REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5498/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i dr. sc. Ante Pekušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužiteljice AŽ OIB: [osobni identifikacijski broj], sve iz [adresa], sve zastupane po punomoćnici Lenki Banjanin, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Štemberger transporti d.o.o., OIB: 58724469059, Matulji, Rupa 83, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-267/2024-4 od 10. lipnja 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-358/2017-68 od 31. siječnja 2024., u sjednici održanoj 20. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-267/2024-4 od 10. lipnja 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-358/2017-68 od 31. siječnja 2024.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelji postavljaju pet pravnih pitanja koja smatraju važnim za odluku o ovom predmetnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
1.2. Ujedno prijedlog podnose i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da je tužiteljima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na djelotvoran pravni lijek, na obrazloženu presudu odnosno pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 18. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija). Predlažu dopustiti podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude. Potražuju trošak prijedloga za dopuštenje revizije.
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da se glede postavljenih pitanja ne radi o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Ovo stoga što na drugo, treće i četvrto postavljeno pravno pitanje nije moguće dati jednoznačni odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima. Odgovor na pravna pitanja naime, ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog (konkretnog) slučaja, načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni.
3.2. Naime, ako su u prijedlogu izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom , kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
3.3. Prvim i petim postavljenim pitanjima predlagatelji ukazuju na eventualnu pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu odredbe čl. 382. ZPP, jer i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačavanje sudske prakse niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, a što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.4. Pogrešno je i shvaćanje tužitelja da odluke na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozivaju u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima u kojima ona odstupa od prakse revizijskog suda ili bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u svakom od predmeta na koje se pozivaju tužitelji odluka o tužbenom zahtjevu obrazložena je specifičnim činjeničnim okolnostima, s kojima se ne može usporediti činjenična situacija u predmetnom slučaju. Naime, odluka u sporu o postavljenim pitanjima ovisi o načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, kao što je to već naprijed rečeno, pa stoga te odluke ne daju značaj važnosti postavljenim pitanjima niti su pozivanjem na navedene odluke tužitelji opravdali značaj važnosti postavljenih pitanja.
4. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je iz navedenih razloga valjalo na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao u izreci.
5. Tužitelji nisu učinili vjerojatnim da bi im u postupku pred nižestupanjskim sudovima usljed osobito teške povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom.
5.1. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelji nisu učinili vjerojatnim da bi im osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljeno Ustavom zajamčeno pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije.
5.2. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo omogućeno izjasniti se o svim zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelji nisu imali pošteno i pravično suđenje.
5.3. Nadalje, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana uz donošenje presude s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pošteno i pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku odnosno djelotvoran pravni lijek. Naime, što se tiče navoda koji se odnose na povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da su tužitelji na raspolaganju imali tužbu i žalbu kojima su se i koristili. Činjenica što nisu u cijelosti uspjeli u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.
5.4. Sadržaj tužiteljevog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na navode o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
5.5. Glede navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385. st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
7. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.
Zagreb, 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
