REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3690/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Edinu Muminagiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženika Lovačko društvo „Jelen“, OIB: 87774171180, Skrad-Ravna Gora, Goranska 20, Skrad i 2. tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB: 55545787885, iz Zagreba, Vončinina 3, zastupanog po punomoćniku RF, dipl. pravniku, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž - 296/2025-2 od 23. travnja 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1044/2020-92 od 31. siječnja 2025., na sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se prijedlog 2. tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Ovom sudu je 2. tuženik Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb (dalje: 2. tuženik) podnio prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-296/2025-2 od 23. travnja 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1044/2020-92 od 31. siječnja 2025., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1) Postoji li odgovornost Hrvatskih cesta d.o.o. za štetu od divljači sudioniku u prometu, ako lovačko društvo nije podnijelo zahtjev Hrvatskim cestama d.o.o. za postavljanje znaka opasnosti A44 „Divljač na cesti“ za dio ceste odnosno dionicu ceste na kojoj je nastala šteta do divljači, sukladno čl. 50. Zakona o cestama (NN 84/11)? 2) Postoji li odgovornost Hrvatskih cesta d.o.o. za štetu od divljači sudioniku u prometu ako Hrvatske ceste d.o.o. nisu ogradile cestu zaštitnom žičanom ogradom kako bi spriječili migraciju divljači preko državne ceste i na taj način onemogućile pristup divljači na cestu, iako državne ceste ne smiju sprečavati migraciju divljači preko ceste, s obzirom na čl. 6. st. 1. Zakona o cestama (NN 84/11), čl. 11. st. 1. Zakon o lovstvu (NN 140/05. i 75/09), čl. 22. st. 1. toč. 31. i čl. 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cesti (NN 35/05)?“.

1.2. Obrazlažući prijedlog za dopuštenje revizije, 2. tuženik navodi da se radi o pravnim pitanjima o kojima revizijski sud nije zauzeo pravni stav, dok je praksa viših sudova u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari različita.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na osobnom vozilu reg. [registarska oznaka], koja je nastala uslijed naleta srndaća dana 4. kolovoza 2011. na državnoj cesti br. 3 Zagreb - Rijeka, dionica 15 Kupjak-Lučice, naselje Kupjak.

5. U prijedlogu je 2. tuženik naznačio pravna pitanja koja smatra da su važna pitanja za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, revizijski sud je u nizu svojih odluka u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama već zauzeo pravno shvaćanje da se u postupcima koji se vode radi naknade štete uslijed naleta divljači na vozilo na javnoj cesti primarno treba utvrditi postoje li činjenice koje upućuju na odgovornost vozača vozila za nastalu štetu pa, ako takve činjenice ne postoje, za naknadu štete će odgovarati lovovlaštenik lovišta iz kojeg je divljač istrčala na javnu cestu, uz iznimku činjeničnih i pravnih situacija u kojoj pravna osoba koja gospodari javnom cestom na zahtjev lovoovlaštenika nije postavila znak opasnosti „divljač na cesti“ ili nije javnu cestu zaštitila drugom propisanom opremom, jer je u tom slučaju odgovorna upravo ona. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara ne iscrpljuje samim pravilnim i propisnim postavljanjem navedenog znaka na zahtjev lovoovlaštenika nego je ona odštetnopravno odgovorna u svim slučajevima u kojima je do štete pričinjene od divljači došlo zbog toga što javna cesta na mjestu nastanka štetnog događaja nije bila označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno propisima. To vrijedi i za situacije kada je osoba ovlaštena upravljati javnom cestom propustila postupiti po odredbi čl. 94. tada važećeg Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“, broj 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11) kojim je propisano da se zaštitne žičane ograde postavljaju uz autoceste, brze ceste i ostale ceste po potrebi, a prema definiciji iz čl. 93. st. 1. toč. 1. Pravilnika žičane ograde su definirane su kao ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja, slijedom čega tuženik odgovara za štetu nastalu tužitelju. Pritom je teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani tuženika, a ne tužitelja (primjerice Rev-x-230/2012 od 8. studenoga 2012., Rev- 53/14-2 od 22. svibnja 2018., Rev-1272/2021 od 24. svibnja 2023., Rev-1271/2024 od 2. listopada 2024., Rev-521/2024-2 od 10. rujna 2025.). U konkretnom je slučaju, a imajući u vidu odredbe čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 - dalje: ZC), kojim odredbama je propisana odgovornost pravne osobe za upravljanje i održavanje javne ceste - po načelu krivnje, sud utvrdio propust 2. tuženika u smislu ranije navedenog, slijedom čega on odgovara za štetu nastalu tužitelju. Stoga se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje nije u protivnosti s citiranim pravnim shvaćanjima, a navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije 2. tuženik nije doveo u pitanje stabilnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

6. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić