno raspravljanje i da bi priznanje ili izvršenje odluke bilo protivno javnom poretku.

13. Prema odredbi čl. III. Newyorške konvencije svaka strana ugovornica priznat će važnost arbitražne odluke i odobriti izvršenje te odluke prema pravilima postupka koja vrijede na području na kojem se poziva na odluku, uz uvjete utvrđene u sljedećim člancima. Za priznanje i izvršenje arbitražnih odluka na koje se primjenjuje ova konvencija ne mogu se nametnuti bitno stroži uvjeti niti znatno veći sudski troškovi od onih koji se zahtijevaju za priznanje ili izvršenje domaćih arbitražnih odluka.

14. Odredbama čl. V. st. 1. Newyorške konvencije propisano je da će priznanje i izvršenje odluka biti odbijeni, na zahtjev stranke protiv koje se odluka ističe, jedino ako ta stranka podnese dokaz nadležnoj vlasti u kojoj su traženi priznanje i izvršenje:

(a) da su stranke iz ugovora o kojem je riječ u čl. II. na temelju prava koje se na njih primjenjuje, nesposobne ili da spomenuti ugovor nije valjan po pravu kojem su ga stranke podvrgnule ili, ako nema oznake u tom pogledu, na temelju prava zemlje u kojoj je donesena odluka; ili

(b) da stranka protiv koje se ističe odluka nije bila uredno obaviještena o određivanju arbitra ili o arbitražnom postupku ili da joj iz nekog drugog razloga nije bilo moguće upotrebljavati svoja sredstva; ili

(c) da se odluka odnosi na spor koji nije predviđen u kompromisu ili nije obuhvaćen arbitražnom klauzulom, ili da sadrži odredbe koje premašuju granice kompromisa ili arbitražne klauzule; ipak, ako odredbe odluke koje se odnose na pitanja podvrgnuta arbitraži mogu biti odvojene od odredaba koje se odnose na pitanja koja nisu podvrgnuta arbitraži, prve će moći biti priznate i izvršene; ili

(d) da osnivanje arbitražnog suda ili arbitražni postupak nije bio u skladu s ugovorom stranaka ili, ako ne postoji ugovor, da nije bio u skladu s pravom zemlje u kojoj je obavljena arbitraža; ili

(e) da odluka još nije postala obvezna za stranke ili da ju je poništila ili obustavila nadležna vlast u zemlji u kojoj ili na temelju čijeg prava je donesena odluka.

Odredbom st. 2. tog članka propisano je da priznanje i izvršenje arbitražne odluke mogu također biti odbijeni ako nadležna vlast u zemlji u kojoj je traženo priznanje ili izvršenje odluke utvrdi:

(a) da, prema pravu te zemlje, predmet spora nije prikladan za reguliranje arbitražom; ili

(b) da bi priznanje ili izvršenje odluke bilo protivno javnom poretku te zemlje.

15. Za priznanje stranog pravorijeka mjerodavne su odredbe čl. 40. ZA koje glase:

(1) Strani pravorijek priznat će se i njegova ovrha odrediti u Republici Hrvatskoj osim ako sud u povodu prigovora protivne stranke utvrdi da postoji neki od razloga iz članka 36. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, ili da pravorijek još nije postao obvezatan za stranke, ili da ga je sud zemlje u kojoj je ili po čijem je zakonu donesen poništio ili da je odgodio nastupanje njegovih učinaka.

(2) Priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi: a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, b) da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

16. Mjerodavne odredbe čl. 36. st. 2. točke 1. ZA, prema kojima se pravorijek može poništiti, odnosno u ovom slučaju ne priznati, a na koje upućuje čl. 40. ZA glase:

a) da ugovor o arbitraži iz članka 6. ovoga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan,

b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu (članak 7.) ili da stranka nije bila uredno zastupana,

c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom,

d) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama, ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koja joj nisu podvrgnuta, može poništiti samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži,

e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s ovim Zakonom ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka,

f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba članka 30. stavka 3. i 5. ovog Zakona ili stavka 3. i 5. ovoga Zakona, ili

2) ako sud nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog:

a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

17. Iz navedenog proizlazi da odredbe čl. V. st. 1. Newyorške konvencije po sadržaju odgovaraju odredbama čl. 40. st. 2. i čl. 35. ZA, s čim u vezi je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je predmet ovoga spora prikladan za reguliranje arbitražom te iznio jasno i iscrpno obrazloženje da priznanje predmetne odluke nije protivno javnom poretku Republike Hrvatske, koje prihvaća i ovaj sud jer se priznanjem pravorijeka ne krše se temeljna ustavna prava ili osnove morala našeg pravnog sustava i države u cjelini.

18. U odnosu na istaknutu povredu prava na pravično suđenje valja odgovoriti da pravo na pravično (pošteno) suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), svakom jamči pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Odredbe čl. 29. Ustava, kao i čl. 6. st. 1. Konvencije sadrže samo određena procesna jamstva te do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijano rješenje arbitrarno ili očito nerazumno, što ovdje nije slučaj.

19. Naime, iz sadržaja predmetnog pravorijeka, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, jasno proizlazi da je protivnik priznanja aktivno sudjelovao u arbitražnom postupku, dostavljao podneske te da ga je tijekom postupka zastupao odvjetnik. Pri tomu valja istaknuti da ni u postupku po tužbi protivnika priznanja za poništaj arbitražnog pravorijeka rješenjem Vrhovnog suda Republike Austrije poslovni broj OCg1/24g-2 od 17. listopada 2024., nije utvrđeno da bi protivniku priznanja bilo povrijeđeno pravo na saslušanje, niti mu je uskraćena mogućnost da se očituje o ispravama i činjenicama.

20. Ostale žalbene prigovore, koji se tiču troškova postupka protivnik priznanja ne može sa uspjehom isticati u ovom postupku, već je to mogao učiniti (kao što jest) u tužbi radi poništenja arbitražnog pravorijeka rješenjem koji je pravomoćno otklonio sve prigovore, pa takvi prigovori ne predstavljaju osnovan razlog za uskratu priznanja predmetnog pravorijeka.

21. Imajući na umu naprijed navedena utvrđenja suda prvog stupnja koja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prijedlog i priznao predmetni strani pravorijek zato što je pravilno ocijenio da za odbijanje priznanja nisu ostvareni razlozi u smislu odredbe čl. 40. ZA. Pravilna je stoga odluka prvostupanjskog suda kojom je priznao strani pravorijek, jer za odbijanje priznanja ne postoje razlozi (čl. 40. ZA), pa je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Predlagatelju priznanja nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić