Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-32/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog FH, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavak 6. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj Kzd-24/2021-58 od 09. studenog 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026. u nazočnosti optuženika FH i branitelja optuženika Roberta Brdara, odvjetnika iz [adresa],

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, na temelju odredbe članka 453. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17, 126/19, 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođen je od optužbe optuženik FH zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavak 6. u vezi stavka 2. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. st. 1. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka te je odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem branitelja Roberta Brdara, odvjetnika iz Zagreba s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Predložio je da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog suda. Na sjednicu drugostupanjskog suda nije pristupio uredno obaviješteni državni odvjetnik, dok su pristupili optuženik i njegov branitelj odvjetnik Robert Brdar. Na sjednici vijeća branitelj optuženika iznosio je u bitnim dijelovima navode odgovora na žalbu te naveo da u cijelosti ostaje kod odgovora na žalbu i predložio žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu, a njegovim navodima u cijelosti se pridružio optuženik.

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Državni odvjetnik u žalbi navodi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazujući na to da je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje novog vještačenja pa činjenično stanje nije potpuno pa time niti pravilno utvrđeno s obzirom da je sud svoje zaključke temeljio na rezultatima provedenog psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja, koje žalitelj ne prihvaća. Ističe da je žrtva u više navrata iskazivala da se optuženik neprimjereno ponašao prema njoj tako da ju je uhvatio rukama za grudi, dok je u odnosu na druge nevažne detalje iskazivala različito, a provedeno vještačenje temeljeno je na pogrešnim pretpostavkama, pa smatra da se jedino novim vještačenjem po drugim vještacima može u potpunosti utvrditi činjenično stanje

8. Pobijajući nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, državni odvjetnik u žalbi navodi da su vještaci u svom usmenom nalazu pojašnjavali razloge zbog kojih je dijete žrtva OH lažno teretila učitelja o inkriminiranim radnjama, te su među ostalim naveli da je svjedokinja dijete ĐH iskazivala o tome kako je dijete OH „zaljubljena“ u učitelja, te na temelju toga zaključili da se radi o Petrinoj ideaciji učitelja, a na pitanje je li iskaz svjedokinje djeteta ĐH istinit, ostavili su mogućnost da on nije istinit jer im nije bio zadatak ispitivati ĐH, no unatoč tome tvrde da je dijete OH sklona izmišljanju jer o pojedinim okolnostima događaja različito iskazuje.

9. Međutim, nije točan žalbeni navod državnog odvjetnika da je svjedokinja dijete ĐH navela da joj je dijete OH ispričala da je „zaljubljena“ u učitelja, jer iz njenog iskaza proizlazi da joj je OH ispričala da je učitelj „zaljubljen“ u nju. Nadalje, iz iskaza vještaka na raspravi proizlazi da u odnosu na iskaz svjedoka djeteta ĐH nisu istu ispitivali niti je to bio njihov zadatak, pa time niti provjeravali je li njen iskaz istinit ili ne, te da postoji mogućnost da nije istinit, no neovisno o tome je li iskaz svjedokinje ĐH Markeš istinit ili ne to ne mijenja mišljenje vještaka o tome da dijete žrtva OH konfabulira, odnosno nadomješta izgubljena sjećanja izmišljenim. Žalbenim prigovorima državni odvjetnik želi dovesti u pitanje istinitost iskaza svjedokinje ĐH, a s druge strane optužbu temelji između ostalog i na njenom iskazu koji smatra istinitim, iz čega proizlazi da državni odvjetnik „po potrebi“ ocjenjuje istinitost iskaza ove svjedokinje, zbog čega ovi žalbeni prigovori nisu prihvaćeni.

10. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je dijete žrtva OH različito iskazivala pred vještacima o nevažnim okolnostima, odnosno vrećicama po koje se išlo u skladište i što su toga dana radili prije i nakon inkriminiranog događaja, a te okolnosti nisu od takvog značaja da bi se samo na temelju njih moglo zaključiti da je dijete žrtva sklona izmišljanju jer je ona iskaz koji je dala pred sucem istrage iznosila neposredno nakon događaja, a tijekom forenzičnog intervjua kod vještaka je bila nakon dvije godine i devet mjeseci od događaja, pri čemu su sami vještaci naveli da je ona šture verbalne komunikacije pa je moguće da se nije mogla sjetiti svih detalja, a ne da ih je nužno izmislila. Suprotno navedenom zaključku žalitelja, vještaci su iskazali da je dijete OH mogla zaboraviti što se događalo u vrijeme inkriminiranog događaja, no međutim nije rekla da je zaboravila, da ne zna ili da se ne sjeća, već je ispričala nešto posve drugo, pri čemu je cijeli tijek razgovora djeteta OH s vještacima naveden u pisanom nalazu i mišljenju, a isti pokazuje da su u pitanju vrlo kratka, jasna, nedvosmislena pitanja prilagođena djevojčici njenih kapaciteta shvaćanja, a odgovori koje je OH dala su direktni.

11. U odnosu na žalbene prigovore državnog odvjetnika da su vještaci suočavali dijete OH s majkom u pogledu određenih okolnosti u njihovim izjavama tijekom intervjua, pa je dijete zbog autoriteta samih vještaka i neugodne situacije nije mogla to pojasniti već se povukla ostavljajući dojam da je nešto pogrešno učinila, valja istaknuti da se ovakvim žalbenim prigovorom državni odvjetnik stavlja u poziciju vještaka te daje svoje objašnjenje iz kojih se razloga dijete ponašalo na opisani način tijekom suočavanja s majkom u odnosu na određene okolnosti. S obzirom da državni odvjetnik nije stručna osoba u području psihijatrije i psihologije, njegova subjektivna ocjena ponašanja djeteta tijekom vještačenja pred vještacima i majkom, nije prihvatljiva, niti je od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti i istinitosti provedenog vještačenja.

12. Nadalje, državni odvjetnik ne prihvaća utvrđenja vještaka u pogledu primjene testa logičnosti, koji govori o tome da se počinitelj mora osigurati da žrtva o događaju ne ispriča ili ne prenese nekom drugom, što je u konkretnom slučaju izostalo. Smatra da se u spisu nalaze izjave osoba koje afirmativno govore o samom optuženiku, a iz njegove obrane u kojoj naglašava sve svoje zasluge u maloj sredini upućuje da je isti imao i ima veliki i značajan utjecaj jer je članovima te zajednice pomagao i sa nekima bio u kumskim odnosima pa je očito bio siguran da će i kod OH postići da ne ispriča nikome o tom događaju. Proizvoljni i ničim utemeljeni su žalbeni prigovori državnog odvjetnika o tome da je optuženik bio siguran da će kod djeteta OH postići da nikome ne ispriča o događaju i da zbog toga nije prethodno „uspostavio savez sa žrtvom“, s obzirom da iz provedenog vještačenja proizlazi da kada se događaju ovakva ili slična zlostavljanja djece uobičajeni tijek radnji počinitelja pretpostavlja prvotno „uspostavljanje saveza“ sa žrtvom u kojem se zlostavljač prethodno sustavno približava žrtvi u intimnim okolnostima, osiguravajući „savez“ i tajnost, a što je ovom slučaju potpuno izostalo, te je potpuno nevjerojatno da bi osoba učitelj sa urednim i do tada besprijekornim ponašanjem, u jednom trenutku iznenada uhvatio dijete OH za grudi, dan nakon što mu je Petrina majka izrazila zamjeranje zbog članka u Podravskom listu, pri čemu dijete OH, vezano za sadržaj inkriminacije uključivši i razgovor s vještacima, nije iskazala bilo što više od mehaničkog prikaza situacije, bez opisa bilo kakvih zbivanja koja bi imala dati smisao postupanju učitelja.

13. Protivno istaknutim navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje kao vjerodostojan dokaz, jer je provedeno po stručnim osobama vještacima prof. dr. Višnji Škevin i prof. dr. Josipu Podobniku, vještacima sa dugogodišnjim iskustvom i osobama koje nisu zainteresirane za ishod ovog kaznenog postupka, koji su nalaz i mišljenje sačinili na temelju podataka koji prileže spisu te nakon provedenih razgovora sa djetetom žrtvom OH i njenom majkom PH, te su isti ispitani na raspravi ostali kod svojih utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja te odgovorili na sva pitanja stranaka, zbog čega je osnovano prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog državnog odvjetnika za provođenje novog vještačenja po drugim vještacima. Naime, na temelju odredbe članka 318. ZKP ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojave osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražiti će se mišljenje drugog vještaka. U konkretnom slučaju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u danom vještačenju nema proturječnosti niti nedostataka niti osnova sumnje u točnost danog mišljenja, radi čega je osnovano odbijen prijedlog državnog odvjetnika za novim vještačenjem po drugim vještacima.

14. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je kod djeteta OH prisutna vrlo visoka vrijednost ljestvice laganja, odnosno prikazivanja sebe u socijalno što prihvatljivijem svjetlu, te u tom smislu pokazuje nekritičnost prema svojem ponašanju, te je u stanju ispričati događaj koji se nije dogodio, odnosno može govoriti neistinu kao i svaka druga potpuno zdrava osoba, te je sklona konfabuliranju što je razvidno iz brojnih oprečnosti njezinog iskaza, ne pokazuje znakove traumatizacije događajem, te se inkriminirani sadržaj koji je iznijela može razumjeti u rasponu od izmišljanja do konstrukcije na rubu deluzije. Ovakvo ponašanje djeteta žrtve vještaci su na raspravi pojasnili s jedne strane njenim doživljajem o posebnosti njenog odnosa sa učiteljem o čemu je iskazivala dijete ĐH i s druge strane prijenosom određenih pretpostavki ideacija i motivacija od strane majke koja nekoliko dana nakon događaja njenim riječima „čupa“ sadržaje iz OH, odnosno naglašeno je sugestivna.

15. Zbog svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud, imajući u vidu rezultate provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja kojim je dovedena u sumnju istinitost iskaza djeteta OH da ju je kritične zgode optuženik primio za grudi i rekao joj da je „dobra, lijepa i slatka“, te povezujući navedeno sa okolnošću da se dijete OH na postupanje učitelja nije požalila majci, već tek nakon što je majka više puta inzistirala na davanju odgovora istu ispitujući da li ju je tko dirao za „guzu“ ili za „cice“ te joj govoreći „ako mi lažeš da F da ti zubi ispali“, i sa iskazom svjedokinje EH, majke svjedoka djeteta ŠH, da je onog dana kada je dijete OH ispitana kao svjedok pred Županijskim sudom u Varaždinu razgovarala sa ĐH, te da je tada dijete žrtva OH potvrdila da joj je njezina majka rekla što treba iskazivati, uz okolnost da iskaz svjedoka djeteta ĐH nije istovjetan iskazu djeteta žrtve OH o onome o čemu se dijete OH povjerila ĐH u vezi ponašanja učitelja prema njoj, zaključio da nije s potpunom sigurnošću dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, te ga je ispravno na temelju odredbe članka 453. točka 3. ZKP oslobodio od optužbe.

16. Obzirom da žalbenim prigovorima državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

17. Pobijana presuda je ispitana i u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, te kako nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu, 20. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić