Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-562/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić, te Marte Plančić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NNL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Pinduliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika JNL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Siniši Baričeviću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod brojem P- 4160/2019 od dana 27. srpnja 2023. godine, dana 20. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci pod brojem P-4160/2019 od dana 27. srpnja 2023. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 6. veljače 2019. godine, te zahtjev za naknadu troška (točka I. izreke), kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na poništenje ugovora sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 6. veljače 2019. godine sa zahtjevom za naknadu troška (točka II. izreke), te je naloženo tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.363,13 eura/17.805,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 27. srpnja 2023. godine pa do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica pobijajući je uvodno zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, te istoj dosudi parnični trošak, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je glavni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila da se utvrdi ništetnim Ugovor koji je sklopila sa tuženikom, dana 6. veljače 2019. godine, pozivom na odredbu članka 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) navodeći da se radi o zelenaškom pravnom poslu.

5.1. Prema činjeničnim navodima tužbe, tužiteljica tvrdi da je ugovor sklopljen od strane tuženika iskorištavanjem njenog neiskustva jer je tuženika upoznala nekoliko godina prije sklapanja predmetnoga ugovora, da je isti bio upoznat sa činjenicom da je zatvorila svoj posao u Italiji, da ne govori hrvatski, i da nije upoznata sa prilikama u Republici Hrvatskoj, kao i iskorištavanjem njene lakomislenosti, zbog čega da je povjerovala u visinu prihoda o poslovanju restorana u Klenovici u prethodnoj sezoni, koji su bili sadržani u podacima koji su joj bili prezentirani od strane tuženika kao podaci koje je pribavio od vlasnika restorana trgovačkog društva Luje d.d., u iznosu od 250.000,00 eura za sezonu 2018. godine, zbog čega da je s tim društvom nakon osnivanja Društva Marrosa restaurant d.o.o. [adresa] sklopila ugovor o zakupu restorana i vodila posao tijekom sezone 2019. godine, ali da se promet restorana pokazao znatno manjim od onog kojeg je prikazivao tuženik, a koji je dostavio obračun ukupno fakturiranih iznosa za cijelo područje kampa u Klenovici, a ne samo za restoran, kojim podacima da je ona lakomisleno povjerovala.

5.2. Nadalje, tuženik da je ugovorio nerazmjerno visoke iznose naknada i to za savjetovanje 2,5% od ukupno ostvarene dobiti na kraju godine, naknade za osnivanje trgovačkog društva – od 5.000,00 eura, te plaću tuženika za administrativne poslove za 5 sati tjedno od 7.500,00 kuna, a koje naknade da su u očitom nerazmjeru s obvezama tuženika koje se tuženik obvezao učiniti, odnosno koje je doista i učinio.

6. Ujedno, tužiteljica je postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ističući da su u svakom slučaju, ukoliko se odbije glavni tužbeni zahtjev ispunjeni svi uvjeti za poništenje predmetnog ugovora, a to iz razloga jer joj je tuženik prezentirao netočne podatke o ostvarivanju zarade restorana u Klenovici i time je svjesno doveo u zabludu o okolnostima koje se po namjeri ugovornih stranaka smatraju odlučnim, te da iste nije bilo da ugovor nikad ne bi bio sklopljen, a kasnijim ponovnim iznošenjem istih podataka tužiteljicu i održao u zabludi, slijedom čega da su ostvareni razlozi za poništenje iz članka 280. ZOO, kao i razlozi iz članka 375. ZOO jer je između činidbi ugovornih stranaka postajo u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, a tužiteljica kao ugovorna strana za pravu vrijednosti tada nije znala niti je morala znati.

7. Iz razloga presude, proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio:

- da su stranke sklopile dvojezičan Ugovor dana 6. veljače 2019. godine (sastavljen na hrvatskom i talijanskom jeziku), te da je istim tužiteljica dala nalog tuženiku i ovlastila tuženika na poduzimanje određenih radnji za nju, uz ugovorenu cijenu za pruženu uslugu,

- da je uvidom u e-mail od dana 21. siječnja 2019. godine utvrđeno da je isti tuženik uputio gđi. NN da mu detaljnije obrazloži podatke Luje d.d. dane na sastanku "prošli petak sa gospodinom JN" i to po mjesecima, a što je ista i učinila u odgovoru na navedeni e-mail,

- da se u e-mailu od dana 18. rujna 2019. godine kojeg je tuženik uputio tužiteljici, na početku istoga navodi: "Prema podacima koje je dao vlasnik, restoran je u 2018. ostvario ukupan prihod tijekom sezone 250 000 eura te je imao 4 zaposlene osobe. Vrijednost je osrednja jer je ponuđena usluga bila marginalna (sladoledi, gotova jela za van te za polupansion), a nedostajala je u potpunosti ponuda prilagođena broju gostiju u kampu, čak je i beach bar bio zatvoren...",

- da je uvidom u podatke Luje d.d. utvrđeno da piše – Restoran Luje – snack Klenovica 2018. Promet vanjski gosti 676.000,00 kuna, promet gosti kampa 320.000,00 kuna recepcija (doručak, večera) 350.000,00 kuna, gotovi proizvodi iz restorana 280.000,00 kuna, sladoled 130.000,00 kuna, realizacija 2018. godine 1.756.000,00 kuna,

- da navedene podatke tužiteljici nije dao neposredno tuženik, već joj je iste proslijedio od vlasnika predmetnog kampa JN (prema ugovoru o zakupu od 11. ožujka 2019. godine predsjednik uprave i zastupnik Luje d.d., kao zakupodavca) a koji je u svome iskazu naveo da koliko je njemu poznato, da je tužiteljica s trgovačkim društvom Luje d.d. sklopila višegodišnji ugovor o najmu restorana u kampu Klenovica kao i 4 mobilne kućice te da je ona došla preko gospodina CN kao posrednika,

- da je tužiteljica u svome iskazu navela da kada je vidjela brojke poslovanja restorana iste da su joj bile jako zanimljive, također da je odlučila krenuti u poslovanje s tim restoranom, da su joj od strane tuženika kada su razgovarali na samom početku, prezentirani i niski podaci poslovanja ranijih godina (prije 2018. godine) kada da je pitala zašto je to tako, te "da su joj rekli" da ti raniji vlasnici nisu znali upravljati tim restoranom, da nisu dolazili na posao, da je čak sve bilo i prljavo, te da loši rezultati restorana nemaju veze sa pozicijom kampa i brojem dolazaka, već lošim upravljanjem restoranom, kao i da je ostvarila promet u restoranu od lipnja do rujna 2019. godine u iznosu od 129.000,00 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da predmetni ugovor od dana 6. veljače 2019. godine nije protivan Ustavu RH, pozitivnim propisima niti moralu društva (članak 103. ZOO), odnosno da isti nije niti zelenaški ugovor (članak 329. ZOO) budući da u dokaznom postupku nije utvrđeno da je isti sklopljen jer se tuženik koristio stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem tužiteljice jer je tužiteljica sama u svome iskazu navela da kada je vidjela brojke poslovanja restorana iste da su joj bile jako zanimljive, također da je odlučila krenuti u poslovanje s tim restoranom te da je promet u restoranu od lipnja do rujna bio 129.000,00 eura, a niti je utvrđeno da je zbog nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti tužiteljice, tuženik ugovorio za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on tužiteljici dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti, dok što se tiče samog poslovanja predmetnog restorana i tužiteljičinog očekivanja zarade, da isto ovisi o različitim faktorima kao što su kvaliteta ponude, kvaliteta osoblja, broj gostiju, poslovanje kampa i slično, a što da joj tuženik zasigurno nije mogao garantirati budući se radi o ugostiteljskom poslovanju koje je na slobodnom tržištu i za koje nema garancije da će biti 100% uspješno, slijedom čega pravilno nije prihvatio ni iskaz tužiteljice, utvrđujući da isti nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom u spisu, a niti iskazom saslušanih svjedoka, te je odbio glavni tužbeni zahtjev.

9. Ujedno, prvostupanjski je sud zaključio da tuženik ni na koji način nije doveo tužiteljicu u zabludu odnosno bitnu zabludu već da joj je isti prenio podatke koje je dobio od trgovačkog društva Luje d.d., odnosno njegovog vlasnika i njegovih zaposlenika o rezultatima poslovanja kampa i restorana u kampu, a u prilog tome da govori i dio iskaza same tužiteljice iz kojeg proizlazi da su joj prezentirani i loši podaci poslovanja restorana u kampu ranijih godina, koje joj je dao tuženik kada su razgovarali na samom početku, iz čega da proizlazi da je nije dovodio u zabludu, i da ugovor od dana 6. veljače 2019. godine nije pobojan, slijedom čega je odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pri čemu tužiteljica nije potkrijepila bilo kojim dokazom tvrdnju da postoji nerazmjer ugovornih činidbi, a sama činjenica da je, u poslovanju, u sezoni 2019. godine ostvarila manju zaradu od one koju je očekivala, nije dokaz takvoj tvrdnji.

10. Navedena utvrđenja i zaključke, prihvaća u svemu kao pravilne i ovaj drugostupanjski sud, jer pravilnost istih nije dovedena u sumnju prigovorima žalbe.

11. Naime, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud ocijenio sve u postupku izvedene dokaze, pri čemu glede dijela iskaza svjedoka JN na koji se poziva žalba, treba primijetiti da isti ujedno posebno ne osporava sadržaj prezentiranih podataka o poslovanju u spisu, već ih označava proslijeđenim neslužbenim putem ističući da ne zna tko ih je dao, kao i da se "ne sjeća koji su se podaci prezentirali na nekom od sastanaka tužiteljice" – čime ne opovrgava postupak dogovaranja koji je prethodio zaključenju također dvojezičnog ugovora o zakupu, te na pitanje punomoćnika tuženika potvrđuje da je zaposlenica Luje d.d., svjedokinja NN sudjelovala u svim službenim stvarima firme, odnosno poslovnim zbivanjima tvrtke Luje d.d., dok iz iskaza svjedokinje NN proizlazi da se nakon predočenja iznosa poslovanja (list 50 spisa) izjasnila da je taj dokument izdao netko iz firme, odnosno od restorana, da joj nije poznato da bi ga ona izdala, a onda je na posebno pitanje punomoćnika tuženika potvrdila da je sa tuženikom komunicirala e-mailom, te da joj je poznata komunikacija na listu 51 spisa (e-maili od 21. siječnja 2019. godine) – slijedom čega je pravilna ocjena iskaza tuženika, kao i iskaza tužiteljice, budući da navedeni svjedoci svojim iskazima nisu osporili tvrdnje tuženika o samom izvoru podataka sa prikazanom visinom poslovanja po stavkama za prethodnu sezonu 2018. godine, u odnosu na koje se tuženik pozvao na JN, a kasnije su isti bili predmet komunikacije sa svjedokinjom NN, zaposlenicom Luje d.d., očito uključenom u sva, pa tako i navedena poslovna zbivanja vezana za tuženika i davanje u zakup restorana u vlasništvu Luje d.d.

12. Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, koju tužiteljica uvodno obrazlaže navođenjem sadržaja zakonske odredbe, a u nastavku žalbe stvarno obrazlaže žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koji također iz naprijed navedenih razloga ove presude, nisu ostvareni.

13. U odnosu na odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, tužiteljica istu osporava prvenstveno s obzirom na tvrdnju o drugačijem uspjehu stranaka u tom postupku, te tek podredno ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na trošak zastupanja za četiri datumom određena ročišta, nalazeći da isti nije trebao biti dosuđen u punom iznosu, već po Tbr. 9. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Međutim, kako tužiteljica u žalbi u odnosu na odluku o trošku ne obrazlaže žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a u postupku pokrenutom tužbom u studenom 2019. godine ovaj drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog ne pazi po službenoj dužnosti, kao ni što u odnosu na odluku o trošku ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP), kod činjenice da je prvostupanjski sud donio odluku o trošku bez navođenja konkretnih datuma termina dvanaest ročišta za koja je priznao trošak, na način da je uopćeno za pet priznao trošak temeljem članka Tbr. 9. točka 1. Tarife, te uopćeno za sedam ročišta priznao trošak po Tbr. 9. točka 2. Tarife, žalba tužiteljice i u tom dijelu je neosnovana, kako iz osnova prigovora istaknutog u okviru uspjeha stranaka u sporu, tako i podredno istaknutog prigovora.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi istaknuti u žalbi, a niti je pobijana presuda donesena uz neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužiteljice trebalo je u cijelosti odbiti i presuditi kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 20. siječnja 2026. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić