Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3263/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, Matije Vlačića 2, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-602/2024-8 od 10. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-602/2024-8 od 10. lipnja 2025. u pobijanom dijelu u točkama I, II. II. i V. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 11. srpnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d. d., potvrđen kod javnog bilježnika Marije Blečić pod posl. br. OV-5709/2007 i to odredba čl. 8. „prijevremena otplata kredita“, u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 705,90 eura (sedamsto pet eura i devedeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. siječnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka isplatom 589,04 eura (petsto osamdeset devet eura i četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 365,59 eura.

2.1. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak te kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uzeo da tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu i to u točkama I., II. II. i V. izreke.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode istaknute u žalbi i predlaže istu odbiti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 11. srpnja 2007. i to u dijelu u kojem će tuženik za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke (čl. 8. Ugovora) te zahtjev za isplatu iznosa od 705,90 eura na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

5. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je ugovorom o kreditu od 11. srpnja 2007. tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 73.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita,

- - da je u čl. 8.2. ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika,

- da tuženik u vezi predmetnog ugovora s tužitelj nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi,

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 19. siječnja 2024. te mu je sukladno čl. 8.2. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u iznosu od 705,90 eura,

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO), u vezi odredbi 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) te čl. 87. st. 1. i 2., ocijenio da su odredbe predmetnog ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i nejasne, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim te ugovorne odredbe, te je na temelju odredbi čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO u vezi čl. 1115. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke).

5.1. U točkama III., IV. i V. izreke sud je odlučio o troškovima postupka na temelju čl.154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP i čl. 151. st. 3. ZPP primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Žalba tuženika je neosnovana.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

11. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe bitnu povredu odredba čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer odbijanjem prijedloga tuženika za provođenje financijskog vještačenja nije tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom. Naime, sud u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a kako tuženik tijekom postupka nije niti navodio na koje bi se točno troškove likvidnosti ili nastanak koje točno štete odnosile ugovorene naknade i temeljem kojih bi onda navoda uopće financijski vještak i mogao izraditi vješto, sud prvog stupanja pravilno primijenio i odredbu čl. 10. ZPP, to tim više što je temeljem izvedenih dokaza, uvidom u dokumentaciju u spisu, mogao suprotno žalbenim navodima, utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da je tuženik predložio saslušanje djelatnika tuženika, jer iz spisa ne proizlazi da bi tuženik predložio taj dokaz.

13. Prvostupanjski sud je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. ZOO, kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 11. srpnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu s osnova tih ništetnih odredbi.

14. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

15. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbe predmetnog ugovora o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, unio sebi prikladne odredbe po kojima je tužitelju kao korisniku kredita dozvoljeno prijevremeno otplatiti kredit samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

16. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi te iz činjenica da je naknada za prijevremenu otplatu uopće nije određena, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetne ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, naknadu za prijevremenu otplatu kredita uopće nije odredio ni učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik pri odobravanju i prijevremenoj otplati kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

17. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

18. Tuženik tijekom postupka ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

20. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene prijevremene otplate kredita od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja

23. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

24. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

26.

U Zagrebu, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić