REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-115/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženice Addiko Bank d.d, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1030/2021-2 od 4. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P- 746/2019 od 30. rujna 2021., u sjednici vijeća, održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256- 149/2024 (toč. I. izreke) te odredbe sadržana u čl. 2. i čl. 3. istog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) (toč. II. izreke) i tuženica je obvezana isplatiti tužitelju iznos od 219.388,96 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. III. izreke, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 25.640,00 kn sa zateznim kamatama (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1030/2021-2 od 4. svibnja 2022., odbijena je žalba tuženice i potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3264/2022-2 od 19. listopada 2022., dopuštena je revizija tuženice u odnosu na pravno pitanje, koje glasi:

"Je li protivno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) te procesnoj ravnopravnosti stranaka donošenje zaključka suda da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju, pozivajući se na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Tuženica naznačenim pitanjem u osnovi osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP, kod donošenja zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama. Naime, tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelji kao korisnik kredita s tuženom 29. studenog 2004., sklopio Ugovor o kreditu broj 256-149/2004, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 256.0000,00 CHF prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja, s rokom otplate do 30. studenog 2029.,

- da je kamata ugovorena u času zaključenja ugovora po stopi od 4,99% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom o visini kamatnim stopama kreditora (članak 6. ugovora),

- da je u članku 3. Ugovora isplata anuiteta vezana uz valutu CHF (kunska protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja),

- da je tužena nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru,

- da se kamatna stopa tijekom trajanja ugovora, odnosno u utuženom razdoblju mijenjala osam puta, da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju od 13. travnja 2008. do 31. listopada 2018., izvršio preplatu po osnovi kamata u iznosu od 219.388,96 kuna,

9.1. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja, ovaj sud smatra dostatnim za navesti, da je sud u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, pored ostalih banaka i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Isto tako, a što se tiče valutne klauzule, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. – utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i posljedično ništetnost navedene odredbe ugovora. Sud je u pobijanoj odluci na temelju toga utvrdio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelovima u kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula vezana uz CHF, sve u smislu odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) te čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 979/07, 125/07,79/09 – dalje: ZZP) u vezi s čl. 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05). Primjenom čl. 502.a, čl. 502.b i čl. 502.c ZPP sud se u pobijanoj odluci ocijenio vezanim utvrđenjima sadržanim u Presudi iz kolektivnog spora, slijedom čega je izrazio pravno shvaćanje da nije potrebno provesti dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložila tužena (zaposlenice koja je radila na tom ugovoru), radi utvrđenja činjeničnog stanja drugačijeg od onog koje je utvrđeno u odlukama iz kolektivnog spora. Tako je u utvrdio ništetnost sporne odredbe i nastavno tome je dosudio iznos stečen temeljem osnove koja je utvrđena ništetnom.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (između ostalih i recentnom odlukom) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025., izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Dakle, po shvaćanju ovog suda, tuženica je mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Gore izneseno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.".

11. Revijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9.1. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka (u odgovoru na tužbu) navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika te je predložila pročitati izjavu djelatnice HPŽ, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

- da je tužitelju „odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta…

- da je „radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju“

- da je „tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope“

- da je „poslovna praksa tuženika temeljito pročitati i pojasniti sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora“

- da se „o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo“

- da „…tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a…“.

12.1. Prvenstveno, u dijelu tih navoda ovaj sud vidi određenu kontradikciju jer, ako sama tuženica navodi da ni ona nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti, postavlja se pitanje kako je o stvarnim rizicima, koji su ipak, očito nastupili, obavijestila potrošača. Isto tako, u odnosu na navode tuženice se ističe, da se između ostalog dokazni prijedlog odnosio na to da se sasluša zaposlenik banke koji nije sklopio s potrošačem ugovor (ovdje je priložena pisana izjava GPŽ), taj svjedok o odlučnim okolnostima ne može imati relevantna saznanja i takav je dokaz neprikladan za utvrđivanje odlučnih činjenica. Nadalje, ako se dokazni prijedlog odnosio na to da se sasluša zaposlenik banke koji je sklopio s potrošačem ugovor (ovdje GP), primjereno se mora obrazložiti taj dokazni prijedlog jer obveza suda saslušati zaposlenika banke odnosi se samo na obavijesti koje bi po svom sadržaju sudu bile dostatne za nedvojben zaključak da se potrošačev "pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati informiranim", što ovdje nije slučaj, a svakako tuženica nije dostavila podatke iz kojih bi sudu bilo razvidno da je riječ o svjedoku koji ima neposredna i potrebna saznanja.

13. Međutim, što je s ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta odlučujuće, tuženica, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju), obim i konkretni sadržaj pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u Presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri "odmakla" od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

14. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz Presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9.1. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno s onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

15. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

16. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.1.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tuženica) koji se, u ovom konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na simplificirane tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo što je to (činjenično) točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u Presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

17. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, s pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

18. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi; da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. No, navedeno pravno shvaćanje iako predstavlja doslovan odgovor na postavljeno pravno pitanje, svakako treba cijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu iznesena pravna shvaćanja u ovoj odluci, a kojima se u bitnom ističe, da je predloženim (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tuženica predložila dokazivanje nedostatno određenih činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužitelju i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u Presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi predloženi na potpuno neodređene i nejasne okolnosti u takvim slučajevima se niti ne mogu prihvatiti.

19. Uzimajući u obzir navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

20. Zato je, na temelju čl. 393. st 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug