Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5522/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P- 585/2020-29 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-585/2020-29 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-585/2020-29 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II i IV izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB52508873833 da tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 3.328,48 EUR, zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja

Europske središnje banke, i to

- na iznos od 3,44 EUR počev od 11.12.2006. do isplate,

- na iznos od 1,16 EUR počev od 10.01.2007. do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR počev od 10.03.2008. do isplate,

- na iznos od 3,13 EUR počev od 10.11.2008. do isplate,

- na iznos od 1,98 EUR počev od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od 11,18 EUR počev od 12.01.2009. do isplate,

- na iznos od 14,97 EUR počev od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 20,66 EUR počev od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 11,87 EUR počev od 10.04.2009. do isplate,

- na iznos od 10,99 EUR počev od 11.05.2009. do isplate,

- na iznos od 10,02 EUR počev od 10.06.2009. do isplate,

- na iznos od 12,05 EUR počev od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 8,71 EUR počev od 10.08.2009. do isplate,

- na iznos od 10,28 EUR počev od 10.09.2009. do isplate,

- na iznos od 8,32 EUR počev od 12.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,36 EUR počev od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR počev od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,55 EUR počev od 11.01.2010. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počev od 10.02.2010. do isplate,

- na iznos od 14,78 EUR počev od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 15,89 EUR počev od 12.04.2010. do isplate,

- na iznos od 20,98 EUR počev od 10.05.2010. do isplate,

- na iznos od 24,17 EUR počev od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 32,11 EUR počev od 12.07.2010. do isplate,

- na iznos od 25,12 EUR počev od 10.08.2010. do isplate,

- na iznos od 42,59 EUR počev od 10.09.2010. do isplate,

- na iznos od 34,64 EUR počev od 11.10.2010. do isplate,

- na iznos od 36,15 EUR počev od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 44,70 EUR počev od 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR počev od 10.01.2011. do isplate,

- na iznos od 44,05 EUR počev od 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 49,45 EUR počev od 10.03.2011. do isplate,

- na iznos od 43,16 EUR počev od 11.04.2011. do isplate,

- na iznos od 55,39 EUR počev od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 62,96 EUR počev od 10.06.2011. do isplate,

- na iznos od 67,54 EUR počev od 11.07.2011. do isplate,

- na iznos od 66,86 EUR počev od 10.08.2011. do isplate,

- na iznos od 42,06 EUR počev od 12.09.2011. do isplate,

- na iznos od 39,37 EUR počev od 10.10.2011. do isplate,

- na iznos od 39,73 EUR počev od 10.11.2011. do isplate,

- na iznos od 37,62 EUR počev od 12.12.2011. do isplate,

- na iznos od 40,12 EUR počev od 10.01.2012. do isplate,

- na iznos od 45,72 EUR počev od 10.02.2012. do isplate,

- na iznos od 48,30 EUR počev od 12.03.2012. do isplate,

- na iznos od 45,31 EUR počev od 10.04.2012. do isplate,

- na iznos od 47,26 EUR počev od 10.05.2012. do isplate,

- na iznos od 47,69 EUR počev od 11.06.2012. do isplate,

- na iznos od 47,34 EUR počev od 10.07.2012. do isplate,

- na iznos od 46,74 EUR počev od 10.08.2012. do isplate,

- na iznos od 44,41 EUR počev od 10.09.2012. do isplate,

- na iznos od 46,32 EUR počev od 10.10.2012. do isplate,

- na iznos od 47,85 EUR počev od 12.11.2012. do isplate,

- na iznos od 48,24 EUR počev od 10.12.2012. do isplate,

- na iznos od 48,74 EUR počev od 10.01.2013. do isplate,

- na iznos od 46,49 EUR počev od 11.02.2013. do isplate,

- na iznos od 47,82 EUR počev od 11.03.2013. do isplate,

- na iznos od 48,99 EUR počev od 10.04.2013. do isplate,

- na iznos od 47,18 EUR počev od 10.05.2013. do isplate,

- na iznos od 45,39 EUR počev od 10.06.2013. do isplate,

- na iznos od 44,67 EUR počev od 10.07.2013. do isplate,

- na iznos od 46,43 EUR počev od 12.08.2013. do isplate,

- na iznos od 47,88 EUR počev od 10.09.2013. do isplate,

- na iznos od 49,89 EUR počev od 10.10.2013. do isplate,

- na iznos od 49,88 EUR počev od 11.11.2013. do isplate,

- na iznos od 52,23 EUR počev od 10.12.2013. do isplate,

- na iznos od 50,13 EUR počev od 10.01.2014. do isplate,

- na iznos od 52,53 EUR počev od 10.02.2014. do isplate,

- na iznos od 55,44 EUR počev od 10.03.2014. do isplate,

- na iznos od 54,03 EUR počev od 10.04.2014. do isplate,

- na iznos od 53,50 EUR počev od 12.05.2014. do isplate,

- na iznos od 53,16 EUR počev od 10.06.2014. do isplate,

- na iznos od 55,31 EUR počev od 10.07.2014. do isplate,

- na iznos od 56,50 EUR počev od 11.08.2014. do isplate,

- na iznos od 57,58 EUR počev od 10.09.2014. do isplate,

- na iznos od 58,53 EUR počev od 10.10.2014. do isplate,

- na iznos od 59,73 EUR počev od 11.11.2014. do isplate,

- na iznos od 60,99 EUR počev od 10.12.2014. do isplate,

- na iznos od 61,49 EUR počev od 12.01.2015. do isplate,

- na iznos od 58,78 EUR počev od 10.02.2015. do isplate,

- na iznos od 60,35 EUR počev od 10.03.2015. do isplate,

- na iznos od 59,66 EUR počev od 10.04.2015. do isplate,

- na iznos od 60,46 EUR počev od 11.05.2015. do isplate,

- na iznos od 60,56 EUR počev od 10.06.2015. do isplate,

- na iznos od 61,34 EUR počev od 10.07.2015. do isplate,

- na iznos od 62,03 EUR počev od 10.08.2015. do isplate,

- na iznos od 62,87 EUR počev od 10.09.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61. OIB52508873833, naknaditi tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.411,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana." kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-585/2020-29 utvrđene su ništetnima odredbe čl. 9. i 10. Ugovora o kreditu br. 55766/06 od 16. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (Chf), kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.328,48 eura zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u Chf sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od prosinca 2006. do rujna 2015. pa do isplate.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.553,51 eura zbog ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama s traženim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od veljače 2007. do rujna 2015. pa do isplate.

1.4. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu do 2.411,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2024. do isplate, kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe. Podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatornu odluku iz stavka II izreke prvostupanjske presude. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) ostvaren je u navedenoj odluci iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja.

5.1. Otklanjanju se kao neosnovane tvrdnje iz žalbe tuženika o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1-3. ZPP. Vezano za tužiteljev podnesak od 17. rujna 2024. a sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopušteno je preinačiti tužbu u predmetima korisnika kredita u valuti Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem,

6.1. U žalbenoj fazi postupka nisu sporne odlučne činjenice da je dana 6. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora zaključen ugovor o kreditu br. 55766/06 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.600,00 Chf. Vraćanje kredita ugovoreno je u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 310,07 Chf prema prodajnom tečaju kreditora u Chf i uz kamatnu stopu od 6,88%, promjenjivu odlukom tuženika.

6.2. Nadalje je kao neosporno utvrđeno da su tužitelj i tuženik dana 16. ožujka 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu br. 55766/06 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršili konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 55766/06 od 16. studenog 2006. kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

7.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.3. U predmetnom ugovoru o kreditu 55766/06 od 16. studenog 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.1. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

8.2. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.3. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

9.1. U odnosu na osporenu kondemnatornu odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja kojom je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 3.328,48 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 16. ožujka 2016. obveza isplate razlike po osnovi te ništetne odredbe ne potpada pod direktni učinak navedene presude P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku u obračunu glavnice i razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

9.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 3.328,48 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedenu razliku naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Dodatkom uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

10.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

10.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

11. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

12.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

12.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 16. studenog 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 16. studenog 2006. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 16. ožujka 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

12.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf kao i razlike u obračunu glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od ožujka 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu GV protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.4. Bez utjecaja je shvaćanje iz presude suda Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu br. C-452/18 od 9. srpnja 2020. jer nije sporno da nepoštene odredbe osnovnog ugovora od 16. studenog 2006. nisu obvezujuće za tužitelja kao potrošača već je izvorište obveza sporazumom stranaka zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. koji sukladno odluci Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu odnosno ZPK.

14.1. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

14.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 16. ožujka 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 16. ožujka 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 16. ožujka 2016.

15.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka uz ugovor od 16. ožujka 2016. preplata po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 16. studenog 2006. i Dodatku ugovora od 16. ožujka 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

16. Stoga je povodom osnovane žalbe tuženika u odnosu na odluku iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u toč. 1. stavka II izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

17. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku I izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.411,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na neuspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP i odlučiti kao u toč. 2. stavka II izreke ove presude. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda J i G od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

18. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej