REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5359/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Filip Ivan Žuro, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1802/25-2 od 25. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1330/24-19 od 17. lipnja 2025., u sjednici održanoj 20. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1802/25-2 od 25. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1330/24-19 od 17. lipnja 2025., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Dovodi li tužba podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu, koji je potrošaču odobren u kunama, do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima?
2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
3. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br.79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelju trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?
5. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?“.
2. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.1. Prema ocjeni vijeća prvo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tuženika se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022.
2.2. Tuženiku se u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
2.3. Prema ocjeni vijeća pravna pitanja označena u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije kao treće i četvrto pravno pitanje nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti spornih odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
2.4. Peto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije utemeljeno je na činjenici (da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe) koja nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima pa se ono ne može smatrati važnim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
3. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
4. Prema ocjeni vijeća tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.
5. Naime, u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske). Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava treba istaknuti da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo. U odnosu na primjenu postupovnih pravila vijeće je ocijenilo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se nižestupanjske presude ne mogu smatrati niti arbitrarnima niti očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.
6. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
