REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-148/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Željka Zrnčić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-53/2020- 2 od 24. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-770/2018-21 od 18. srpnja 2019., na sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012880655, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 9. kolovoza 2007., koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Želimira Mirića pod brojem OV-13798/07 od 13. kolovoza 2007., a koja u čl. 4. st. 1. glasi:

„…po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…", u čl. 4. st. 2. glasi:

„Visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita…", a u čl. 7. st. 2. glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.

Nadalje, točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 15.838,73 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedini preplaćeni iznos kamate od dospijeća pa do isplate, te je odlučeno o parničnom trošku (točkom III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-770/2018-21 od 18. srpnja 2019.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1362/2020-2 od 17. lipnja 2020. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koja glase:

„1. Može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora "Potrošač" ukoliko nije riječ o ugovoru o kreditu ugovorenom s valutom CHF?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

3. Može li se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?

Odnosno je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ako se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a?

4. Smatra li se promjenjiva kamatna stopa iz odgovarajuće ugovorne odredbe nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ako do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Tuženik je predložio reviziju prihvatiti te preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te dosuditi mu trošak parničnog postupka, podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak revizije.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predlažući da se ona odbije.

6. Revizija tuženika nije osnovana.

7. Pobijana (drugostupanjska) presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog koj ih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za zaštitu od nepoštenih odredbi.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 9. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012880655, po kojem ugovoru je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 22.000,00 kn s rokom otplate kredita od 180 mjeseci,

- da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, time da kamatna stopa iznosi 4,98% godišnje te da je promjenjiva za cijelo razdoblje od dana plaćanja,

- da je za trajanja otplate kredita kamatna stopa s početnih 4,98% godišnje, više puta mijenjana i to u rasponu od 4,98% do 6,10%,

- da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 2007. godine do 2017. godine preplatio iznos ugovorene kamate za ukupno 15.838,73 kn (razlika između početnog iznosa anuiteta i iznosa anuiteta nakon promjene kamatne stope).

10. Prvostupanjski je sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se pritom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) koji je bio na snazi od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to odredbe čl. 96. i čl. 97. ZZP, u bitnom uz obrazloženje da je tuženik koristio u ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

11. Drugostupanjski je sud prihvatio utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

12. Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji te pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tuženiku, treba navesti, da je ovaj sud u činjenično i pravno podudarnoj situaciji u odluci broj Rev-1089/2020-2 od 25. travnja 2023. zauzeo shvaćanje:

„... Učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute. Navedena odluka za to nema učinak na kredite u kojima je ugovorena druga valuta vezana za glavnicu, kao u konkretnom slučaju.“.

13. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, odgovor na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tuženiku glasi:

„Presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž - 7129/13-4 ne primjenjuje se na korisnike kredita u drugim valutama (HRK i EUR).“.

14. Kako nižestupanjske presude u konkretnom slučaju nisu vezane uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu (iako ju prvostupanjski sud spominje), to odgovor na navedeno pitanje nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke drugostupanjske presude).

15. U pogledu drugog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija tuženiku u činjenično i pravno podudarnoj situaciji ovaj sud je u odluci broj Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023. zauzeo shvaćanje:

„U odnosu na prvo pitanje koje se odnosi na zastaru tražbine, prema shvaćanju ovoga suda, podnošenje kolektivne tužbe u slučaju "Potrošač", (koji se odnosi na kredite u CHF) nema učinak prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO -a u obveznom odnosu potrošača i banke u ugovorima o kreditu u kunama bez ugovorene valutne klauzule. Stoga se potrošač u takvoj pojedinačnoj parnici ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za kredite u CHF, pa ni na zastaru jer se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega se ni presuda na koju su se tužiteljica i drugostupanjski sud pozvali (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) nikako se ne bi mogla izravno prim ijeniti na konkretan slučaj jer zaštita kolektivnih interesa u navedenom sporu nije tražena u odnosu na ugovore o kreditu u kunama, već na ugovore o kreditima u švicarskim francima.“.

No neovisno o tome u pogledu drugog postavljenog pitanja valja odgovoriti da je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. broj 1/20 koje glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek pobijanom presudom donesenom u ovom sporu, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženice o zastari tužiteljičine tražbine, neovisno o pogrešnom „podrednom“ obrazloženju drugostupanjskog suda kojim je odlučio o prigovoru zastare. Pobijana presuda se glede pitanja zastare temelji na pravnom shvaćanju koje je u skladu s navedenim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.“.

16. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, a jer je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek pobijanom presudom donesenom u ovom sporu pa do zastare tražbine tužitelja nije moglo niti doći, proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

17. U pogledu trećeg pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija tuženiku valja ukazati na pravno shvaćanje (u činjenično i pravno podudarnoj situaciji) iz odluke Rev-953/2020- 2 od 11. siječnja 2023., a koje glasi:

„Odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

odnosno,

Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP.

Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je ta odluka spomenuta u drugostupanjskoj presudi, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, ZPK i ZOO i primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pritom valja naglasiti da postavljena pitanja nisu usmjerena na ocjenu pravilnosti utvrđenja navedenih odlučnih činjenica. Utoliko, usprkos afirmativnom odgovoru na prva dva postavljena pitanja, nije bilo mjesta preinaci prvostupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.“.

18. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, a jer u okolnostima konkretnog slučaja sudovi nisu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako je ta odluka spomenuta u prvostupanjskoj presudi, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci i to kroz primjenu mjerodavnih odredbi ZZP i ZOO i primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice i to da je pobijana odredba ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Stoga odgovor na treće pitanje zbog kojeg je tuženiku dopuštena revizija, kao i odgovori na prvo i drugo pitanje, ne mogu dovesti do drugačije odluke.

19. Nadalje, na četvrto pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tuženiku u činjenično i pravno podudarnoj situaciji, ovaj sud je u odluci broj Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023. na pitanje identičnog sadržaja odgovorio:

„Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.“.

20. Reafirmirajući izneseno pravno shvaćanje, za zaključiti je (a suprotno navodima tuženika), da niti odgovor na četvrto pitanje pri činjeničnim utvrđenjima i okolnostima konkretnog slučaja ne može dovesti do drugačije odluke.

21. Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbiti i na temelju čl. 393. st. 1.

ZPP, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić