REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3469/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu MILIČEVIĆ I ŠUPUKOVIĆ d.o.o., sa sjedištem i Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 2269457747, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 54, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Grgić & Partneri odvjetničkom društvu d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 786/2022-2 od 27. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2440/2019-27 od 25. travnja 2022., u sjednici održanoj 20. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-786/2022-2 od 27. veljače 2025. kojom je preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2440/2019-27 od 25. travnja 2022., zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

III. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Stranke su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-786/2022-2 od 27. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2440/2019-27 od 25. travnja 2022. Prijedlog tužitelja je podnesen zbog pravnih pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke revizijskog suda broj Rev-750/2021-3 od 17. listopada 2023., Rev-637/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev-1029/2020-2 od 27. lipnja 2023., Rev-9082022-2 od 19. ožujka 2024., Rev-863/2021-2 od 30. studenoga 2022., Rev-2714/1993-2 od 28. listopada 1993., kao i zbog neujednačene prakse županijskih sudova pri čemu je ukazano na odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 1383/2022-3 do 2. kolovoza 2023. kao suprotne pobijanoj. Ujedno je dopuštenje revizije predloženo i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.

1.1. Tuženik je, pak, prijedlog za dopuštenje revizije utemeljio na odredbi članka 385.a stavka 2. ZPP zbog povrede prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Može li se kretanje motocikla po biciklističkoj stazi na kolniku (biciklističkoj traci) koja je jasno prostorno i fizički obilježena crvenom linijom i time odvojena od kolničke trake kao i od nogostupa samo po sebi smatrati radnjom koja dovodi u opasnost druge sudionike u prometu u smislu odredbe članka 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i biti razlog postojanja doprinosa vozača motocikla nastanku štetnog događaja;

2) Postoji li, na temelju odredbe članka 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, doprinos nastanku štetnog događaja oštećenika koji je se kretao motociklom po biciklističkoj stazi na kolniku (biciklističkoj traci) koja je jasno prostorno i fizički obilježena crvenom linijom i time odvojena od kolničke trake, ako se oštećenik njome kretao prije negoli je putnik neoprezno i nenajavljeno otvorio vrata kako bi izašao iz vozila osiguranika tuženika, na koju radnju osiguranik tuženika nije upozorio ostale sudionike u prometu uključujući i tužitelja te se osiguranik tuženika prije davanja dopuštenja putniku za otvaranje vrata i izlazak iz vozila nije uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti po ostale sudionike u prometu, uključujući i tužitelja;

3) Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ako utvrdi postojanje suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja te preinači prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku i iznos po osnovi naknade štete umanji zbog navodnog oštećenikova doprinosa šteti, a u svojoj odluci jasno ne obrazloži zbog čega postoji djelomičan doprinos oštećenika šteti te u cijelosti izostavi ocjenu dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku na temelju kojih je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku;

4) Može li drugostupanjski sud u okviru ovlaštenja koja mu daje članak 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i utvrditi postojanje suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, koju prvostupanjski sud nije utvrdio, a koju pritom nije utemeljio na činjeničnim utvrđenjima iz obrazloženja prvostupanjske presude već na novim (suprotnim) odlučnim činjenicama koje ne proizlaze iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi;

5) Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. i člankom 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku te apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku kada pozivom na čanak 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku preinači prvostupanjsku presudu utvrdivši činjenično stanje drugačije od prvostupanjskog suda, a da pri tome nije ocijenio sve dokaze izvedene u prvostupanjskom postupku niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu, na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, ne prihvaća, drugačije ih ocjenjuje ili isti nisu od značaja za donošenje presude te končano svoju odluku utemelji na činjeničnim utvrđenjima koja ne proizlaze iz prvostupanjske presude;

6) Je li drugostupanjski sud, preinačujući prvostupanjsku odluku, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 151. točka 3. Zakona o parničnom postupku ako je preinačavajući odluku prvostupanjskog suda o trošku propustio odlučiti o zateznim kamatama koje je tužitelj zatražio na iznos parničnih troškova?“

3. Stranke nisu odgovorile na prijedloge protivne strane.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije. To stoga što sadržaj prijedloga, kao ni njegovih priloga ne ukazuju da je riječ o pitanjima o kojima odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne ukazuju također ni da je riječ o pravnim pitanjima o kojima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a da praksa viših sudova nije jedinstvena, jer nije riječ ni o pravnim pitanjima o kojima praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena. Jednako tako, prijedlog i njegovi prilozi ne ukazuju ni da se radi o pitanjima o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje i da se presuda drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali da bi trebalo preispitati sudsku praksu osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije.

5. Naime, predmetni je postupak vođen radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio kao vozač u prometnoj nesreći od 16. studenoga 2016. Sud je prvog stupnja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja zato što je putnik koji se vozio u (taxi) vozilu osiguranika tuženika neoprezno i nenajavljeno otvorio vrata zaustavljenog vozila te time prepriječio put tužitelju koji se kretao motociklom po biciklističkoj stazi pretječući kolonu vozila koja je stajala čekajući uključivanje zelenog svjetla na semaforu i koji se u tom srazu ozlijedio. Sud je prvog stupnja ocijenio da je osiguranik tuženika morao, prije nego što je dozvolio putniku izlazak iz vozila, pogledati u lijevi retrovizor kako bi se uvjerio da se po slobodnoj biciklističkoj stazi ne kreću bicikli, a što nije učinio pri čemu tužitelj nije imao razloga posumnjati da bi se vrata nekog od vozila koja su stajala na semaforu mogla otvoriti radi izlaska putnika.

5.1. Nasuprot tome, sud je drugog stupnja ne prihvaća ovakvo pravno shvaćanje te, očito ocjenjujući da je sud prvog stupnja podcijenio značenje povrede prometnih pravila, konkretno članka 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na temelju činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja, zaključuje da je tužitelj postupio suprotno ovoj zakonskoj odredbi jer je pretjecao kolonu vozila motociklom po biciklističkoj stazi na kojoj je zabranjeno kretanje motociklistima i time je doveo u opasnost druge sudionike u prometu čime je doprinio nastanku štete zajedno s putnikom (taksi) vozila osiguranog kod tuženika koji je otvorio vrata i time prepriječio put tužitelju koji se po biciklističkoj stazi kretao motociklom. U takvim je okolnostima žalbeno vijeće ocijenilo da je tužitelj doprinio nastanku predmetne nesreće u opsegu od 60%, dok je na strani putnika u (taksi) vozilu osiguranom kod tuženika odgovornost 40%. Polazeći od tako utvrđenog omjera suodgovornosti, ocijenio je da tužitelju pripada 60% od utvrđene visine naknade neimovinske i imovinske štete (utvrđena u iznosu od 53.900,32 kuna (7.153,80 EUR), odnosno iznos od 4.294,84 EUR, pa mu je dosudio taj iznos s pripadajućom zateznom kamatom.

5.2. Dakle, iako je sud drugog stupnja utvrdio da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u opsegu od 60%, a osiguranik tuženika u opsegu od 40%, ipak je od ukupnog iznosa štete (7,153.80 EUR) dosudio tužitelju iznos od 4.292,84 EUR što predstavlja 60% ukupne štete, a ne 40% iznosa ukupne štete (2.864,52 EUR) što bi odgovaralo opsegu odgovornosti tuženika.

6. Postupajući u skladu s odredbom članka 385.a stavak 2. ZPP revizijski sud je dopustio reviziju tuženiku jer je tuženik učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom zbog osobito teške povrede odredba parničnog postupka, sadržane u odredbi članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP u vezi s člankom 338. ZPP, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti, a zajamčeno odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14). To stoga što drugostupanjski sud, iako je u primjeni mjerodavnog materijalnog prava utvrdio doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja u opsegu od 60%, a tuženika u opsegu odgovornosti od 40%, nije tužitelju dosudio iznos koji odgovara opsegu odgovornosti tuženika od 40%, a to znači iznos od 2.861,50 EUR, već mu je dosudio 60% od ukupnog iznosa štete, odnosno iznos od 4.292,84 EUR, što je za 20% više od opsega odgovornosti tuženika. Ta okolnost čini obrazloženje drugostupanjske presude proturječnim, a to s obzirom na ishod postupka u cjelini i značenje opisane postupovne povrede, ukazuje na vjerojatnost povrede tuženikova temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti učinjene pred sudom drugog stupnja.

7. Stoga je na temelju odredbe članka 387. stavak 1. i članka 389.b stavak 3. ZPP valjalo tuženiku dopustiti reviziju protiv drugostupanjske presude zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u navedenim aspektima radi čega je riješeno kao u točki I. izreke.

8. U odnosu na naznačena pitanja tužitelja, dodatno naprijed iznesenom zaključku o tome da ta pitanja nisu važna u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da razlozi važnosti na koje ukazuje tužitelj, na govore u prilog zaključku da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi tužitelju u konkretnom slučaju bila uskraćena. Iz prvog i drugog naznačenog pitanja proizlazi da tužitelj ne prihvaća zaključak drugostupanjskog suda o tome da je njemu kao vozaču motocikla, s jedne strane, utužene prigode bilo zabranjeno kretanje po biciklističkoj stazi, i to u vrijeme dok su druga vozila bila zaustavljena u iščekivanju uključivanja zelenog svjetla na semaforu što posljedično znači da je za sve vozače, dakle, vozače svih vozila bilo uključeno crveno svjetlo, s druge strane. Osim toga, sadržaj drugostupanjske presude ukazuje da je žalbeni sud ocijenio kako je prvostupanjski sud podcijenio značenje povrede prometnih propisa na strani tužitelja, i to odredbe članka 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 74/11, 80/13, 92/14, 65/15, 108/17 i 42/20), a ovaj je zaključak sud drugog stupnja utemeljio na činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja. Razlog zbog kojih žalbeni sud nije prihvatio zaključak prvostupanjskog suda je upravo u tome što je ocijenio da je sud prvog stupnja podcijenio značenje povrede prometnih propisa koju je učinio tužitelj. U tom smislu naznačena pitanja tužitelja činjenično ne prate sadržaj nižestupanjskih presuda. Što se tiče šestog naznačenog pitanja, razlozi važnosti ne upućuju da bi u sudskoj praksi bilo izraženo pravno shvaćanje prema kojem drugostupanjski sud čini relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, kada kod preinačenja prvostupanjske presude, odlučujući o parničnom trošku propusti odlučiti o zateznim kamatama koje je tužitelj zatražio na iznos parničnih troškova (to bi mogao biti razlog za podnošenje prijedloga za donošenje dopunske odluke o parničnom trošku).

9. Prema tome, naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385. a stavka 1. ZPP, pa je prijedlog tužitelja u odnosu na ta pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

10. Osim toga, tužitelj navodima sadržanim u prijedlogu, kao i u njegovim prilozima nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku i na zabranu arbitrarnosti jer je sud drugog stupnja odgovorio na sve njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, ali je drugo pitanje što tužitelj takvim odgovorima nije zadovoljan. Nezadovoljstvo tužitelja razlozima danim po žalbenom sudu, međutim, ne predstavlja osnovu za vjerojatnost povrede prava na pravično suđenje.

11. U opisanim okolnostima nisu ostvarene ni pretpostavke iz članka 385.a stavka 2. ZPP za dopuštenje revizije tužitelju, pa je njegov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na tvrdnje o povredi temeljenoga ljudskog prava prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP.

Zagreb, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil