Poslovni broj: P-1821/2023-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Trg žrtava fašizma 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodigu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1.-tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.-tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3.-tužitelja BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Nikoli Ivanović, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti 1. i 2.- tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice JF, **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljima OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednicima iza pokojnog KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 679,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,24 €/ 1,79 kn od 31.01.2005.g.

- na iznos od 2,53 €/ 19,04 kn od 31.01.2010.g.

- na iznos od 2,31 €/ 17,44 kn od 28.02.2010.g.

- na iznos od 5,86 €/ 44,12 kn od 31.03.2010.g.

- na iznos od 5,58 €/ 42,02 kn od 30.04.2010.g.

- na iznos od 7,11 €/ 53,54 kn od 31.05.2010.g.

- na iznos od 17,72 € /133,51 kn od 30.06.2010.g.

- na iznos od 15,95 € /120,15 kn od 31.07.2010.g.

- na iznos od 22,76 €/171,49 kn od 31.08.2010.g.

- na iznos od 20,87 €/157,24 kn od 30.09.2010.g.

- na iznos od 17,63 €/132,86 kn od 31.10.2010.g.

- na iznos od 25,56 €/192,59 kn od 30.11.2010.g.

- na iznos od 35,56 €/267,92 kn od 31.12.2010.g.

- na iznos od 29,09 €/219,21 kn od 31.01.2011.g.

- na iznos od 31,86 €/240,03 kn od 28.02.2011.g.

- na iznos od 29,18 €/219,86 kn od 31.03.2011.g.

- na iznos od 30,09 €/226,72 kn od 30.04.2011.g.

- na iznos od 43,39 €/326,92 kn od 31.05.2011.g.

- na iznos od 45,02 €/339,24 kn od 30.06.2011.g.

- na iznos od 56,20 €/423,48 kn od 31.07.2011.g.

- na iznos od 51,04 €/384,56 kn od 31.08.2011.g.

- na iznos od 45,35 €/341,68 kn od 30.09.2011.g.

- na iznos od 45,09 €/339,70 kn od 31.10.2011.g.

- na iznos od 45,01 €/339,10 kn od 30.11.2011.g.

- na iznos od 48,21 €/363,21 kn od 31.12.2011.g. pa do isplate sve po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visine stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljima OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednicima iza pokojnog KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00eur sa zakonskom zateznom kamatom od 21. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog postupka.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tuženika za nadoknadu troškova delegacije.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelji u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 14. lipnja 2023. tvrde da je njihov pravni prednik GF kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-2597012 dana 17. prosinca 2004. temelj kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio namjenski kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 16.454,62CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

2.Tužitelji navode da podnose ovu tužbu iz razloga što smatraju da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava korisnika kredita kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelji smatraju da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne, jer predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio korisnika kredita u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

4.Tužitelji smatraju da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora korisniku kredita pruži sva odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na njega. Tužitelji tvrde da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, korisnik kredita nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tvrde da je zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu preplaćen kredit, pa konačno postavljaju tužbeni zahtjev kao u podnesku od 30. kolovoza 2023. uz nadoknadu parničnog troška.

5.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Zatim tuženik navodi da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o valutnoj klauzuli, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća korisnik kredita mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

6.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Lidije Pejović Fumić iz Zagreba broj: O-8347/2014 od 29. prosinca 2014., ugovor o kreditu broj 041-502597012 od 17. prosinca 2004., otplatnu tablicu, kontrolni ispis unosa korištenja, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i u tuženikove uvjete odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila, te je saslušao prvotužitelja i drugotužitelja, dok je odbio kao nevažan za odlučivanje dokazni prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik Renata Kutija Kušpilić na okolnost objašnjavanja sadržaja predmetnog ugovora i upozorenja na posljedice njegova sklapanja, jer ne bi utjecao na drukčiju odluku suda.

7.Imajući u vidu odredbu iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7a.Da su tužitelji zakonski nasljednici iza sada pokojnog KF, korisnika predmetnog kredita, utvrđeno je uvidom u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Lidije Pejović Fumić iz Zagreba broj: O-8347/2014 od 29. prosinca 2014., a s obzirom da se radi o prenosivim imovinskim pravima koja se nasljeđuju, tužitelji su aktivno legitimirani za vođenje ove parnice.

8.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-2597012 od 17. prosinca 2004., te je utvrdio da su isti sklopili sada pokojni GF kao korisnik kredita, te tuženik kao banka-kreditor temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio iznos od 16.454,62CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

9.Time je sud utvrdio sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upiru tužitelji.

10.U usmenom iskazu prvotužitelj i drugotužitelj su iskazali da je kredit u CHF korisnik kredita GF podigao radi namicanja novčanih sredstava za kupnju osobnog vozila korištenog samo za osobne svrhe i da je u tomu času za njega povoljnije bilo uzeti kredit u CHF od kredita u EUR. Ističe da ga bankovni službenici nisu upozorili na značajne promjene tečaja valute CHF, kao i na mogućnost značajnog porasta rate kredita. Usto su iskazali da se o odredbama sklopljenog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženik već unaprijed pripremio.

11.Dakle, na temelju tako danih iskaza, koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinite, jer nisu dovedeni u sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni namjenski kredit korisnik kredita podigao u osobne nekomercijalne svrhe za kupnju osobnog vozila kako stoji i u samom ugovoru, te da se taj ugovor ne odnosi na nikakvu aktivnost iz okvira obrta, trgovačkog društva ili obavljanja neke samostalne profesije, što znači da u konkretnom slučaju korisnik kredita sada pokojni GF, čiju pravnu sudbinu sada slijede tužitelji, nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za njegove privatne svrhe predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja.

12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), odnosno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), odnosno Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

14.Prema čl. 142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91) i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

15.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16.Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.Prema čl. čl. 50. Zakona o obveznim odnosima i čl. 272. ZOO-a, predmet obveze, to jest činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C- 618/10, Banco Espanol de Credito v. TFG od 14.06.2012. godine, točka 73., utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.

19.Prema stavu ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, ovaj sud se referira, osim na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. iz koje proizlazi da su banke (uključujući i ovdje tuženika), vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose. Nadalje, da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502.c ZPP- a kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva. Stoga je i vezanjem uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli ovaj sud našao ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, što nije dovedeno u razumnu sumnju nijednim materijalnim dokazom provedenim na glavnoj raspravi na koje se poziva tuženik.

20.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetnog dijela prethodno već citiranih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i u tom ugovoru sadržane valutne klauzule došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret korisnika kredita kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuju isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli

– CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.

21.Slijedom svega naprijed navedenog, sud je prethodno navedene dijelove tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim.

22.U konkretnom slučaju između stranaka nije sporna visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, visina preplaćenih mjesečnih iznosa i datumi početka tijeka zateznih kamata na pojedine preplaćene mjesečne iznose kako ih u konačnici potražuju tužitelji (list 73 i 94).

23.Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio osnovanim u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja CHF zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od 679,96eur, te je isti iznos dosudio tužiteljima na teret tuženika u smislu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1111. ZOO-a, a s tijekom zatezne kamate kako su tužitelji tražili, kao u točki 1. izreke presude.

24.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 277. i 214. Zakona o obveznim odnosima i čl. 29. st. 2. i 8. i čl. 1115. ZOO-a i iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02 i 153/04).

25.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara konačno utuženog novčanog potraživanja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost pojedinih odredbi ugovora utvrđena kao prethodno pitanje, zastara nije nastupila.

26.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

27.Obzirom da su u ovom sporu uspjeli u cijelosti, tužiteljima pripada pravo potraživati od tuženika nadoknadu troškova ovoga parničnog postupka u cijelosti u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

28.Sud je temeljem čl. 2. ZPP-a tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podnesaka od 30. kolovoza 2023., 26. ožujka 2024. i 10. ožujka 2025. u iznosu od po 250,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), te trošak pristupa na ročišta od 25. veljače 2025., 23. prosinca 2025. i 15. siječnja 2026. u iznosu od po 250,00eur za svako ročište (Tbr. 9.1. i 46. OT), što sveukupno iznosi 1.750,00eur, kao u točki 2. izreke presude.

29.Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, nema uvjeta da se naloži tužiteljima da tuženiku nadoknade troškove ovog parničnog postupka, zbog čega je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki 3. izreke presude.

30.Obzirom da u smislu čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (narodne novine br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 156/25), u slučaju delegacije predmeta, odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova izbivanja iz parnice za vrijeme putovanja određeni OT samo ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, a kako u konkretnom slučaju putovanje punomoćnika tuženika sredstvima javnog prijevoza (ZET) od mjesta ureda (Zagreb, Trg žrtava fašizma 5) do suda lociranoga u centru Zaprešića i natrag traje manje od tri sata, nema uvjeta da se prihvati zahtjev punomoćnika tuženika za nadoknadu troškova delegacije, kao u točki 4. izreke presude.

31.Odluka o plaćanju zatezne kamate na troškove parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32.Slijedom naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zaprešiću 21. siječnja 2026.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužiteljima, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.