REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2973/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać – Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kuprešak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Školska knjiga d.d., Zagreb, Masarykova 28, OIB: 38967655335, kojega zastupa punomoćnik Saša Pavličić Bekić, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 845/2024-2 od 18. ožujka 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 1717/2022-18 od 26. srpnja 2024., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 845/2024-2 od 18. ožujka 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 1717/2022-18 od 26. srpnja 2024.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP- a.
4. Naime, pobijana odluka temelji se na razlozima: - „…da bi se u sudskom postupku mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz čl. 115. st. 2. ZR te dodatni kriteriji koje je tuženik sam propisao, uzeti u obzir kod drugih radnika koju su zadržani na radu, a za koje je tuženik ocijenio da su u prednosti u odnosu na onog radnika koji je dobio otkaz (u konkretnom slučaju tužiteljicu koja je utvrđen viškom), tužiteljica je morala individualizirati svoje tvrdnje i naznačiti radnike za koje smatra da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani, jer su bili u boljem socijalno ekonomskom položaju ili su pak po dodatnim kriterijima po poslodavcu neobjektivno i netransparentno dovedeni u povoljniji položaj na njezinu štetu. Dakle, tvrdi li radnik da poslodavac nije ili je nepravilno primijenio zakonske ili dodatne kriterije za otkaz prilikom izbora radnika kojima će ugovor o radu otkazati, tada tu činjenicu on treba i dokazati. To je tvrdnja koju iznosi sam radnik i u odnosu na nju nije propisana iznimka od pravila da je u parničnom postupku svatko dužan dokazati tvrdnje koje iznosi. U tom smislu je i u sudskoj praksi ustaljeno shvaćanje o teretu dokazivanja ovih činjenica (tako, primjerice, odlučuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr- 162/2018-2 od 14. studenoga 2018., Revr-237/15 od 29. rujna 2015., Revr 162/2018- 2 od 14. studenoga 2018., Rev-224/2020-2 od 27. svibnja 2020.). Kako tužiteljica u konkretnom slučaju nije postupila na ovaj način (nije individualizirala svoje tvrdnje i naznačila radnike za koje smatra da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani, odnosno neopravdano bolje ocijenjeni od nje i po kojem kriteriju), a tuženik je dostavio dokaze kojima dokazuje tko su bili usporedni radnici, dokaz o tome da je vodio računa o zakonskim i dodatnim kriterijima i bodovanju po svakom pojedinom kriteriju, to u takvoj situaciji sud prvog stupnja nije imao ovlaštenje samoinicijativno dovoditi u sumnju pravilnost bodovanja po pojedinim kriterijima niti odbiti tužbeni zahtjev jer smatra da bodovanje koje je proveo poslodavac nije objektivno ili da je netransparentno…“, te činjeničnim utvrđenjima: - da „…predmetna odluka o otkazu sadrži dostatno obrazloženje jer se u njoj jasno navodi koji je razlog otkaza, a pitanje je li donošenju iste prethodio valjani postupak otkazivanja, u što ulazi i usporedba radnika u smislu čl. 115. st. 2. ZR-a i dodatnih kriterija poslodavca, dopušteno je raspraviti u postupku kakav je predmetni i bez obzira što u obrazloženju odluke o otkazu o tome poslodavca nije ništa rekao…“. U tom smislu materijalnopravna pitanja kako ih je u prijedlogu naznačila tužiteljica ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja i razloga na kojima je pobijana odluka donijeta i u određenom dijelu odnose se na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno na ocjenu dokaza provedenih u postupku kod utvrđivanja relevantnih činjenica od strane nižestupanjskog suda, a kakva pitanja se ne mogu cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Isto tako, treba reći da prema navedenim razlozima iz pobijane odluke, pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda (Revr – 2286/2015-2 od 14. veljače 2017., Revr – 1030/2017-2 od 21. veljače 2018. i dalje). Posebno prema naznačenom pitanju koje se odnosi na obrazloženje odluke o otkazu, pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda (Revr – 52/2016-2 od 28. veljače 2017. i dalje) prema kojoj poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike, te pri tom da su sudovi „…pravilno zaključili da je tuženik dokazao da je vodio računa o navedenim kriterijima, a da okolnost što u odluci o otkazu nije naveo kojim kriterijima se rukovodio pri odlučivanju o otkazu otkaz ne čini nedopuštenim i slijedom toga pravilnom primjenom materijalnog prava, zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ocijenili neosnovanim…“. U prijedlogu naznačena postupovnopravna pitanja u svojoj biti predstavlja prigovor počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravna pitanja kakva su propisana odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Naime, pobijana odluka nije donijeta na temelju nekog zauzetog shvaćanja prema pravnim pitanjima kako ih je u svom prijedlogu naznačila tužiteljica, pa se za postavljena pitanja ne može uzeti da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužiteljica dostavila uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj presudi nižestupanjski sud je odgovorio na sve odlučujuće navode tužiteljice i tuženika. Presuda je detaljno obrazložena, te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje, čime nije učinila vjerojatnim da bi joj u provedenom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 21. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
