Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2923/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Lei Erak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5225/2024-10 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5225/2024-10 od 29. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ugovorne odredbe i dijelovi ugovornih odredaba članka 5. (Troškovi) Ugovora o [broj kredita] od 18.04.2007.g., između tužitelja GU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba (sada: Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb), kao kreditora, s druge strane, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati prije isplate kredita, odbijanjem od iznosa kredita, jednokratne troškove obrade u visini 1.5% (jedancijelihpedeset posto) od iznosa kredita, ništetni i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.216,90 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2007. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 950,00 eura (devetstopedeset eura) sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 234,38 eura uvećano za trošak pristojbe za žalbu.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 18. travnja 2007. i to u čl. 5. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku naknadu prije isplate kredita, odbijanjem od iznosa kredita, jednokratne troškove obrade kredita u visini 1,5% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu troškova obrade kredita u iznosu od 1.216,90 eura.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je 18. travnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je odredbom č. 5. ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini 1,50% od iznosa kredita,

- da je tužitelj kredit podigao radi kupnje stana u kojem je živio i živi sa svojom obitelji,

- da je tužitelju ugovorna naknada za obradu kredita u iznosu od 1.216,90 eura naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 269. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 272. st. 1. ZOO te čl. 270. st. 1. ZOO kao i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO te odredbi 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te čl. 87. st. 1. i 2., ocijenio da su odredbe predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita nepoštene i nejasne, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim te ugovorne odredbe, te je prihvatio tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke).

5.1. U točkama III. i IV. izreke sud je odlučio o troškovima postupka na temelju čl.154. st. 1. ZPP primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

5.2. Sud je odbio istaknuti prigovor zastare pozivajući se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. rujna 2023. pa zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

10. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio djelomično ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku prije isplate kredita jednokratne troškove obrade kredita u visini 1,5% od iznosa kredita.

11. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003 – dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

15. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 3. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

16. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

17. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.216,90 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323 ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti tužitelju. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći, a kako je to pravilno ocijenio i zaključio prvostupanjski sud.

19. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, a koji prigovor tuženik temelji na tvrdnji da je potraživanje na temelju predmetnog ugovora o kreditu prodao društvu DDM Invest III AG u srpnju 2017., pozivajući se na odredbe čl. 80. ZOO, a što ponavlja u žalbi, valja navesti da odredba čl. 84. st. 1. i 2. ZOO propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja a dužnik može isticati primatelju, pokraj prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Dakle, zakonske odredbe čl. 80. ZOO i čl. 84. ZOO ne isključuju pravo dužnika, ovdje tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu - tuženiku, koji ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem tužitelj osniva svoju tražbinu, unatoč postojanju tražbine prema tužitelju, jer je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je cesionar kao novi vjerovnik, ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika samo tražbinu koja je predmet cesije. Tuženik niti ne tvrdi da bi Ugovorom o cesiji iz srpnja 2017. došlo do prijenosa Ugovora o kreditu na način da bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO, već da je (samo) potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu prodano II.DDM Invest III AG koji je ovlašten tu tražbinu zahtijevati od tužitelja kao dužnika. Međutim, tuženik kao raniji vjerovnik je i nadalje ugovorna strana Ugovora o kreditu u pogledu tražbine koju tužitelj potražuje u ovom postupku, zbog čega nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika istaknuti glede njegovog prigovora promašene pasivne legitimacije.

20. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

20.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

20.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. U odnosu na trošak pristupa na ročišta za objavu presude koji trošak tuženik osporava u žalbi, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

21.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela je u parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno priznao i dosudio tužitelju trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude.

22. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

23. U točki II. izreke je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić