REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5269/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2799/2025-2 od 8. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1263/2024-20 od 9. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na pravna pitanja, se odbija.

II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2799/2025-2 od 8. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1263/2024-20 od 9. svibnja 2025., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/2025 – dalje: ZPP).

2. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP podnio postavivši 7 (sedam) pravnih pitanja, za koje tuženik smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

(i.) Je li ostvarena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991,1891/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022) pred drugostupanjskim sudom ako drugostupanjski sud nije ocijenio žalbeni navod od odlučnog značenja vezano uz ugovornu odredbu o isplati iz kredita premije osiguranja kredita (da s obzirom na krajnju svrhu navedene odredbe nema prostora analogiji s utvrđenjima oko ugovorne odredbe kojom se ugovara naknada za obradu kredita)?

(ii.) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o isplati iz kredita premije osiguranja) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?

(iii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i odredbe o isplati iz kredita premije osiguranja kredita sadržanih u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(iv.) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

(v.) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca kojom je ugovoreno plaćanje iz kredita premije osiguranja kredita i troškova osiguranja kredita utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

(vi.) Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

(vii.) Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022) u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

odnosno

da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese rješenje kojim se tuženiku na temelju odredbe čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku dopušta revizija zbog povrede prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. ustava RH, prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. ustava RH i čl. 13.1. konvencije, te prava na pravično suđenje iz čl. 29. ustava RH i čl. 6.1. konvencije koja su tuženiku povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.“.

3. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na jednakost svih pred zakonom, pravo na djelotvoran pravni lijek te pravo na pravično suđenje.

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u CHF te isplata preplaćenog iznosa.

6. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da tužiteljeva postavljena pravna pitanja, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu, a sve kako je nastavno obrazloženo.

6.1. U odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje, tuženik polazi od pogrešne procesne pretpostavke da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a stoga o takvom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na drugo pitanje tuženika se upućuje na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda izraženo i u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. U odnosu na treće naznačeno pitanje pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda kao i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

U odnosu na četvrto i peto pitanje napominje se kako je pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odluci poslovni broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.

U šestom pitanju predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke u odnosu na zaključak nižestupanjskih sudova o razlozima ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita.

Sedmo pitanje polazi od pogrešne procesne pretpostavke da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a stoga o takvom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Zbog navedenog valjalo je, u odnosu na postavljena pravna pitanja, odlučiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ovog rješenja.

8. Nadalje, tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom, sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to pravo na jednakost svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava) te pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred niže stupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niže stupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude niže stupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bila povrijeđena gore navedena temeljna Ustavom zajamčena prava.

9. Zbog navedenog valjalo je u odnosu povrede u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug