REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2191/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika LUCIS d.o.o., Put Dragulina 76B, Trogir, OIB: 89038966528, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Delipetar, odvjetnik u Imotskom, radi utvrđenja i naknade štete, te po protutužbi tuženika LUCIS d.o.o., Put Dragulina 76B, Trogir, OIB: 89038966528, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Delipetar, odvjetnik u Imotskom, protiv tužitelja NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-592/2023-5 od 14. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3321/2021 od 19. svibnja 2023., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

III. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-592/2023-5 od 14. siječnja 2025. u dijelu pod toč. I. izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3321/2021 od 19. svibnja 2023. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. U prijedlogu je tužitelj naveo da su mu zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava na pravičan sudski postupak i obrazloženu sudsku odluku.

2. Odgovor na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-592/2023-5 od 14. siječnja 2025. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3321/2021 od 19. svibnja 2023. pod toč. I., u dijelu toč. II. i pod toč. III. izreke, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

4. U odgovoru na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije tužitelj predlaže odbaciti prijedlog tuženika, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

U odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije:

5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

6. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je prema sklopljenom Ugovoru osnovna obveza tužitelja bila uvesti tuženika u radove na način da mu omogući izvođenje ugovorenih radova do ugovorenog roka, a koju obvezu tužitelj nije ispunio i svojom krivnjom je tuženiku u cijelosti onemogućeno ostvarivanje svrhe ugovora. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženik nije mogao izvršiti radove sukladno postojećoj građevinskoj dozvoli do ugovorenog roka zbog rješenja nadležnog upravnog tijela - rješenja Uprave za inspekcijske poslove od 6. veljače 2006. - kojim se obustavlja i zabranjuje bilo kakva daljnja gradnja na predmetnoj nekretnini, a što obvezu tuženika, da sukladno izdanoj građevinskoj dozvoli dovrši izgradnju predmetnih objekata do ugovorenog roka, čini obvezom preuzetom pod nemogućim raskidnim uvjetom u smislu odredbe čl. 298. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO). Sama činjenica postojanja navedene zabrane uslijed koje nije moguće pristupiti izvođenju radova i dovršiti ih u ostavljenom roku, a koja je postojala u trenutku zaključenja Ugovora i Aneksa, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, predstavlja objektivno nemoguć raskidni uvjet, uvažavajući činjenicu da se Ugovor smatra raskinutim ukoliko tuženik ne izgradi predmetne objekte u ugovorenim rokovima. Pri tomu je naglašeno da je je rješenjem Uprave za inspekcijske poslove određena obveza koju je bio dužan ispuniti tužitelj, a ne tuženik koji na sebe nije niti preuzeo obvezu uklanjanja onog dijela građevine koji je protupravno izgrađen.

7. Prvim postavljenim pitanjem tužitelj problematizira utvrđenje nižestupanjskih sudova da je u trenutku ugovaranja ugovoreni raskidni uvjet objektivno nemoguć, a nije postao mogućim niti naknadno, te da je krivnja za postojanje objektivne nemogućnosti ugovorenog raskidnog uvjeta na strani tužitelja.

8. Odluke na koje se, kao razlog važnosti, poziva podnositelj ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu. Naime, u odluci Rev-1766/1999 izraženo je pravno shvaćanje da time što nastupanje uvjeta zavisi od volje treće osobe uvjet nije nemoguć, a u ovoj pravnoj stvari se ne radi o uvjetu koji je trebala ispuniti treća osoba. Odluka Rev-x-852/2016, odnosila se na ugovornu obvezu tuženice da pribavi građevinsku dozvolu s tim da tužitelj za slučaj nepribavljanja iste ima pravo raskinuti ugovor, a kako tuženica nije ispunila ugovornu obvezu na ishođenje građevinske dozvole koja je bila bitan sastojak ugovora izraženo je pravno shvaćanje da raskidni uvjet mora biti objektivno nemoguć te da raskidni uvjet nije nemoguć samo iz razloga što ona to nije mogla učiniti. Stoga ni ta odluka ne predstavlja razlog važnosti postavljenog pitanja.

9. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da je u brojnim odlukama ovog suda (primjerice broj Rev-2392/2013 od 28. studenoga 2018., Rev-1276/16 od 5. studenoga 2019. i dr.) izraženo shvaćanje da se nalazu i mišljenju sudskog vještaka koje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu jedne od stranaka u postupku, ne može odreći značaj valjanog dokaznog sredstva kao privatne isprave, koju sud doduše nije dužan prihvatiti, ali istu treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih izvedenih dokaza. No, u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su obrazložili zašto nisu vrednovali takav dokaz i zašto smatraju da nema dokazni značaj.

10. Tužitelj u odnosu na treće postavljeno pitanje ne naznačuje razloge važnosti zbog kojih smatra da bi upravo navedeno pitanje bilo važno ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tj. zbog čega bi naznačeno pitanje bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. U smislu da je potrebno ukazati na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, a što je u konkretnom prijedlogu izostalo. Isticanje da je riječ o situaciji o kojoj nema prakse revizijskog suda nije samo po sebi, s obzirom na stanje spisa i sadržaj postavljenog pitanja, dostatan razlog za intervenciju ovoga suda.

11. Tužitelj je u četvrtom naznačenom pitanju postavio više potpitanja obrazlažući ih time da je tuženik priznao određene činjenice, a koje da drugostupanjski sud nije uvažio. Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, prijedlogu za dopuštenje revizije treba priložiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku protiv kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi, žalbu i prema potrebi druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva.

11.1. Predlagatelj nije postupio sukladno odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a i dostavio dijelove spisa na koje se pozvao odnosno nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazile tvrdnje da je tuženik priznao određene činjenice, koje drugostupanjski sud nije uvažio.

12. U petom naznačenom pitanju tužitelj je postavio više potpitanja vezanih za bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred drugostupanjskim sudom. Kada je riječ o odlukama suda drugog stupnja kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako, primjerice, u presudi ovoga suda Revt- 390/15-3 od 8. lipnja 2016. - u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/2097/2007 od 12. siječnja 2011. i U-III/2494/2008 od 30. ožujka 2011., te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske). Pritom treba reći da povreda čl. 375. st. 1. ZPP-a postoji kada nema ocjene žalbenih razloga koji su od odlučnog značaja, a ne kada je ima, ali je prema mišljenju stranke (u ovom slučaju tužitelja), ta ocjena pogrešna.

12.1. U konkretnom slučaju sud je u pobijanoj presudi, sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a, obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značaja te obrazloženje pobijane drugostupanjske odluke sadrži odgovore i u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza od strane suda prvog stupnja, kao i dodatnu analizu tih izvedenih dokaza. Činjenica da je sud postupio prema svom ovlaštenju iz čl. 220. st. 2. ZPP-a i svoju odluku o tome obrazložio ne znači da je time u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U odnosu na navode da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da je bitne činjenice utvrdio različito od prvostupanjskog suda obrazlažući da je tuženik priznao određene činjenice, a koje da drugostupanjski sud nije uvažio ukazuje se na obrazloženje pod toč. 11. i 11.1. ovog rješenja.

13. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da navodima iz prijedloga tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija). Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji.

14. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenog pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tužitelja od odlučnog značenja, pobijana presuda je obrazložena i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

15. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije, jer to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

16. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije:

17. Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

18. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP-a u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije odnosno određeno naznačiti temeljno ljudsko pravo za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ZPP-a uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP-a).

19. Međutim, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg predlaže dopustiti podnošenje revizije niti su naznačeni razlozi važnosti u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Naime, u prijedlogu tuženik iznosi svoju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju toga izvodi zaključke kakvo je činjenično stanje sud trebao utvrditi i na tako (po tuženiku) utvrđeno činjenično stanje primijeniti materijalno pravo te iznosi razloge kojima zapravo izražava neslaganje s odlukom suda, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda u cilju ujednačavanja primjene prava i preispitivanja sudske prakse.

20. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a, riješiti kao u toč. III. izreke rješenja.

21. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić