Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. EČ, zbog prekršaja iz čl. 282. st. 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20. i 85/22.) i dr., odlučujući o žalbi okr. EČ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 10. lipnja 2022., broj: 45. Pp-1195/2022-17, u sjednici Vijeća održanoj 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba okr. EČ, ukida pobijana presuda u dijelu u kojem je okrivljenica proglašena krivom zbog prekršaja iz čl. 282. st. 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama činjenično opisanom pod t. III. prvostupanjske presude te u tom dijelu presuda dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. EČ, prvostupanjska presuda se preinačava u pravnoj oznaci i novčanoj kazni na način da se izriče da je okr. EČ, djelom za koji je proglašena krivom u t. IV. izreke presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) za koji se okrivljenici na temelju tog propisa utvrđuje novčana kazna 50,00 EUR (pedeset eura), te se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna za prekršaj činjenično opisan u t. I. izreke prvostupanjske presude, pravno označen kao prekršaj iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, u iznosu 199,08 EUR (sto devedeset devet eura i osam centi) pa se okrivljenici na temelju čl. 39. st. 1. t. 2.Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ) izriče ukupna novčana kazna 249,08 EUR (dvjesto četrdeset devet eura i osam centi).

II. Izrečenu novčanu kaznu je okr. EČ dužna platiti u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ako okr. EČ u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

III. Uslijed rješenja, a po službenoj dužnosti se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni zatvora na način da se okr. LČ za prekršaj činjenično opisan pod t. II. izreke i pravno označen kao prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora 15 (petnaest) dana te za prekršaj činjenično opisano pod t. V. izreke i pravno označen kao prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora 15 (petnaest) dana te se okr. EČ na temelju čl. 39. st. 1. t. 1. PZ-a izriče ukupna kazna zatvora 30 (trideset) dana u koju se na temelju čl. 40. PZ-a uračunava vrijeme zadržavanja okrivljenice od 24. ožujka 2022. u 8,00 sati do 7. travnja 2022. u 8,00 sati kao 15 (petnaest) dana zatvora pa okrivljenica ima za izdržati 15 (petnaest) dana zatvora.

IV. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu se odbija žalba okr. ŽČ kao neosnovana te prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđuje.

V. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a okr. EČ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 80,00 EUR (osamdeset eura) u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. EČ je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u t. I. izreke pobijane presude počinila prekršaj iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji je okrivljenici utvrđena novčana kazna 1.500,00 kuna, zatim na način činjenično opisan u t. II. izreke pobijane presude počinila prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji je okrivljenici utvrđena kazna zatvora 15 dana, na način činjenično opisan u t. III. izreke pobijane presude počinila prekršaj iz čl. 282. st.1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji je okrivljenici utvrđena kazna zatvora 15 dana, na način činjenično opisan u t. IV. izreke pobijane presude počinila prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je okrivljenici utvrđena novčana kazna 1.000,00 kuna što je protuvrijednost 133,01 EUR (protuvrijednost od 260,15 DEM), te na način činjenično opisan u t. V. izreke pobijane presude počinila prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je okrivljenici utvrđena kazna zatvora 15 dana te joj je izrečena ukupna novčana kazna 2.500,00 kuna i ukupna kazna zatvora 45 dana, u koju joj je uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju u trajanju 15 dana pa joj je ostalo za izdržati 30 dana zatvora.

1.1. Na temelju čl. 58. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, okrivljenici je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju 12 mjeseci u koju će se uračunati mjera opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole.

1.2. U odluci o troškovima postupka je okrivljenica obvezana na naknadu ukupnog troška postupka od 1.476,99 kuna koji se odnosi na trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 500,00 kuna i stvarne troškove prekršajnog postupka od 976,99 kuna.

2. Protiv te presude okr. EČ je pravodobno putem branitelja Damira Vukmanovića, odvjetnika u Bjelovaru podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o kazni. Predlaže usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a podredno preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda ili izrekne okrivljenici blažu sankciju, posebno u odnosu na kaznu zatvora i zaštitnu mjeru.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da je činjenično stanje u odnosu na prekršaj iz čl. 282. st. 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da je povrijeđeno materijalno prekršajno pravo iz čl. 196. t. 4. PZ-a u odnosu na prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, na što opravdano ukazuje žaliteljica, dok ne postoje drugi razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, žaliteljica ističe da presudi nedostaje obrazloženje zbog kojeg je proglašena krivom za prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira opisan u t. III. izreke koji se sastoji u remećenju javnog reda i mira vikom i psovanjem nerazumljivih riječi, iako je on obuhvaćen i prekršajem iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira odnosno opisan u t. V. izreke jer je u isto vrijeme i na istom mjestu proglašena krivom zbog vrijeđanja i omalovažavanja policijskih službenika. Navodi i da presuda nema obrazloženja iz kojih dokaza proizlazi da bi se okrivljenica odbila podvrgnuti utvrđivanju prisutnosti droga, a nakon što je izvršeno preliminarno testiranje jer je kako sama navodi, ona tražila takvu vrstu testiranja, dok policijski službenici koji su to preliminarno testiranje proveli, nisu niti ispitani na tu okolnost. Ističe da nije obrazloženo niti je li doista oštećenog OČ sa svojim osobnim vozilom se naglo zaustavio u raskrižju te time doprinio nastanak prekršaja iz t. I. izreke koji se sastoji u naletu vozila okrivljenice na njegovo vozilo u trenutku dok se zaustavlja da bi propustio vozila koja imaju prednost prolaska.

5.1. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na t. II. izreke, okrivljenica navodi da nije u postupku utvrđeno je li upotrijebljeni alkometar marke „Drager“ u trenutku primjene bio ispravan u smislu atesta ispravnosti jer se rezultati utvrđivanja mjernim instrumentom bilo koje vrste mogu smatrati valjanim samo kada je on ispravan zbog čega se ne može nesporno smatrati da je bila pri alkoholiziranosti od 1,95 g/kg jer to nije pouzdano utvrđeno. U odnosu na prekršaj iz čl. I. navodi da prvostupanjski sud nije provjerio dio obrane okrivljenice ispitivanjem oštećenog OČ o načinu zaustavljanja svog vozila prije ulaska u raskrižje odnosno je li došlo do toga naglo što bi moglo imati odraza na stupanj odgovornosti okrivljenice koja ne stigne zaustaviti vozilo pa dolazi do naleta na vozilo ispred nje. Ističe da nije utvrđeno niti da bi se ista odbila podvrgnuti ispitivanju prisutnosti droga u organizmu budući da je i sama tražila testiranje, a osobe koje su obavile preliminarno ispitivanje, nisu ispitane na tu okolnost. Osim toga, nedvojbeno je da je provedeno nad okrivljenicom preliminarno vještačenje na prisutnost droga i to očito uz njenu suglasnost i pristanak pa se ima smatrati da je to utvrđivanje provedeno bez obzira što kasnije nije provedeno i još neko drugo testiranje. Da je okrivljenica odbila test na droge, ne bi pristala niti na tzv. preliminarno ispitivanje. U odnosu na prekršaje iz t. IV. i V. izreke, ističe da se može eventualno raditi o jednom prekršaju, a ne dva, te da se događaj zbio izvan naselja pa nije bilo povrijeđeno zaštitno dobro javnog reda i mira. Zbog svega je na pogrešno činjenično stanje, primijenjeno i pogrešno materijalno pravo.

u odnosu na rješenje:

6. U pravu je žaliteljica kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu u kojem je proglašena krivom zbog prekršaja iz čl. 282. st. 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da se okrivljenica odbila podvrgnuti utvrđivanju prisutnosti droga nakon što joj je uporabom preliminarnog testa „Drug Check 3000 STK6“ utvrđena prisutnost droga (pozitivna na opijate, kokain, THC, MET i lijekove). Međutim, iz rezultata izvedenog dokaznog postupka ne proizlazi da su sve činjenice važne za odluku o krivnji za predmetni prekršaj, pravilno utvrđene. Naime, ispitani svjedoci policijski službenici ZČ i CČ su iskazali da okrivljenica „Nikako nije prihvatila test na droge te su je na kraju testirali kolega HČ i ČČ koji su kao pratnja išli s njom u kolima hitne pomoći. Tamo su je testirali na droge.“, dok je okrivljenica naprotiv iskazala da „Osporava da je odbila analizu krvi i urina zbog prisutnosti na opijate. Tražila je analizu krvi i urina, ali su policijski službenici odbili taj test.“. Iz Zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola i opojnih droga (str. 9 spisa) je vidljivo da je okrivljenici neposredno nakon predmetnog događaja, testom „Drug Check 3000 STK6“ utvrđena prisutnost droga (pozitivna na opijate, kokain, THC, MET i lijekove), koji zapisnik je vlastoručno potpisala bez primjedbi. Iz fotografije Dokumentacije očevida (str. 23 spisa) je vidljivo da slike 14. i 15. pokazuju izgled omota i serijskog broja te izgled rezultata preliminarnog testa na droge koje je podvrgnuta okr. EČ.

6.1. Dakle, u postupku nije sporno da je okrivljenica uspješno podvrgnuta ispitivanju radi utvrđivanja prisutstva droga u organizmu od strane policijskih službenika odnosno, podvrgnuta tzv. preliminarnom ispitivanju odgovarajućim uređajem (i sama to priznaje). Međutim, niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi okrivljenica odbila daljnje ispitivanje – stručni pregled u zdravstvenoj ustanovi vađenja krvi i uzimanja urina radi prisutnosti droga niti da bi joj to bilo ponuđeno, a upravo na tu okolnost svjedoci nisu uopće iskazivali niti su jasno ispitani. Kada se uzme u obzir da je okrivljenica decidirano poricala da bi odbila ispitivanje stručnim pregledom vađenja krvi i urina, ističući da je i sama to tražila, a prihvatila je i preliminarno ispitivanje, te da nije u potpunosti jasan navod svjedoka HČ i ČČ vezan za taj dio ponašanja okrivljenice, po ocjeni ovog suda nije u potpunosti razjašnjeno je li okrivljenica doista odbila takvu vrstu ispitivanja odnosno stručnog pregleda vađenja krvi i uzimanja urina u zdravstvenoj ustanovi.

6.2. Stoga se ne može za sada prihvatiti da je s potpunom izvjesnošću kakva se traži za osuđujuću presudu, utvrđeno da je okrivljenica ostvarila zakonska obilježja prekršaja iz čl. 282. st. 1. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama zbog čega je okrivljenica u pravu da je činjenično stanje nepotpuno odnosno pogrešno utvrđeno u odnosu na ovaj prekršaj.

u odnosu na presudu:

7. Okr. EČ je u t. IV. izreke pobijane presude proglašena krivom jer je istom prilikom remetila javni red i mir na javnom mjestu vičući i psujući nerazumljive riječi, bacanjem po kolniku osobnih stvari, čime je po mišljenju prvostupanjskog suda remetila javni red i mir na naročito drzak i nepristojan način te ostvarila zakonsko obilježje iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kako je to činjenično i pravno opisano i u optužnom prijedlogu. Međutim, odredba čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira glasi: „Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će..“, te zbog grubljeg odnosno agresivnijeg svojstva radnje, predstavlja specijalno, kvalificirano djelo u odnosu na temeljni, prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koja odredba propisuje kažnjavanje onoga „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir“.

7.1. Po ocjeni ovog suda opisano ponašanje okrivljenice po svom intenzitetu i načinu radnji ne nadilazi stupanj drskosti i nepristojnosti koji se može smatrati uobičajeno nepristojnim oblikom remećenja javnog reda i mira (bilo vikom, svađom, tučom ili tome izjednačenom radnjom), a niti to proizlazi iz rezultata izvedenog dokaznog postupka. Stoga okrivljenica pravilno ističe povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava u odnosu na t. IV. presude te je trebalo u tom dijelu prihvatiti žalbu okrivljenice i pravilno ju za opisano ponašanje u toj točci, proglasiti krivom za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, umjesto za prekršaj iz čl. 6. istog zakona. Budući da se radi o pravnoj preinaci na prekršaj koji je blaži od onog pravno naznačenog u optužnom prijedlogu (s obzirom na propisane novčane kazne) to je ovaj sud ovlašten preinačiti presudu na taj način.

7.2. Iz tog razloga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

8. Međutim, nije u pravu okrivljenica kada žalbenim navodima ističe pogrešnu primjenu materijalnog prekršajnog prava i u odnosu na t. V. izreke pobijane presude i prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je u toj točki proglašena krivom, navodeći da su se prekršaji opisani pod t. IV. i V. trebali pravno kvalificirati kao jedan prekršaj. Naime, zakonska obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira čine vrijeđanje i omalovažavanje službenih osoba za vrijeme njihovog vršenja službe (ili u vezi s tom službom), odnosno državnog tijela, dok su zakonska obilježja prekršaja iz čl. 13. istog zakona (za koji prekršaj je okrivljenica proglašena krivom uslijed pravne preinake kao u t. I. izreke ove presude), javnost mjesta te nepristojno ponašanje na takvom mjestu (oblicima kao što je to navedeno u t. 7. i 7.1. ove odluke). U konkretnoj situaciji u kojoj je okrivljenica iste zgode (povodom sudjelovanja prometnoj nesreći), vrijeđala i omalovažavala policijske službenike za vrijeme obavljanja njihove službe riječima: „Vi ste pičke“, „Jebo vam E mater“ i „Jebat ću vam djecu“, te osim toga vikala i psovala određene nerazumljive riječi i bacala po kolniku osobne stvari, ispunila je biće dva prekršaja koja situacija se u pravnoj teoriji i sudskoj praksi naziva realni pravi stjecaj. Dakle, na opisani način okrivljenica je s više istovrsnih radnji ostvarila dva bića različitih prekršaja - prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, vrijeđajući i omalovažavajući policijske službenike za vrijeme njihovog postupanja te prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, vičući i bacajući svoje stvari na ulicu, remetivši time javni red i mir.

8.1. Iz tog razloga okrivljenica pogrešno smatra da su se ta dva jasno i na pravilan način odvojena prekršaja iz optužbe, trebala činjenično i pravno tretirati kao jedan prekršaj odnosno prividni realni stjecaj (tipa specijalnosti) te je pravilno prvostupanjski sud proglasio okrivljenicu krivom za dva prekršaja.

8.2. Slijedom toga nije povrijeđeno materijalno prekršajno pravo u odnosu na t. V. izreke prvostupanjske presude te je u tom dijelu trebalo odbiti žalbu okrivljenice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

9. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenice kojima pobija pravilno i potpuno utvrđenje svih relevantnih činjenica na temelju kojih je utvrđena njena krivnja za prekršaj iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (t. I. izreke pobijane presude), te za prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (t. II izreke te presude) kao i za prekršaje iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (t. IV. izreke, tako označen uslijed pravne preinake) i čl. 17. istog zakona (t. V. izreke).

9.1. Naime, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je prvostupanjski sud prihvatio vjerodostojnim iskaz ispitanog svjedoka OČ koji je opisao kako je u njegovo vozilo straga svojim vozilom udarila okr. EČ dok je bio zaustavljen zbog znaka Stop propuštajući vozila koja su se kretala cestom na koju se imao namjeru uključiti. Iz njegovog iskaza je jasno da je bio vozilom zaustavljen kada je okrivljenica udarila u stražnji dio svojim vozilom pa nije od nikakvog utjecaja žalbeni navod da je isti trebao biti ispitan i na okolnost njegovog naglog zaustavljanja zbog čega bi doprinio prometnoj nesreći. Osim toga, da je upravo okrivljenica zbog neprilagođene brzine izazvala predmetnu prometnu nesreću, decidirano je priznala i sama okrivljenica iznoseći svoju obranu pred sudom 16. svibnja 2022. Svjedok OČ je isto tako jasno i detaljno opisao i neprimjereno ponašanje okrivljenice nakon toga odnosno, njeno vikanje na ulici, bacanje stvari po kolniku te vrijeđanje policijskih službenika. Suglasnim i detaljnim iskazima ispitanih svjedoka policijskih službenika ZČ i CČ koji su također pravilno prihvaćeni kao neposredno uvjerljivi i vjerodostojni, nedvojbeno je utvrđeno da je okrivljenica opisanim ponašanjem remetila javni red i mir, te vrijeđala iste vulgarnim izrazima dok su obavljali službene radnje, čime je ostvarila zakonska obilježja prekršaja iz čl. 13. i čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

9.2. Nije osnovan navod žalbe kojim se ističe da u postupku nije utvrđen element javnosti kao bitno obilježje gore navedenih prekršaja pa da samim time nisu ostvarena bića tih prekršaja. Prije svega treba navesti da iz rezultata dokaznog postupka jasno proizlazi da se vikanje okrivljenice i bacanje stvari po cesti (prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), dogodilo upravo na cesti, dakle javnom mjestu koje je po svojoj funkciji dostupno svima, a u pravnoj teoriji i sudskoj praksi nazvanom „neograničeno otvorenim“ javnim mjestom. Cesta (isto kao i ulica, javni put, trg i sl.) je dostupna svima i u svako doba zbog čega se prisutnost drugih građana na takvom mjestu podrazumijeva te nije potrebno utvrđivati jesu li oni doista bili na javnom mjestu i jesu li čuli ili vidjeli određeno ponašanje. Za razliku od prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za opstojnost prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nije bitno ostvarenje obilježja javnog mjesta (jer je kažnjivo vrijeđanje ili omalovažavanje službenih osoba prilikom vršenja njihove službe, neovisno gdje se nalaze) pa iz tog razloga činjenica javnosti nije niti trebala biti utvrđivana u odnosu na taj prekršaj (iako je vidljivo da se i taj prekršaj dogodio na javnom mjestu) već se ta okolnost može cijeniti kod odmjeravanja kazne.

9.3. U odnosu na žalbenu tvrdnju da nije utvrđeno je li upotrijebljeni alkometar marke „Drager“ u trenutku primjene bio ispravan jer nije predočen atest ispravnosti, napominje se da je iz Zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu okrivljenice u koji je prvostupanjski sud izvršio uvid, vidljivo da je okrivljenica pristala na ispitivanje, da je utvrđena koncentracija alkohola od 1,95 g/kg (nakon umanjenja za 0,1 g/kg za granicu dopuštene pogreške) te da je zapisnik potpisala bez primjedbi. Iz navedenog proizlazi da okrivljenica nije poricala rezultate ispitivanja niti je stavljala primjedbe već je potpisala zapisnik čime se suglasila sa stupnjem ustanovljene alkoholiziranosti. Stoga je promašeno osporavanje rezultata tog ispitivanja, zbog čega se taj žalbeni navod okrivljenice koji ni na koji način nije učinjen vjerojatnim, smatra paušalnim, a time i neosnovanim, osobito kada se uzme u obzir da je okrivljenica jasno i nedvosmisleno priznala počinjenje i tog prekršaja (t. 4.1. presude).

9.4. Stoga se žalbenim navodima bezuspješno pokušavaju obezvrijediti iskazi svih ispitanih svjedoka, dovođenjem u sumnju istinitosti njihovih iskaza te je iz žalbe vidljivo da okrivljenica suštinski preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Sve provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. ŽČ za prekršaje iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. istog zakona, kao i prekršaje iz čl. 13. i čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

9.5. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenice.

10. Žaleći se zbog visine pojedinačno utvrđenih novčanih kazni zbog počinjenih prekršaja, okrivljenica navodi da su novčane kazne prestrogo odmjerene, kao i utvrđene kazne zatvora, čije izvršenje će ju onemogućiti u obavljanju posla u svom trgovačkom društvu Kroatiana j.t.d.o.o. iz Bjelovara koje se bavi pripremanjem i usluživanjem jela, pića i napitaka na javnim priredbama i sl. odnosno opskrbe hrane putem dostave (o čemu prilaže Izvadak iz sudskog registra i popis (cateringa) po mjestima i danima), a ističe i da je neosuđivana osoba, da se prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira dogodio dok je bila alkoholizirana i u stresu zbog činjenice da je uzrokovala prometnu nezgodu s materijalnom štetom, s time da sud nije dovoljno cijenio da je priznala prekršaje iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te iz čl. 199. st. 2. i 8. istog zakona.

10.1. Prije svega, razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenoj novčanoj kazni za prekršaj iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Naime, za prekršaj iz čl. 51. st. 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama zakonom je u vrijeme počinjenja prekršaja bila propisana novčana kazna od 500,00 kuna, koja se uvećava za 1.000,00 kuna ako je u prometnoj nesreći nastala materijalna šteta sukladno čl. 293. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama pa je pravilno prvostupanjski sud okrivljenici utvrdio novčanu kaznu od 1.500,00 kuna. Budući da je u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. službena valuta euro, to je ovaj sud, uslijed preinake kao u t. I. presude, prihvativši pravilno utvrđenu novčanu po prvostupanjskjom sudu, okrivljenici za predmetni prekršaj utvrdio istu novčanu kaznu u protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije kuna u eure (1 euro = 7,53450 kuna) odnosno 199,08 eura, a sukladno čl. 13. st. 2. i st. 7. u vezi s čl. 14. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( „Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.)

10.2. Nadalje, odluka o utvrđenoj novčanoj kazni za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira je razmatrana uslijed preinake u pravnoj oznaci djela budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne, kao i uslijed podnesene žalbe.

10.2.1. Prije svega je potrebno navesti da je ovaj sud, budući da je preinačio u pravnoj oznaci prekršaj činjenično opisan u t. III. izreke pobijane presude, kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, utvrdio da je nakon počinjenog prekršaja, dana 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.), uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, koji za predmetni prekršaj propisuje blažu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (20,00 do 100,00 eura) dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (50 do 200 DEM što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 25,56 do 102,26 eura). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, na počinitelja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

10.2.2. Stoga je ovaj sud u konkretnom predmetu preinačivši pravnu oznaku prekršaja u čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, preinačio pobijani dio presude i u odluci o kazni na način da je okrivljenici utvrdio novčanu kaznu na temelju tog blažeg propisa odnosno Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), dakle, novčanu kaznu 50,00 eura.

10.2.3. Po ocjeni ovog suda je visina tako utvrđene novčane kazne za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira dovoljno individualizirana. Naime, uzimajući u obzir da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica ranije bila osuđivana osoba (prema Potvrdi Ministarstva pravosuđa, Odjela za prekršajne evidencije, je nastupila rehabilitacija u odnosu na tamo navedenu pravomoćnu presudu), visina novčane kazne u srednjem iznosu novčane kazne propisane za predmetni prekršaj (od 20,00 do 100,00 eura), imajući u vidu njeno imovno stanje (prema danim osobnim podacima zaposlena, prima plaću, a prema navodima žalbe vlasnica tvrtke prema priloženom Izvatku iz sudskog registra), opća i specijalna svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a će se postići izricanjem novčane kazne u iznosu 50,00 eura, koja je po stavu ovog suda, primjerena i dostatna kako bi utjecala na okrivljenicu da se ubuduće kloni činjenja ovakve vrste prekršaja.

10.2.4. Žalbeni navod da je priznanje okrivljenice prekršaja iz čl. 51. st. 1. i 5. u vezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira trebalo posebno uzeti u obzir, nema takav značaj jer ta okolnost, sama za sebe, a niti u odnosu s okolnostima počinjenih prekršaja, ima takav značaj da bi dovela do utvrđivanja manjih ili ublaženih novčanih kazni. Osim toga, iz žalbenih navoda je vidljivo da okrivljenica sada osporava i stupanj odgovornosti za prometni prekršaj izazivanja prometne nesreće (navodeći da je trebalo na okolnost naglog zaustavljanja vozila trebalo ispitati OČ), i odgovornost za upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola (jer nije utvrđen test ispravnosti uređaja kojim je okrivljenici ispitivana koncentracija alkohola - alkotesta), što ukazuje na to da ni sama okrivljenica ne vrednuje čin priznanja prekršaja kao okolnost koja bi značajno utjecala na odluku o kazni. U tom kontekstu nije pogriješio niti prvostupanjski sud koji nije posebno razmatrao priznanje okrivljenice kao značajnu olakšavajuću okolnost, već je razvidno da je ocjenjivao cjelokupno ponašanje okrivljenice nakon počinjenih prekršaja kao skup okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (čl. 36. st. 2. PZ-a).

10.3. Nadalje, razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenoj kazni zatvora u trajanju 15 dana kojom je okrivljenica kažnjena zbog prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za okrivljenicu i te su okolnosti pravilno ocijenjene. Naime, već sama težina inkriminacije (1,95 g/kg alkohola u organizmu) u vidu visine koja bitno prelazi granicu koju je zakonodavac propisao kao kvalifikatornu okolnost za predmetni prekršaj (iznad 1,50 g/kg alkohola u organizmu) osobito u korelaciji s činjenicom da je okrivljenica u takvom stanju počinila još tri prekršaja (izazivanje prometne nesreće, remećenje javnog reda i mira te vrijeđanje i omalovažavanje policijskih službenika), u svojoj ukupnosti ukazuju na njenu upornost i viši stupanj kriminalne volje što opravdava izbor i teže vrste kazne (za navedeni prekršaj je kao blaža kazna propisana novčana kazna). Trajanje kazne zatvora od 15 dana je određeno u primjerenom trajanju kada se uzme u obzir da je za predmetni prekršaj propisana, osim novčane kazne, kazna zatvora (od 3) do 60 dana, dakle, u trajanju bližem donjoj granici kazne zatvora.

10.4. Razmotrivši kaznu zatvora od 15 dana utvrđenu okrivljenici za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra istu primjerenom svim okolnostima tog prekršaja i osobnim svojstvima okrivljenice. Kada se uzme u obzir da okrivljenica nije posustajala u svom neprimjerenom ponašanju, već se dolaskom policijskih službenika nastavila neprihvatljivo ponašati i prema njima na javnom mjestu, pokazuje čvrstu volju za agresivnošću i arogancijom prema drugim osobama odnosno kolateralnim žrtvama njenog ponašanja na javnom mjestu čime je pokazala i potpunu nesamokritičnost. U takvoj situaciji, stres koji je kako navodi u žalbi doživjela nakon prometne nesreće (koju je sama izazvala) nema utjecaj na drugačiju odluku o vrsti i mjeri kazne odnosno na izricanje kazne zatvora u kraćem trajanju ili izricanje novčane kazne kako se to sugerira u žalbi. Okolnost koju okrivljenica navodi u žalbi da bi joj odlaskom u zatvor bilo faktički onemogućeno da radi u svom trgovačkom društvu koje se bavi pripremanjem i dostavom hrane i pića, po ocjeni ovog suda nije takve ozbiljnosti da bi dovela u sumnju pravilnu odluku prvostupanjskog suda o pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora za oba ovdje navedena djela u pravom stjecaju.

10.5. Iz navedenih razloga, otklonjena je bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste ili mjere kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a u konkretnom slučaju ne bi mogla postići drugom vrstom ili mjerom kazne. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne, kao i trajanje utvrđenih kazni zatvora. Pritom se ističe da je od ukupno izrečene kazne zatvora u trajanju 30 dana (koliko je okrivljenici ostalo za izdržati kazne zatvora po ovoj pravomoćnoj presudi), okrivljenica tijekom postupka izdržala uračunavanjem lišenja slobode (uhićenjem po policiji i zadržavanjem po sudu), 15 dana pa joj je ostalo za izdržati još 15 dana zatvora.

11. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri u povodu žalbenih navoda okrivljenice, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljenici izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije dvanaest mjeseci. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji su izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te će dodatno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice. Imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u žalbi o nužnosti posjedovanja vozačke dozvole zbog obavljanja djelatnosti poslovanja (usluga raznošenja hrane i pića), trebala je upravo biti poticaj okrivljenici da se suzdrži od činjenja prometnih prekršaja pa isto nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o primjeni zaštitne mjere, a posebno cijeneći da je okrivljenica počinila prekršaj koji je jedan od najtežih prekršaja iz područja sigurnosti prometa na cestama (čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama).

11.1. Stoga se izricanjem predmetne zaštitne mjere postiže njihova svrha, odnosno, otklanjaju se uvjeti koji omogućuju ili mogu poticajno djelovati na okrivljeničino počinjenje novog prekršaja, neovisno o tome što do sada nije prekršajno osuđivana prema podacima u spisu. I po ocjeni ovog suda, težina počinjenog prekršaja (upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 1,95 g/kg alkohola u organizmu), kao i očekivanih prekršaja te stupanj opasnosti okrivljenice, proporcionalno je izrečenoj zaštitnoj mjeri, sukladno s načelom razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a. Duljina trajanja izrečene mjere od dvanaest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, također je primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. U trajanje izrečene zaštitne mjere će se okrivljenici uračunati vrijeme trajanja mjere opreza.

11.2. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje navoda žalbe niti zbog žalbene osnove prekršajnopravnih sankcija te je odlučeno kao pod t. IV. izreke.

12. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Stoga po ocjeni ovog suda, iznos od 80,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenice niti osoba koje je eventualno dužna uzdržavati.

13. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. i 3. (rješenje), čl. 207. (t. I. i III. presude) i čl. 205. (t. IV. presude) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda i rješenje se dostavljaju Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 primjerka: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.