REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-920/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica dr. sc. Sandra Marković, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu dr. sc. Sandra Marković, Sidonija Grbavac, dr. sc. Dino Gliha, Zagreb protiv 1. tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Split, Ruđera Boškovića 22, OIB: OIB: 55545787885 i 2. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika "Croatia osiguranje" d.d., Filijala Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-3657/2007 od 11. rujna 2009., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/2005 od 14. lipnja 2006. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/2005 od 6. veljače 2007., na sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Revizije 1. i 2. tuženika se odbijaju.

Obrazloženje

1.1. Presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/2005 od 14. lipnja 2006., ispravljenom rješenjem Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/2005 od 6. veljače 2007. naloženo je tuženicima:

- solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 944.000,00 kn (dio t. I. izreke)

- isplatiti iznos od 325.515,00 kn (t. II. izreke)

- plaćati rentu u mjesečnom iznosu od 3.500,00 kn počevši od 1. lipnja 2006. pa nadalje (t. III. izreke)

- isplatiti iznos od 7.000,00 kn i iznos od 1.000,00 kn (dio točke IV. izreke)

- isplatiti iznos od 14.796,09 kn (t. V. izreke), sve s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka u iznosu od 388.606,62 kn.

1.2. Tužbeni zahtjev je odbijen za isplatu iznosa od 44.000,00 kn (dio t. I. i IV. izreke).

2.1. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3657/2007 od 11. rujna 2009. djelomično su odbijene žalbe tuženika i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod t. I., III., IV. i V. izreke te djelomično pod t. II. izreke za isplatu iznosa od 308.015,00 kn.

2.2. Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-3657/2007 od 11. rujna 2009. djelomično su prihvaćene žalbe tuženika i prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu pod t. II. izreke za isplatu iznosa od 17.500,00 kn, a ukinuto je i rješenje o troškovima cjelokupnog postupka te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženici su izjavili reviziju protiv drugostupanjske presude, i to 1. tuženik zbog svih revizijskih razloga predviđenih čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje ZPP) i predlaže ukinuti nižestupanjske presude, a 2. tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na revizije nije podnesen.

5. Povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev- x 525/13-2 od 14. svibnja 2013., ispravljenom rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-525/2013-3 od 24. siječnja 2018., prihvatio revizije tuženika i preinačio presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-3657/07 od 11. rujna 2009. i presudu Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/05 od 14. lipnja 2006., ispravljenom rješenjem Općinskog suda u Splitu broj IP-1820/2005 od 6. veljače 2007. na način da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 944.000,00 kn, za isplatu iznosa od 308.015,00 kn, za plaćanje rente u mjesečnom iznosu od 3.500,00 kn počevši od 1. lipnja 2006. pa nadalje, za isplatu iznosa od 7.000,00 kn i iznosa od 1.000,00 kn te sa zahtjevom za isplatu iznosa od 14.796,09 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Protiv navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužiteljica je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III- 4168/2015 od 8. svibnja 2019. odbio ustavnu tužbu, obrazloživši da u konkretnom predmetnu tužiteljici nisu povrijeđena ustavna prava.

7. Tužiteljica je nezadovoljna ishodom postupka podnijela zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje - ESLJP) koji zahtjev se pred ESLJP-om vodio pod brojem 61680/19 i o kojem je ESLJP odlučio presudom od 12. studenoga 2024. utvrdivši povredu tužiteljičinog prava na pošteno suđenje, odnosno da je u konkretnom predmetu došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija).

8. U povodu prijedloga tužiteljice, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-920/2025-2 od 21. siječnja 2026. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-525/2013-2 od 14. svibnja 2013., ispravljenu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x- 525/2013-3 od 24. siječnja 2018. i presudu Rev-x-557/2012-3 od 14. svibnja 2013. te je o revizijama tuženika bilo potrebno ponovno odlučivati.

9. Ovaj sud je u ponovljenom postupku, u skladu s odredbom čl. 428. a st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP/23), dužan poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

10. Revizije nisu osnovane.

11. Postupajući u skladu s odredbom čl. 392.a ZPP revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

12. Predmet spora je naknada materijalne i nematerijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela ozljeđivanjem u štetnom događaju od 28. lipnja 1993. i u vezi s njim.

13.1. Nižestupanjski sudovi su naložili tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos naveden u točci 1.1. i 2.1., zaključivši da su tuženici pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, a počevši od utvrđenja:

- tužiteljica je ozlijeđena u prometnoj nezgodi od 28. lipnja 1993. u [adresa], na način da je upravljajući svojim vozilom, nailaskom na skliski i blatnjav kolnik, sletjela s ceste i ozlijedila se

- do nezgode je došlo na dionici javne ceste (magistrale ceste broj 6133) u [adresa]

- cesta na kojoj je došlo do prometne nezgode ima neuređeni rub sa zemljanim proširenjem na kojem se uobičajeno zaustavljaju i parkiraju šleperi i koja je kao takva tehnički nedorečena i predstavlja permanentnu opasnost za dovođenje zemlje na cestu i stvaranje blata što dovodi u opasnost svaku prohodnost i sigurnost odvijanja prometa na toj cesti

- na mjestu nezgode uz javnu cestu uopće nema slivnika

- tužiteljica je, u dobi od 27 godina, u štetnom događaju zadobila ozljedu u vidu prijeloma slabinskog kralješka s tzv. poprečnim sindromom kralježničine moždine zbog čega su joj životne aktivnosti trajno smanjene 100%, doživotno je vezana za invalidska kolica, inkontinentna, i praktički 100% nesposobna za bilo kakav rad te je izgubila životni poziv dipl. ing. kemije, a kao mladoj osobi oduzeta joj je mogućnost radovanja i sudjelovanja u svim životnim aktivnostima svojstvena ljudima njezine dobi te će biti uskraćena i za sve sadržaje i aktivnosti koji obogaćuju život srednjovječnih i starijih ljudi koji nemaju smanjenje životne aktivnosti u navedenom opsegu

- zbog ozljede kralješnice tužiteljica ne može hodati i trajno je vezana za invalidska kolica, podvrgnuta je četirima operativnim zahvatima, vađenju vijaka, bila je imobilizirana i hospitalizirana, vezana za krevet i invalidska kolica, provodila je dugotrajnu fizikalnu terapiju i rehabilitaciju te je uslijed svega imala zdravstvene poteškoće i brojne neugodnosti i nelagode te je trpila dugotrajne fizičke bolove koji su pratili samo ozljeđivanje i njezino liječenje

- kod tužiteljice se odmah nakon nezgode javio primarni strah u trajanju od 15 sekundi, u vrlo jakom intenzitetu. Isti strah srednjeg intenziteta javljao se uoči svake operacije i nakon operacije te je u odnosu na sve operacije kojima je tužiteljica podvrgnuta trajao 2 sata. Nakon nesreće je nastupio sekundarni strah kao posljedica nastalih ozljeda, njihove težine, mjesta ozljeđivanja i strah od eventualnih posljedica ozljede koji je u jakom intenzitetu trajao oko 4 tjedna, u srednjem 4 mjeseca, a u lakom oko godinu dana

- kod tužiteljice je nastupila naruženost u najvišem stupnju jer ne hoda, vezana je invalidska kolica, kao i zbog fizičkog izgleda donjih ekstremiteta

- u danima kada nije bila u medicinskim ustanovama tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć i njega u prosjeku ne manje od 12 sati dnevno, s time da je tužiteljica u razdoblju od prometne nezgode do 18. studenog 1994. uglavnom boravila u bolnicama

- tužiteljica će tuđu pomoć i njegu u opsegu od 12 sati dnevno trebati do kraja života

- u prometnoj nezgodi potpuno je uništeno tužiteljičino vozilo, kao i odjeća, a imala je i dodatne troškove liječenja.

13.2. Zaključivši da je do prometne nezgode u kojoj je teško stradala tužiteljica došlo zbog propusta u održavanju javne ceste uslijed kojeg se blato našlo na kolniku, a da tužiteljica ni na koji način nije doprinijela nastanku štete već je do štete došlo isključivo zbog tankog sloja blata koji se našao na kolniku, dakle uslijed stanja javne ceste, prvostupanjski sud je utvrdio pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika za štetu.

13.3. Tužiteljici je taj sud dosudio naknadu pretrpljene nematerijalne štete i to: na ime pretrpljenih boli iznos od 35.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha iznos od 22.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti od 100% iznos od 850.000,00 kn te na ime duševnih boli zbog naruženosti iznos od 37.000,00 kn (t. I. izreke prvostupanjske presude).

13.4. Nadalje, na ime naknade materijalne štete dosuđena je naknada troškova liječenja u iznosu od 7.000,00 kn, za uništenu odjeću iznos od 1.000,00 kn te za totalnu štetu na vozilu iznos od 14.796,09 kn.

13.5. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena renta za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. studenog 1994. do 31. listopada 2005. u iznosu od 308.015,00 kn sa zateznim kamatama od svakog 1.-og u mjesecu za prethodni mjesec do isplate (t. II. izreke prvostupanjske presude) te za razdoblje od 1. lipnja 2006. pa ubuduće u mjesečnim iznosima od 3.500,00 kn, svakog 1. -og u mjesecu, a najkasnije do 5. -og u mjesecu za protekli mjesec sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (t. III. izreke prvostupanjske presude).

14.1. U izjavljenoj reviziji 1. tuženik problematizira primjenu materijalnog prava i shvaćanje nižestupanjskih sudova da je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, smatrajući kako su sudovi, pokraj pravilnog utvrđenja da se nezgoda dogodila na dionici javne ceste u naselju ([adresa]), a da je stanje kolnika (blato na cesti) u uzročnoj vezi s nastankom nezgode te zaključka vještaka da je tanak sloj blata na kolniku isključivi uzrok prometne nezgode pogrešno odbili njegov prigovor promašene pasivne legitimacije.

14.2. Nadalje, 1. tuženik je ustrajao kod navoda da zemljano proširenje nije sastavni dio ceste, ali sve i da je, on ne bi bio pasivno legitimiran je on nije zadužen za čišćenje kolnika javne ceste kada cesta prolazi kroz naseljena mjesta, sve pozivom na čl. 23. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj: 42/90, 34/91, 37/91, 56/91 - službeni pročišćeni tekst, 61/91, 49/92, 26/93 i 56/93., dalje - ZC).

14.3. Također, 1. tuženik ističe i kako se drugostupanjski sud nije uopće očitovao na okolnost postojanja doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja za koji je on tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi isticao da postoji zbog voženje tužiteljice nedopuštenom brzinom.

15.1. U reviziji 2. tuženik također problematizira primjenu materijalnog prava i shvaćanje nižestupanjskih sudova da je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer je on nakon svog prednika Javno poduzeće Hrvatske ceste, preuzeo samo prava i obveze koje se odnose na autoceste, slijedom čega ne bi bio pasivno legitimiran za održavanje ceste na kojoj se dogodila nezgoda.

15.2. Nadalje, osporava zaključak nižestupanjskih sudova o stanju javne ceste (tehnički nedorečena cesta) kao uzroku prometne nezgode, uz tvrdnju da je do nezgode došlo uslijed propusta trećih osoba koje nanose blato na cestu te pravne osobe zadužene za čišćenje ceste, konkretno Grada Trogira. Kao i 1. tuženik, i 2. tuženik ustraje kod tvrdnje postojanja doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja uslijed voženje nedopuštenom brzinom.

15.3. Naposljetku, 2. tuženik je istaknuo i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje – ZOO) prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, a posebno visini tuđe pomoći i njege, smatrajući da su svi dosuđeni iznosi previsoko određeni.

16.1. Suprotno navodima iz revizija, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da su tuženici pasivno legitimirani i isključivo odgovorni za nastalu štetu tužiteljici.

16.2. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radi o propustu u održavanju javne ceste jer cesta na kojoj je došlo do prometne nezgode ima neuređeni rub sa zemljanim proširenjem na kojem se uobičajeno zaustavljaju i parkiraju šleperi pa takva, tehnički nedorečena i neuređena cesta, predstavlja permanentnu opasnost za donošenje zemlje na cestu i stvaranje blata, a što dovodi u opasnost prohodnost i sigurnost prometa na toj cesti.

16.3. Ukazuje se i da je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci, čija pravna stajališta je ovaj sud dužan poštivati (čl. 428. a st. 3. ZPP), izrazio stajalište da je u konkretnom predmetu došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije time što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama napravio pogrešku i pogrešno prikazao utvrđenja nižih sudova navodeći da su utvrdili da je šteta uzrokovana propustom u čišćenju ceste, a što predstavlja očigledu činjeničnu pogrešku jer su nižestupanjski sudovi utvrdili da se nesreća dogodila zbog propusta u održavanju ceste, a ne zbog propusta u čišćenju ceste.

17.1. U odnosu na odgovornost za štetu nastalu propustom u održavanju javne ceste valja reći da je do nastanka prometne nezgode došlo u vrijeme važenja Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj: 56/91. - službeni pročišćeni tekst, 61/91., 49/92., 26/93., 56/93) kojim je osnovno Javno poduzeće Hrvatske ceste radi održavanja, zaštite, rekonstrukcije i izgradnje javnih cesta. Prema čl. 70. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj: 100/96 i 76/98) pravni slijednici Javnog poduzeća Hrvatske ceste su Hrvatska uprava za ceste i Županijska uprava za ceste dok je na temelju čl. 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 27/01) Hrvatska uprava za ceste preoblikovana u Hrvatske ceste d.o.o. i Hrvatske autoceste d.o.o. koja društva su prema čl. 28. tog Zakona pravni slijednici Hrvatske uprave za cestu u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze.

17.2. Prema čl. 2. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine", broj 14/91), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, održavanje i zaštita javnih cesta i objekata ima, između ostalog za cilj, omogućiti sigurno i nesmetano odvijanje cestovnog prometa, dok je čl. 23. tog Pravilnika propisano da tekuće održavanje javnih cesta obuhvaća, između ostalog, i radove čišćenja (kolnika, sustava za odvodnju, okoliša, opreme i dr.).

17.3. Suprotno navodima iz podnesenih revizija, drugostupanjski sud zbog iznesenih razloga nije pogrešno primijenio materijalno pravo, a nije počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP te je za pravilno utvrđenje da su tuženici pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari i odgovorni za nastanak štetnog događaja, dao jasne, sadržajne razloge koje prihvaća i ovaj sud.

17.4. U odnosu na navod 2. tuženika da on nije pasivno legitimiran za održavanje predmetne ceste jer je preuzeo samo prava i obveze u odnosu na autoceste valja reći kako je Zakonom o javnim cestama ("Narodne novine", broj 56/91. - službeni pročišćeni tekst, 61/91., 49/92., 26/93., 56/93), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, javna cesta definirana kao svaka razvrstana cesta, a ovisno o njenom društvenom i gospodarskom značenju razvrstava se u magistralnu, regionalnu ili lokalnu cestu dok se Zakonom o javnim cestama ("Narodne novine", broj 100/96 i 76/98) javne ceste razvrstavaju u jednu od sljedeće tri skupine:

1. javne ceste koje povezuju cjelokupni teritorij Republike Hrvatske i povezuju ga s mrežom glavnih europskih cesta (u daljnjem tekstu: državne ceste),

2. javne ceste koje povezuju područje jedne ili više županija (u daljnjem tekstu: županijske ceste),

3. javne ceste koje povezuju područje grada i/ili općine (u daljnjem tekstu: lokalne ceste). Navedena podjela vrijedila je i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 27/01) kojim je Hrvatska uprava za ceste preoblikovana u Hrvatske ceste d.o.o. i Hrvatske autoceste d.o.o.

18. Također, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ni u pogledu iznesenih razloga u obrazloženju pobijane presude koji se tiču utvrđenja doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja jer je drugostupanjski sud o navedenom dao jasne razloge, koje prihvaća i revizijski sud.

19.1. Nadalje, suprotno tvrdnjama 2. tuženika, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini naknade pojedinih vidova nematerijalne štete prema odredbi čl. 200. ZOO. Prilikom odlučivanja o visini naknade pravilno su sudovi, prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka, ocijenili opseg umanjenja tužiteljičine životne sposobnosti, te vodili računa o svim okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilja kojemu služi dosuđena naknada. Nižestupanjski sudovi su prilikom određivanja visine naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu pravilno pošli od utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja: mlada životna dob tužiteljice (27 godina), teška priroda i težina ozljeda koje je pretrpjela, stupanj umanjenja životne aktivnosti (100%) i najviši stupanj naruženosti, jačinu i trajanje fizičkih boli i straha, trajanje liječenja, kao i da su nad tužiteljicom izvršeni višekratni teški operativni zahvati, a imajući pritom na umu i njezinu trajnu nesposobnost za rad i sve druge posljedice zbog kojih je njezina aktivnost ograničena ili otežana (doživotno je vezana za invalidska kolica, inkontinentna i praktički 100% nesposobna za rad i sudjelovanje u svakim drugih fizičkim aktivnostima) kao i da je izgubila životni poziv (dipl. ing. kemije) te da joj je kao mladoj osobi oduzeta mogućnost radovanja i sudjelovanja u svim životnim aktivnostima svojstvena ljudima njezine dobi, te da će i ubuduće biti uskraćena za sva događanja i aktivnosti koji uobičajeno obogaćuju život srednjovječnih i starijih ljudi.

19.2. U odnosu na u reviziji osporenu osnovu i visinu naknade za tuđu pomoć i njegu i rentu po toj osnovi valja reći kako naknada za tuđu pomoć predstavlja nenovčani oblik naknade materijalne štete. Za slučaj da tužiteljica nije imala novčanih izdataka, jer je potrebnu pomoć pružila osoba koja nije tražila naplatu za učinjenu uslugu, visina te naknade utvrđuje se prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu. Nižestupanjski su sudovi pravilno osnovu i opseg te naknade utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka (a kojim je utvrđenjima vezan i ovaj sud) te rukovodeći se raspoloživim podacima o cijeni sata tuđe njege i pomoći iz Odluke RFSZ Zagreb o cijeni usluge izvaninstitucionalne socijalne zaštite u Domu umirovljenika Lovret od 10. studenoga 1994. Valja još s tim u vezi ukazati da je ovaj sud zauzeo načelno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/92) održanoj 15. lipnja 1992., a koje dosljedno primjenjuje u svojoj praksi, a po kojem oštećenik ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kad mu je ta pomoć i njega pružena besplatno (npr. od strane članova njegove obitelji). Ta naknada se određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu. Ako pak takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP. Stoga, a suprotno tvrdnjama u reviziji 2. tuženika, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a niti je odstupljeno od postojeće sudske prakse prilikom dosude naknade štete tužiteljici po toj osnovi.

20. Ostali izneseni razlozi, u kojima u okviru revizijskih razloga pogrešne primijene materijalnog prava, a u pogledu glavnog potraživanja, tuženici izražavaju svoje shvaćanje i zaključke o utvrđenim činjenicama upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

21. Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić