Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4279/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Senka Zuber Šanjek, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dragoslav Zuber i Senka Zuber Šanjek u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P-170/2023-8 od 6. studenog 2025., dana 20. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P-170/2023-8 od 6. studenog 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P- 170/2023-8 od 6. studenog 2025. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu kao neosnovan.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke pa do isplate, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijano rješenje može se ispitati, izreka rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja, a razlozi o svim odlučnim činjenicama jasni su i neproturječni, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.
ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.
5. Prilikom ispitivanja pobijanog rješenja i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.
6. Polazeći od odredbe čl. 70. st. 1. ZPP-a, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 13. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 24. siječnja 2005., iz koje proizlazi da su ugovorne stranke prilikom sklapanja istog, za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ovdje tuženika, nepoštena odredba, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu posebno pregovarale.
7. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09. i 79/09.., dalje ZZP) koji propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, a koji zakon sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, i to Direktivom Vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, kojom Direktivom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (čl. 3. st. 2.).
8. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, već je sastavni dio tipskog unaprijed formuliranog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, budući da bi tužitelj, koji ima prebivalište na području mjesne nadležnosti suda u [adresa] radi ostvarenja svojih prava bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi za tužitelja iziskivalo dodatne troškove i vrijeme, prvostupanjski sud smatra da ugovorna odredba o prorogacijskoj klauzuli uzrokuje znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka na štetu tužitelja.
9. U žalbi tuženik brani tezu da je progacijska klauzula valjana i da proizvodi pravni učinak, ukazujući pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. sukladno kojem za ocjenu nepoštenosti odredbe u ugovorenoj nadležnosti valja uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranke odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe, opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova prisutnost na ročištima nije potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja eventualno morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže, jer istog ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu. Također, tuženik tvrdi da, sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, a što osporava, da je sukladno odredbi čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a Općinski građanski sud u Zagrebu i općemjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
10. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda vezano uz nepoštenje, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti predmetnog Ugovora o kreditu, s time da ovdje valja istaknuti da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora, a kojim je u čl. 81. st. 1. ZPP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema čl. 81. st. 2. ZPP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.
11. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 57/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 56/16) valja reći da se prvostupanjski sud na te odredbe nije ni pozvao, s obzirom da se iste odnose na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkog ugovora, a što ovdje nesporno nije slučaj, već je u predmetnom postupku prigovor mjesne nenadležnosti tuženika trebalo procijeniti kroz odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, na što tuženik pravilno upire u svojoj žalbi.
12. Međutim, kako tužitelj već u tužbi tvrdi da ugovornu prorogacijsku klauzulu u zaključenom potrošačkom ugovoru stranaka treba smatrati nepoštenom, isti je očito iskoristio svoje pravo propisano odredbom čl. 59. ZPP-a iz koje proizlazi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, dok iz konkretnog Ugovora proizlazi da je isti sklopljen u [adresa], gdje se nalazi podružnica tuženika.
13. Stoga, kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika koja je Ugovor sklopila, pa kako je tužitelj podnošenjem tužbe na konkretni općinski sud izabrao da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, tako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako negativno odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno kao pod stavkom I. izreke ove odluke.
14. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 381. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.
U Zagrebu 20. siječnja 2026.
Sutkinja:
Jadranka Travaš
