Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5014/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i Partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima Anti Glamuzina i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3207/2023-11 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3207/2023-11 od 25. rujna 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II, III i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-3207/2023-11 od 25. rujna 2024. naloženo je tuženiku na tužitelju isplati iznos od 779,40 eura stečen na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf iz Ugovora o [broj kredita] od 8. svibnja 2007., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od siječnja 2008. do svibnja 2014. pa do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 8. svibnja 2007.

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 74,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2007. do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku IV izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 957,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka II, III i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbene zahtjeve u pobijanom dijelu te o trošku postupka odlučiti razmjerno uspjehu u sporu s tim da se tuženiku trošak postupka dosudi uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku te na pravnu sigurnost i zaštitu legitimnih očekivanja su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je pravilno utvrđeno ostvarenje zakonskih pretpostavki za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nema mjesta tuženikovom pozivanju na povredu pravne sigurnosti i njegovih legitimnih očekivanja. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.3. Povodom isticanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326.a ZPP valja reći kako tuženik pogrešno tvrdi da je dospjelost obveze procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva Uz nepravilno pozivanje na čl. 326.a ZPP umjesto na čl. 326. st. 1. ZPP, tuženik u žalbi smatra da je tužbu trebalo odbaciti. Budući da je ovdje nastupila dospjelost obveze tuženika kao materijalnopravna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326. st. 1. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. ZOO kada je utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora kreditu br: 528-50-4086440 od 8. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u razmjernih 3,30% od iznosa kredita, koju je kao jednokratnu naknadu u iznosu od 74,72 eura (126,15 Chf) tužitelj isplatio tuženiku dana 14. svibnja 2007., na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

5.2. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. 2. i 4. ZZP/03 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 3 ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača uz uvjet koji je odredio tuženik.

6.2. Izostale su pretpostavke za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe te iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst s ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 3 ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

6.3. Nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva, prvostupanjski je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP/03 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti iz iznosa naknade za obradu kredita).

7.1. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetonst više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO. U odnosu na žalbene navode tuženika o nemogućnosti isticanja ništetnosti ukazuje se na odredbu o pravu na isticanje ništetnosti iz čl. 327. st. 1 ZOO. Prvostupanjski je sud u skladu s odredbom čl. 324. ZOO utvrdio ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u odnosu na koje utvrđenje tuženik netočno navodi da se tom odredbom ne vrijeđa javni interes te da ona stoga predstavlja odredbu manjeg značaja, koji s aspekta zaštite prava potrošača nije primjenjiv na ništetnost odredbe kojom se potrošača obvezuje na plaćanje troška obrade kreditnog zahtjeva. Posljedično se tuženik neosnovano poziva na odredbu o naknadnom nestanku uzroka ništetnosti iz čl. 326. st. 2 ZOO.

7.2. Na navedene i pravilno utvrđene razloge ništetnosti ne utječe žalbeno tumačenje odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 143/13) u primjeni od 1. siječnja 2014. i Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 101/2017) u primjeni od 20. listopada 2017. Ovo stoga jer su tuženika i prije važenja tih kasnijih propisa obvezivale odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP/03 međutim nije ih pravilno primijenio u spornoj odredbi čl. 3. predmetnog ugovora, kao što je utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisana obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti koja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o ništetnoj ugovornoj odredbi a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

9.1. U žalbi se neutemeljeno osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U okolnostima u kojima je ništetnost utvrđena predmetnom odlukom, zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u zastari, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), s kojim shvaćanjem tuženik u žalbi neosnovano polemizira dovodeći ga nepravilno u odnos s odredbom čl. 186.c st. 2. ZPP.

9.2. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

10. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost osporenih odluka iz stavka II i III izreke prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

11. Navedeno se primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka IV izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a što tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano osporava. Tužitelju ne može biti uskraćeno pravo na naknadu troška sastava obrazloženog podneska dostavljenog sudu 3. svibnja 2024. i priloženog na listu 109-111 spisa predmeta suda prvog stupnja a za koji je tužitelj u troškovniku s ročišta od 16. rujna 2024. pravodobno zatražio naknadu određenu po tom datumu 3. svibnja 2024. navedenog podneska, iz razloga što je sud prvog stupnja uz taj podnesak očitom omaškom umjesto 2024. naveo 2023. godinu. Suprotno navodima iz žalbe, ne bi se radilo o podnesku s ponavljanjima tužiteljevih navoda već o obrazloženom očitovanju tužitelja na tuženikove navode iz podneska od 16. veljače 2024., u kojem smislu je odredba tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 46. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) pravilno primijenjena.

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej