REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-19/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Rada članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilišta u Rijeci, Pomorski fakultet, Studentska 2, OIB 76722145702, kojeg zastupa dekan dr. sc. AP te punomoćnici Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika TP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Franulović Ažman, odvjetnica u Rijeci, radi predaje u posjed, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-305/2025-2 od 17. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1975/2021-23 od 27. studenoga 2024., na sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovara na prijedlog za dopuštanje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-305/2025-2 od 17. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1975/2021-23 od 27. studenoga 2024., postavljajući tri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Kada sud u parnici radi iseljenja u povodu tuženikovog prigovora prava na dom provodi test razmjernosti, može li utvrditi da je iseljenje nužno u demokratskom društvu, ako tužitelj kao tijelo javne vlasti tijekom postupka nije obrazložio koja je potreba tužitelja za iseljenjem tuženika - građana, odnosno nije o tome iznio nikakve činjenice niti predložio dokaze?
Je li prisilno iseljenje kao najteži oblik miješanja u pravo na dom usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je nužno u demokratskom društvu, u slučaju kada tijelo javne vlasti nije iznijelo bilo kakav razlog i dokaz temeljem kojeg pravo vlasništva preteže nad pravom posjeda i pravom na dom pojedinca fizičke osobe?
2. Je li sud ovlašten utvrđivati činjenice u postupku na koje se stranke nisu pozivale, dakle po službenoj dužnosti, bez da se pri tom radi o sumnji da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati?
3. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a, ako se odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude ne očituje na žalbene razloge koji su od odlučnog značaja za ishod spora, na način da uopće ne ocjenjuje jednu od dvije različite pravne osnove (materijalnopravna prigovora) kojima tuženik osporava tužbeni zahtjev, niti obrazloži zbog čega ta pravna osnova nije relevantna za odlučivanje?
Je li sud dužan u razlozima svoje odluke ocijeniti osnovanost žalbenog prigovora da tuženik ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed predmetnog stana, koji materijalnopravni prigovor tuženik temelji na stečenim pravima koja proizlaze iz odredbi Zakona o stambenim odnosima i Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika Fakulteta?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama kao i da praksa drugostupanjskih sudova o tom pitanju nije jedinstvena.
1.3. Tuženik je naveo i da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) - pravo na dom.
2. Tužitelj je u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporio navode iz prijedloga i predložio prijedlog odbiti uz nadoknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) niti je tuženik učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.).
3.2. Naime, postavljena pitanje polaze od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu obrazložili potrebu tužitelja za iseljenjem tuženika kao građana kao i da su sudovi sami utvrđivali činjenice na koje se stranke nisu pozivale. Međutim, u postupku koji je prethodio nižestupanjski su sudovi obrazložili da je tužitelj fakultet, a stan kojim se tuženik koristio je stan koji se nalazi u sklopu poslovnih prostorija fakulteta i služi za stanovanje osoba koje obavljaju poslove za fakultet te je tuženik znao da će ga moći koristiti za stanovanje do kraja svog radnog odnosa. Također, sudovi su obrazložili i da je tuženik sa suprugom stekao vlasništvo stana u kojem bi mogao stanovati nakon što mu prestane pravo koristiti predmetni stan, no taj je stan prodan i tuženik je time ostvario materijalna sredstva kojima bi bio u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje. Nižestupanjski su sudovi stoga dali jasne razloge zašto smatraju da pravo tužitelja (koji je vlasnik stana i ima potrebu da ga koristi za stanovanje radnika koji za njega obavljaju određene poslove, konkretno domara-ložača) preteže pred pravom tuženika, pri čemu nije počinjena bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
3.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na dom zajamčenog čl. 8. ESLJP odnosno čl. 34. Ustava RH, ovaj sud smatra da se odluke nižih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo tuženika temelje na, odredbi čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), i da su stoga zakonite. Navedena odredba teži postizanju legitimnog cilja, zaštite sloboda i prava drugih, u konkretnim slučaju prava vlasništva tužitelja kao vlasnika stana. Ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima niži sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju. Sudovi su jasno utvrditi da je miješanje u pravo na dom tuženika nužno u demokratskom društvu jer za to postoji društvena potreba da se tužitelj kao fakultet služi svojim vlasništvom jer se radi o instituciji koja djeluje u društvu, a stan koristi za svoje poslovne potrebe. Odluke nižih sudova, koje sadrže valjane i dostatne razloge, su stoga bile nužne u demokratskom društvu radi zaštite prava vlasništva tužitelja kao i zaštite dobrobiti društvene potrebe lokalne zajednice i države.
4. Slijedom sveg navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
5. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 21. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
