REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3258/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, sa sjedištem u Zagrebu, Margaretska 3, Regionalni ured Split, Obala kneza Branimira 14, kojeg zastupa punomoćnica TRG, diplomirana pravnica tužitelja, protiv tuženice TR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mihovil Jović, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-184/2025-2 od 3. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P- 1928/2024 od 17. prosinca 2024., u sjednici održanoj 20. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-184/2025-2 od 3. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-1928/2024 od 17. prosinca 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke revizijskog suda broj Rev-282/2023-2 od 4. travnja 2023., Rev-1690/2018-2 od 2. prosinca 2023. i Rev-642/2018-2 od 25. kolovoza 2021. Ujedno je dopuštenje revizije predloženo i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava mirno uživanje imovine (prava vlasništva), a tvrdnja o ovoj povredi je istaknuta pozivom na odredbu članka 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), i to neizravno kroz osporavanje zaključka sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva pozivom na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: konvencija) te članak 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Predlagatelj pritom problematizira granice primjene ovih članaka.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Može li se članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primijeniti radi zaštite imovine stečene bez pravne osnove (stjecanje bez osnove), suprotno člancima 1111. do 1115. Zakona o obveznim odnosima:

2) Može li se članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primijeniti radi zaštite imovine stečene bez pravne osnove (stjecanje bez osnove), suprotno odredbi članka 137. Zakona o zdravstvenom osiguranju;

3) Predstavlja li pobijana odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 184/2025 od 3. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, broj P-1928/2024 od 17. prosinca 2024. kojom se odbija tužbeni zahtjev za povrat preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove koja mu po zakonu pripada kršenje načela pravne sigurnosti sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske?

3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije. Odgovori na prva dva pitanja, a dijelom na treće, su dani već u Ustavu RH, i to u odredbi članka 134. kojom je propisano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, te su po pravnoj snazi iznad zakona.

5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Tužitelj je u ovom postupku tražio isplatu na pravnom temelju stjecanja bez osnove tvrdeći da je tužiteljici isplatio utuženi iznos bez pravne osnove budući da je njezino pravo iz zdravstvenog osiguranja na novčanu naknadu plaće tijekom rodiljinog dopusta, kao i novčanu naknadu za korištenje prava na jednokratnu novčanu potporu za dijete u vrijeme isplate već bilo prestalo. U postupku je utvrđeno da je tužitelj tuženici izvršio predmetne isplate svojom greškom jer nije na vrijeme evidentirao brisanje iz registra njezina poslodavca, a taj je propust uočio nakon četiri godine.

7. Dajući ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su cijenili, s jedne strane, činjenicu da je tuženica imala obvezu prijave odnosno odjave radi stjecanja odnosno gubitka prava po osnovi zdravstvenog osiguranja, te s druge, i činjenicu da je tužitelj kao državno tijelo, po službenoj dužnosti, bio dužan pravovremeno voditi računa i kontrolirati priznata odnosno stečena prava, ali je to učinio s odmakom od gotovo četiri godine. Odvagujući propuste jedne i druge strane, ocijenili su propust tužitelja težim te su stoga zaključili da bi povrat novčanih sredstava isplaćenih tuženici zbog pogreške tužitelja predstavljao prekomjeran individualni teret koji bi povrijedio pravo tuženice na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. protokola broj 1 uz Konvenciju. Tim više što je tuženica nezaposlena majka petero maloljetne djece i trenutno u postupku razvoda od supruga koji ju je napustio.

8. Ovakav je pravni pristup i pravno shvaćanje sudova u skladu s dostignutim standardima pravne zaštite temeljnih ljudskih prava, konkretno prava na mirno uživanje imovine, u praski Europskog suda za ljudska prava (Čakarević protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 4892/13 od 26. travnja 2018.), Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-3216/2020 od 8. studenoga 2022.) i revizijskog suda (Rev- 1165/2022-3 od 24. veljače 2024.), o čemu su nižestupanjski sudovi vodili računa.

8.1. Odluke revizijskog suda na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu nisu odgovarajuće činjeničnim i pravnim okolnostima konkretnog slučaja jer se u tim odlukama ne radi o stjecanju bez osnove koje bi bilo povezano s greškom države ili njenih tijela, već su povezane sa slučajevima u kojima je odnos stjecanja bez osnove nastao tako što je otpala pravna osnova isplate ukidanjem pravomoćne presude, a što nije podudarno s okolnostima ovog postupka.

9. Prema tome, kako su pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda i razlozi na kojima je ono zasnovano, podudarni s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, ali i dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u praksi Europskog suda za ljudska prava i domaćega Ustavnog suda, to naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP po pitanju potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Jednako tako, razlozi na kojima je utemeljeno pravno shvaćanje o neosnovnosti tužbenog zahtjeva ne upućuju ni na vjerojatnost povrede temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine koje bi ugrozilo načelo pravne sigurnosti „sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske“ jer je važeća Konvencija kao međunarodni ugovor koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom RH te objavljen, također dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, štoviše po svojoj je pravnoj snazi iznad zakona.

10. U opisanim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavaka 1. i 2. ZPP, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, a u odnosu na tvrdnje o povredi temeljenoga ljudskog prava prijedlog je valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP, radi čega je riješeno kao u izreci.

Zagreb, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil