REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-171/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DNLS Škorić d.o.o., OIB 87542936376, Zagreb, Rim 77, kojeg zastupa punomoćnik Petar Krnić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Mažuranićeva 11, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB 52848403362, Zagreb, Slovenska 24, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu, Poljička 5, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1826/2024-2 od 15. rujna 2025., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2129/2020-36 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na prvo naznačeno pravno pitanje.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na drugo i treće naznačeno pravno pitanje.

III. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu tri pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).

2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.

4.1. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanja koja glase:

- „Je li tužitelj ima pravo na preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 190. stav 2. ZPP nakon što je po zaključenju prethodnog postupka sudski vještak prezentirao nalaz i mišljenje, a do kojeg nalaza i mišljenja, odnosno rezultata vještačenje tužitelj nije mogao doći, jer nije educiran za predmetno utvrđenje?“;

- „Je li sud pri donošenju svoje odluke može svoju odluku temeljiti na uvjetima tuženika, tj. osiguranja, ako ti uvjeti nisu stvarno predani osiguraniku, tj. tužitelju?“ i

- „Ako ugovorne odredbe općih uvjeta sadrže ništetne odredbe, da li sud može donositi svoju odluku na temelju ništetnih odluka?“.

4.2. Prvim citiranim pitanjem tužitelj problematizira shvaćanje iz drugostupanjskoga rješenja kojim je, kao pravilno i zakonito, potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno da se ne dopušta preinaka tužbe povećanjem tužbenoga zahtjeva za isplatu 5.637,50 eura. Kako je riječ o rješenju kojim se postupak pravomoćno ne završava, gledano i po tome da, budući da nije dopuštena preinaka tužbe, postupak po takvoj tužbi nije ni započeo, protiv toga rješenja nije dopuštena revizija u smislu članka 400. stavka 1. ZPP, pa onda ni prijedlog za dopuštenje revizije ne ispunjava pretpostavke dopuštenosti. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

4.3. Niti jedno od dva preostala pitanja nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP jer od tih pitanja ne ovisi odluka u sporu. To zato što ta pitanja polaze od činjenica kakve u postupku nisu utvrđene, odnosno, od činjeničnoga stanja kako ga vidi tužitelj, a što je protivno činjeničnim utvrđenjima u postupku. U postupku, naime nije utvrđeno da tužitelju nisu uručeni opći ili posebni uvjeti uz ugovor o osiguranju, a ni da je predmetni ugovor u osiguranju iz bilo kojega razloga ništetan. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

5.1. Nižestupanjske su odluke jasno i neproturječno obrazložene, a drugostupanjski je sud odgovorio na sve tužiteljeve odlučne žalbene navode. Iz onoga što je tužitelj uz prijedlog za dopuštenje revizije dostavio ne proizlazi da mu nije omogućeno da iznosi tvrdnje kojima potkrjepljuje tužbeni zahtjev, odnosno, kojima pobija tuženikove tvrdnje, kao ni da te tvrdnje dokazuje. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu „nije osigurano pravo na pristup sudu, kao i pravično suđenje“, kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek