Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2840/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Krki, odvjetnika iz Splita, protiv tuženika Grad Split, OIB: 78755598868, Obala kneza Branimira 17., Split, odlučujući i o tužbi tužitelja glavnog miješanja i to prvo tužitelja glavnog miješanja CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugo tužitelja glavnog miješanja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i treće tužiteljice glavnog miješanja TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koji svi tužitelji glavnog miješanja su zastupani po punomoćniku Ivanu Bitangi, odvjetniku u Splitu, protiv tužitelja i tuženika iz glavne stvari kao prvo i drugo tuženika tužbe glavnog miješanja, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja i tužitelja glavnog miješanja izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3432/2020-9 od 15. lipnja 2021., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj: P- 3432/2020-15 od 25. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HĐ kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3432/2020-9 od 15. lipnja 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj: P-3432/2020-15 od 25. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Odbijaju se žalbe prvo tužitelja glavnog miješanja CĐ, drugo tužitelja glavnog miješanja OĐ i treće tužiteljice glavnog miješanja TĐ kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3432/2020-9 od 15. lipnja 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj: P-3432/2020-15 od 25. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja glavnog miješanja.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HĐ (dalje u tekstu: tužitelj) radi utvrđenja da je isključivi vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] ZU 3769 KO [katastarska općina] te da je temeljem presude ovlašten izvršiti uknjižbu na svoje ime uz istovremeno brisanje tuženika Grada Splita (u dalje u tekstu: tuženik) odnosno zemljišnoknjižnog fonda općenarodne imovine pod upravom [obrt] sa iste nekretnine (točka I/1. izreke). Osim glavnog tužbenog zahtjeva, tužitelji su odbijeni i sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka (točka I/2. izreke). Pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja glavnog miješanja kojim su isti tražili utvrđenje prema strankama iz glavnog postupka, da su tužitelji glavnog miješanja (prvo tužitelja CĐ, drugo tužitelj OĐ i treće tužiteljica TĐ, dalje u tekstu: tužitelji glavnog miješanja) svaki u ¼ dijela suvlasnici čest. zem. [katastarska čestica] (kat. čest. zem. [katastarska čestica]) ZU 3769 KO [katastarska općina], pa da su ovlašteni zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime svaki u ¼ dijela uz istovremeno brisanje prava sa imena tuženika odnosno Zemljišnoknjižnog fonda općenarodne imovine [obrt] za ¾ dijela.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovnog broja P-3432/2020-15 od 25. listopada 2021. je ispravljena presuda istog suda broj P-3432/2020-9 od 15. lipnja 2021..

3. Protiv prvostupanjske odluke žali se tužitelj u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva kao i u pogledu troškova postupka (točka I izreke) zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu te pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev bude u cijelosti usvojen, kao i da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak, odnosno da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Protiv prvostupanjske presude ispravljene rješenjem, žale se i tužitelji glavnog miješanja, pobijajući po prirodi stvari odluku u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev (točka II izreke) zbog žalbenog razloga pogrešno i nepostupno utvrđenog činjeničnog stanja propisanog odredbom čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP, kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu u cijelosti te ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalbe tužitelja glavnog miješanja nisu osnovane.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja i tužitelja glavnog miješanja za utvrđenjem prava vlasništva zemljišnoknjižne čestice 2112/3 upisne u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pri čemu tužitelj traži utvrđenje da je isključivi vlasnik predmetne čestice dok tužitelji glavnog miješanja traže utvrđenje da su svaki u ¼ dijela suvlasnici nekretnine te da temeljem presude ovlašteni izvršiti uknjižbu prava vlasništva na ime tužitelja odnosno tužitelja glavnog miješanja.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. U odnosu na žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na koji ukazuju tužitelj i tužitelji glavnog miješanja (u pogledu nesuglasja prvostupanjske presude u kojoj su tužbeni zahtjevi odbijeni dok je u obrazloženju navedeno da se tužbeni zahtjev tužitelja usvaja), valja ukazati da je prvostupanjski sud rješenjem poslovnog broja P-3432/2020-15 od 25. listopada 2021., ispravio prvostupanjsku odluku upravo na način da je umjesto navoda "tužbeni zahtjeva tužitelja je osnovan" pravilno naveo "tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan" ukazujući da je riječ o očiglednoj pogrešci koju je temeljem čl. 342. st. 1. ZPP ovlašten ispraviti u svakom trenutku. Stoga izreka prvostupanjske presude nakon provedenog ispravka nije nerazumljiva te ne proturječi razlozima presude kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, pa su takvim ispravljanjem otpali i izričiti žalbeni navodi na koje upiru žalitelji. Nije osnovan niti žalbeni navod tužitelja glavnog miješanja u pogledu postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 2. toč. 6. ZPP, budući da tužitelji glavnog miješanja nisu nezakonitim postupanjem ograničeni u mogućnosti raspravljanja pred prvostupanjskim sudom.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da se predmet spora odnosi na utvrđenje prava vlasništva nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. ZEM [katastarska čestica] pašnjak od 2667 m2,

- da je kao vlasnik nekretnine upisan Zemljišnoknjižni fond općenarodne [obrt], pod upravom Narodnog odbora Općine Split, kao prednika tuženika,

- da je predmetna nekretnina upisana u [broj] k. o. [katastarska općina] kao kat. čest. [katastarska čestica] kitože pašnjak od 2617 m2 i kitožer zgrada (dio) od 50 m2, ukupne površine 2667 m2, sa upisom tuženika Grada Splita kao posjednika u 1/1 dijela,

- da je iz povijesti promjena za česticu 7240/2 k. o. [katastarska općina], izdanu od strane Područnog ureda za katastar Split 8. 11. 2012., utvrđeno da je riječ o čestici koja je od prvih upisa 1956. pa do 1964. bila upisana kao čest. 2112/3 na ime [obrt], te je stupanjem na snagu nove izmjere 1964. dobila novu oznaku čestice 7240/2 k. o. [katastarska općina] upisane u [broj] na ime općine Split, nakon čega je odlukom Vlade RH od 11. 11. 1996. i temeljem rješenja ureda za katastar od 5. 11. 1999., izvršena promjena naziva posjednika sa upisom Grada Splita,

- da je Općina Split rješenjem o predaji posjeda zemljišta broj 473/Up-I-70/72 od 12. 11. 1972. odredila obvezu vlasnika, korisnika neizgrađenog zemljišta u predjelu [adresa] u [adresa], da predaju to zemljište u posjed Općini Split radi izgradnje stambene ulice S-2,2,

- da je rješenjem Skupštine općine Split broj 474/Up-I-439/71 od 4. veljače 1972. utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja stambenog kompleksa prema urbanističko projektu Splita III na čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u koju svrhu se može pristupiti eksproprijaciji obiteljske stambene prizemnice u [adresa], sagrađene na zemljištu u vlasništvu ŽĐ, pokojnog ŽĐ,

- da je OĐ ŽĐ bio otac tužitelja i tužitelja glavnog miješanja,

- da je pred Općinskim sudom u Splitu 7. studenog 1973. sastavljen zapisnik o ročištu na kojem su prisustvovali MĐ kao predlagatelj i [adresa] kao predloženik, te je predmetom postupka bilo utvrđivanje naknade za deposedirano zemljište čest. zem. [katastarska čestica] od 459 m2, čest. zem. [katastarska čestica] od 776 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] od 8 m2, ranije korišteno od strane MĐ ŽĐ, pokojnog ŽĐ, u odnosu na koje je provedena deposedacija, te su stranke sklopile nagodbu kojom je utanačena cijena za površinu deposediranog zemljišta uz dodatne naknade za kulture i poboljšice (ukupno 147.871.85 N.din.) koje se Općina Split obvezala isplatiti u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, a predlagatelj MĐ je izjavio da je isplatom iznosa u cijelosti podmiren za zemljište, kulturu i poboljšice koje su bile predmetom izvlaštenja te da prema Općini Split nema nikakvih daljnjih potraživanja,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka Marka Miševića te Zdravka Šarića, u sklopu kojeg je utvrdio da je predmet postupka zemljište površine oko 2700 m2 koje se nalazi na padini sjeverno od [adresa] u [adresa], na kojem se nalazi voćnjak te veći broj stabala maslina i voćaka te povrća, a za koje poljoprivredne kulture je vještak Šarić iskazao u pismenom nalazu i mišljenju godine starosti, ukazujući kako je riječ o tri masline starije od 80 godina, dok su ostale masline i voćke starosti 35 godina i mlađe, a čitavo zemljište je lijepo uređeno, dijelom nasuto novim slojem tla, posađene kulture su u dobroj kondiciji i stručno obrađene i održavane a po cijelom zemljištu je razveden sistem navodnjavanja kap po kap s priključkom na gradski vodovod,

- da se na predmetnom zemljištu nalazi i zidani objekt za koji je tužitelj iskazom ukazao na to da ga je izgradio oko 1993. godine,

- da iz iskaza svjedoka UĐ koji tužitelja zna 30-tak godina proizlazi da mu je poznato kako su masline sađene prije 20-30 godina,

- da je svjedoku ČĐ poznato da tužitelj 30-tak godina radi na tom zemljištu na kojem se nalaze masline i breskve,

- da je svjedoku KĐ poznato da je na predmetnoj nekretnini prije 40 godina bilo krš nakon čega je tužitelj isto nasuo i posadio voćnjak a zemljište se uređivalo prije 37-38 godina,

- da iz iskaza svjedoka EĐ proizlazi da je otac tužitelja obrađivao jednu parcelu na kojoj je viđao i tužitelja i drugu djecu, pri čemu je riječ o parceli koja se nalazi ispod ceste prema jugu, a ne parceli koja se nalazi na sjeveru sa gornje strane ceste i na kojoj je napravljen prizemni objekt za kojeg svjedok ne zna tko ga koristi,

- da je temeljem iskaza svjedokinje RĐ koja je susjedstvo došla 1979. ili 1980. utvrđeno da je na predmetnom zemljištu viđala tužitelja i njegovog pokojnog oca ŽĐ.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od utvrđenja da je nekretnina koja je predmetom postupka u zemljišnim knjigama i u katastru upisana na ime tuženika, a da je tužitelj u posjedu iste od 1972. ili 1973. godine pri čemu međutim ne posjeduje valjani pravni temelj posjedovanja jer tuženik nekretninu nije dao na korištenje njegovom ocu kako tužitelj tvrdi, već je sa ocem tužitelja sklopio nagodbu kojom mu je za deposedirano i izvlašteno zemljište, različito od nekretnine koja je predmetom postupka, dao naknadu u novcu, pa je tužitelj ušao u posjed i uzurpirao predmetno zemljište bez pravne osnove, znanja i suglasnosti tuženika slijedom čega nema zakonit, istinit i savjestan posjed niti uvjete za stjecanjem prava vlasništva po pravnoj osnovi koju navodi u tužbi odnosno dosjelosti, prvostupanjski sud odbija tuženi zahtjev tužitelja za stjecanjem prava vlasništva.

11. U odnosu na naknadno navedenu pravnu osnovu stjecanja koja se temelji na građenju, polazeći od činjenice da je tužitelj po vlastitom iskazu oko 1993. izgradio zidani objekt za poljoprivredne svrhe, prvostupanjski sud primjenom odredbi Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novineˮ, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO) te pozivom na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (predmete Revd 1130/2020-2 od 9. lipnja 2020., potom Rev-172/08-2 od 15. siječnja 2013. te Rev-2350/12-2 od 17. svibnja 2017.) utvrđuje da je tužitelj gradio na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje tuženika, pa nije mogao steći pravo vlasništva niti osnovom građenja, slijedom čega odbija postavljeni tužbeni zahtjev i po toj pravnoj osnovi.

12. U odnosu na tužbu glavnog miješanja, kojom tužitelji glavnog miješanja kao braća i sestra tužitelja, navode da tužitelj nije isključivi vlasnik i posjednik nekretnine već da su i oni stvarni suvlasnici i suposjednici svaki sa ¼ dijela, što u naravi predstavlja kuća s dvorištem tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji glavnog miješanja ne navode koji bi bio njihov pravni osnov stjecanja nekretnine niti su uz tužbu dostavili bilo kakav relevantan dokaz kojim bi eventualno dokazali svoje pravo, pa zaključuje da im tužba služi za odugovlačenje spora te odbija istu u cijelosti kao neosnovanu.

13. Tužitelj u žalbenim navodima, uz ukazivanje na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, koju je prvostupanjski sud naknadno otklonio ispravkom presude, u bitnom osporava pobijanu odluku ponavljajući da predmetnu nekretninu koristi od 1972. do danas te da je istu tuženik dodijelio njegovu ocu, pokojnom MĐ kao naknadu za oduzeto zemljište, pri čemu se u pogledu vremena dosjedanja poziva na odredbu čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), potom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-56/19-2 te odluke ESLJP u predmetima ABC protiv Hrvatske broj 35298/4, ABC i drugi protiv Hrvatske broj 37685/10 i ABC protiv Hrvatske broj 22768/12 i prema kojima se u vrijeme dosjedanja treba uračunavati i period prije 8. 10. 1991. Osim navoda kojima obrazlaže dosjelost kao osnovu stjecanja, tužitelj se poziva i na građenje pa smatra da je stekao prvo vlasništva i temeljem paragrafa 418 OGZ.

14. Tužitelji glavnog miješanja uz ukazivanje na naknadno otklonjenu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, osporavaju odluku kojom je njihova tužba odbijena zbog toga jer prvostupanjski sud nije izveo niti jedan dokaz predložen po tužbi glavnih miješatelja, pa neizravno ukazuju na povredu prava na pristup sudu.

15. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, niti njihovi navodi dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke.

16. U tom smislu valja ukazati da prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku odnosno načelom dispozicije (čl. 2. st. 1. ZPP), pri čemu su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice ( čl. 7. st. 1. ZPP).

17. Glede navedenog valja primijetiti da tužitelj traži utvrđenje da je stekao vlasništvo konkretne nekretnine (zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. ZEM [katastarska čestica] pašnjak od 2667 m2, koja je istovjetna kat. čest. [katastarska čestica] upisanoj u [broj] k. o. [katastarska općina]) pri čemu se u činjeničnim navodima tužbe samo poziva na vlastitu dosjelost, da bi potom u naknadnim podnescima ukazivao da je nekretninu stekao njegov pokojni otac, a na posljetku navodi i da je na njoj on izgradio objekt pa se poziva na građenje kao osnovu stjecanja.

18. Kako tužitelj tužbeni zahtjev temelji prvenstveno na dosjelosti kao izvornom - originarnom načinu stjecanja vlasništva, do kojeg dolazi trenutkom ispunjenja propisanih zakonskih pretpostavki, to je za predmet postupka odlučno da li je njegov posjed imao kvalitetu na koju se poziva (zakonitost, istinitost i poštenje) u kojem slučaju je riječ o kvalificiranom posjedovanju odnosno redovitoj dosjelosti (čl. 159. st. 2. ZVDSP) gdje posjednik stječe vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja odnosno 20 ako je nekretnina u vlasništvu RH, županije ili jedinice lokalne samouprave, ili je pak njihov posjed bio samo pošten i u kojem slučaju je riječ o izvanrednoj dosjelosti (čl. 159. st. 3. ZVDSP) gdje posjednik stječe vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja, odnosno 40 ako je riječ o nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Pri tome valja ukazati da nepošteni posjednik koji je znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed, ne može steći vlasništvo niti u okviru redovne niti izvanredne dosjelosti.

19. Ako su pak pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću ispunjene prije stupanja na snagu ZVDSP, tada su u smislu odredbe članka 388. stavak 2. ZV odlučna pravila koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, pri čemu valja ukazati na praksu Vrhovnog suda RH ( npr. Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-1480/16 od 5. studenoga 2019., Rev-2344/2018 od 17. studenog 2020., Rev-4945/19 od 9. svibnja 2023.) kojim je u odnosu na vrijeme posjedovanja od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. izrazio stajalište da:

"kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

20. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud pravilno ukazuje da tužitelj nije dokazao zakonitost posjedovanja. U smislu čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj posjedovanja. U tom smislu valja primijetiti da iako tužitelj iznosi tvrdnju da je predmetna nekretnina dodijeljena njegovom pokojnom ocu 1972., nakon što je deposediran u odnosu na drugu nekretninu, dostavljeni i izvedeni dokazi ne potkrjepljuju takve navode.

21. Upravo suprotno, iz provedenog postupka proizlazi da je otac tužitelja deposediran u odnosu na određene nekretnine različite od onih koje su predmetom postupka, ali i da je za te deposedirane nekretnine u cijelosti isplaćen. U tom smislu spisu prileži zapisnik iz kojeg proizlazi da je otac tužitelja sa prednikom tuženika pred Općinskim sudom u Splitu 7. studenog 1973., sklopio nagodbu, kojom je potvrdio isplatu cjelokupne cijene za deposedirano zemljište uz dodatne naknade za kulture i poboljšice, nakon čega je u sklopu nagode sadržana izjava da je isplatom u cijelosti podmiren te da prema Općini Split nema nikakvih daljnjih potraživanja.

22. Stoga dokazi provedeni u prvostupanjskom postupku ne govore u prilog tvrdnje tužitelja da bi njegovom ocu bila dodijeljena konkretna ili bilo koja druga nekretnina za deposedirano zemljište 1972., već je naprotiv utvrđeno da mu je otac u cijelosti isplaćen za oduzeto zemljište, iz čega dalje proizlazi neosnovanost žalbenih navoda u sklopu kojih smatra da predstavlja zakonitog i kvalificiranog posjednika, obzirom da očigledno ne posjeduje nikakav valjani pravni temelj za posjedovanje.

23. Kako tužitelj nije zakonit pa time niti kvalificiran posjednik, to je valjalo razmotriti kao odlučno i stjecanje vlasništva putem izvanredne dosjelosti i to kroz vremenski period koji je u odnosu tuženika kao jedinicu lokalne samouprave propisan od 40 godina (čl. 159. st. 4. ZVDSP i paragraf 1472. austrijskog Općeg građanskog zakonika - Zbirka zakona 1-6/1811 objavljen 1. lipnja 1811., na snazi od 1. svibnja 1853. - dalje OGZ koji bi se primjenjivao s obzirom na vrijeme stjecanja - 1972. ).

24. U odnosu na navedeno drugostupanjski sud primjećuje da iz provedenog postupka ne proizlazi dokazanim potrebno vrijeme za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću, obzirom da osim tužitelja nitko ne ukazuje na postojanje njegova poštenog posjeda od 1972. godine i u kojem slučaju bi 2012. proteklo 40 godina.

25. Naime, saslušani svjedoci UĐ, ČĐ i JĐ na ročištu u siječnju 2013., ne potvrđuju da bi tužitelj bio u posjedu nekretnine 40 ili dulje godina, budući da svjedok UĐ zna tužitelja 30-tak godina te da su masline sađene prije 20-30 godina, svjedok ČĐ zna da tužitelj 30-tak godina radi na tom zemljištu na kojem se nalaze masline i breskve, a svjedok JĐ zna da je ta nekretnina prije 40 godina predstavljala krš. Osim toga, naknadno saslušan svjedok EĐ je iskazao da je tužitelja i njegova oca te drugu djecu viđao na čestici južno od ceste odnosno različitoj nekretnini od one koja je predmetom postupka, dok je svjedokinja VĐ također mogla potvrditi posjed tužitelja ali najranije od 1979. godine.

26. Stoga iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelj imao potrebno vrijeme posjedovanja za izvanredno dosjedanje, a kako je predmetna nekretnina od najranijeg posjedovnog upisa (1956.) bila upisana kao posjed prednika tuženika, pri čemu je tužitelj na ročištu 29. kolovoza 2025. iskazao da mu otac nije darovao tu nekretninu jer je to općinska zemlja, to skup svih činjeničnih okolnosti ne govori u prilog postojanja zakonskih pretpostavki za dosjedanjem i stjecanjem prava vlasništva po toj osnovi, već naprotiv da je tužitelj kao posjednik znao i s obzirom na sve okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu to pravo ne pripada ( čl. 18. st. 3. ZVDSP).

27. U odnosu na naknadno iznesene navode o stjecanju vlasništva građenjem koje tužitelj ponavlja u žalbi, te pozivanje na praksu Ustavnog suda RH broj U-III- 3214/2005., valja ukazati da iako navedena odluka načelno dopušta mogućnost stjecanja prava vlasništva građenjem i na nekretnini u društvenom vlasništvu, ona ovisi o vremenu građenja. Naime, iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-946/2024 od 2. srpnja 2024. proizlazi da se vlasnički dualizam u odnosu na društveno vlasništvo mogao zadržati do 31. prosinca 1997. obzirom da takvo vlasništvo nije prestalo samim stupanjem na snagu Ustavnog zakona o provedbi Ustava Republike Hrvatske, već donošenjem propisa o denacionalizaciji i prestanku društvenog vlasništva, odnosno ispunjenjem pretpostavki iz tih propisa. Također, kada je fizička osoba gradila na nekretnini koja je predstavljala društveno vlasništvo/općenarodnu imovinu, nije moguća primjena odredbe čl. 24. do 26. ZOVO ( tako i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Rev-2350/12-2 od 17. svibnja 2017. ) ukoliko je do gradnje došlo bez valjane osnove, odnosno akta o dodjeli nadležnog tijela i provedenog postupka legalizacije u skladu s mjerodavnim propisima (odredbama čl. 41. i 42. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu "Narodne novine" broj 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 i 16/90 - dalje: ZGZ).

28. Prema tome, kako sam tužitelj ukazuje na to da je gradnju objekta poljoprivredne namjene izvršio oko 1993. godine, to neosnovano u žalbi smatra da bi na građenje trebalo primijeniti odredbe paragrafa 418 OGZ, a kako očigledno nije proveo postupak legalizacije u skladu s mjerodavnim propisima, to je pravilno tužbeni zahtjev i temeljem takve osnove odbijen pri čemu izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju takvo utvrđenje.

29. U odnosu na žalbe tužitelja glavnog miješanja u sklopu kojih smatraju da je prvostupanjski sud ne provođenjem predloženih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te im uskratio mogućnost raspravljanja pred sudom, valja prije svega ukazati da tužba glavnog miješanja predstavlja procesno raspolaganje trećih osoba koje u cijelosti ili djelomično traže stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica, i u sklopu kojih one mogu pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi (čl. 198. ZPP).

30. Nakon što sud pred kojim se vodi parnica, zaprimi tužbu glavnog miješanja, može prema okolnostima konkretnog slučaja, istu raspraviti u tom postupku ili pak razdvojiti u poseban parnični postupak, polazeći pri tome od dokaznih prijedloga tužitelja glavnog miješanja s jedne strane i činjenice da tužbu podnose u tijeku već postojećeg postupka, a s druge strane cijeneći dužnost provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl. 10. st. 1. ZPP).

31. U tom smislu valja primijetiti da je tužitelj parnični postupak pokrenuo 5. siječnja 2012., a da su tužitelji glavnog miješanja svoju tužbu podnijeli 13. svibnja 2021. odnosno devet godina nakon pokretanja parničnog postupka. Nadalje, u tužbi glavnog miješanja je navedeno da su oni kao braća i sestre tužitelja, stvarni suvlasnici i suposjednici čestice 2112/3 (kat. č. zem. [katastarska čestica]), ZU 3769, K. O. [katastarska općina], i to svaki za 1/4 dijela, koja u naravi predstavlja kuće sa dvorištem tužitelja ad.1. - ad.3. sveukupne površine 2.667 m2. Za takve tvrdnje tužitelji glavnog miješanja su predložili dokaze i to očevid na licu mjesta te saslušanje stranaka i svjedoka pri čemu nisu naveli imena i prezimena niti adrese istih a osim toga su stavili daljnje neodređene dokazne prijedloge „..po potrebi i dr..“.

32. Dakle, kako tužitelji glavnog miješanja tužbu podnose devet godina nakon pokretanja parničnog postupka od strane tužitelja, u kojem postupku je proveden dokaz saslušanjem niza predloženih svjedoka, a prvostupanjski sud je još u veljači 2014. proveo uviđaj na licu mjesta uz prisutnost vještaka geodetske i poljoprivredne struke (čl. 227. ZPP), nakon čega su isti dostavili i pismene nalaze i mišljenja, to nije bio obvezan ponovno provoditi već izvedeni dokaz poglavito kada i tužitelji glavnog miješanja nisu ukazali na razloge za ponavljanjem tog dokaza. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja glavnog miješanja za saslušanjem svjedoka, valja ukazati da njihov prijedlog nije bio podoban za daljnje postupanje, obzirom da su i tužitelji glavnog miješanja u smislu čl. 241. ZPP prilikom dokaznog prijedloga dužni naznačiti o čemu određena osoba treba svjedočiti i navesti njezino ime i prezime te boravište.

33. Kako tužitelji glavnog miješanja u sklopu dokaznih prijedloga nisu ispunili propisanu pretpostavku u smislu čl. 241. ZPP te nisu imenovali svjedoke koje predlažu saslušati, niti su naveli na koje okolnosti bi se trebali saslušati, to prvostupanjski sud nije niti mogao udovoljiti takvom prijedlogu, pa neprovođenjem takvog neodređenog dokaza oni nisu onemogućeni u pogledu raspravljanja pred sudom.

34. Uz navedeno, valja primijetiti da tužitelji glavnog miješanja u svojoj tužbi navode kako se predmet postupka odnosi na česticu koja u naravi predstavlja kuće sa dvorištem prvo do treće tužitelja glavnog miješanja, a prvostupanjski sud je provođenjem uviđaja na licu mjesta utvrdio da se na predmetnoj nekretnini nalazi manji betonski objekt poljoprivredne namjene izgrađen od strane tužitelja, slijedom čega je pravilno utvrdio da izneseni navodi tužitelja glavnog miješanja nemaju nikakvu osnovu u utvrđenim činjenicama i koje kao takve ničim ne opovrgavaju.

35. Stoga izneseni žalbeni navodi tužitelja glavnom miješanja nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke u pogledu odbijanja njihova zahtjeva (točka II izreke).

36. Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, to je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u pogledu glavne stvari (točka I/ izreke), kao i u pogledu tužbe glavnog miješanja (točka II/ izreke) valjalo odbiti žalbe tužitelja i tužitelja glavnog miješanja kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku odluku.

37. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to ne ostvaruje pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 20. siječanj 2026.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić