Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1157/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari GT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2612/2019- 25 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2612/2019-25 od 17. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. [broj kredita], solemniziran dana 26.2.2007. kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, sklopljenog dana 26.2.2007. između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i to:

Članak 3, u dijelu kako glasi: "Kamata se obračuna u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja." Članak 4., u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 320,48 CHF (tristodvadeset CHF i 48/100) obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja."

Članak 6., u cijelosti koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici GT isplati iznos od 333,93 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 2,71 EUR-a od 01.10.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,67 EUR-a od 07.11.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,63 EUR-a od 05.12.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,59 EUR-a od 03.01.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,55 EUR-a od 11.02.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,51 EUR-a od 03.03.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,74 EUR-a od 02.04.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,60 EUR-a od 05.05.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,46 EUR-a od 02.06.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,31 EUR-a od 08.07.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,16 EUR-a od 06.08.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,02 EUR-a od 05.09.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,87 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,71 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,56 EUR-a od 02.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 9,14 EUR-a od 02.01.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,95 EUR-a od 11.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,76 EUR-a od 28.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,56 EUR-a od 01.04.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,99 EUR-a od 04.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,73 EUR-a od 03.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,47 EUR-a od 08.07.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,20 EUR-a od 11.08.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,93 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,66 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,38 EUR-a od 05.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,10 EUR-a od 07.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,82 EUR-a od 31.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,54 EUR-a od 31.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 8,25 EUR-a od 02.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,96 EUR-a od 01.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,67 EUR-a od 03.05.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,36 EUR-a od 04.06.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,07 EUR-a od 13.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 6,77 EUR-a od 03.08.2010., pa do isplate

- na iznos od 6,45 EUR-a od 31.08.2010., pa do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR-a od 12.10.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,84 EUR-a od 09.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,52 EUR-a od 01.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,20 EUR-a od 04.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,88 EUR-a od 14.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,55 EUR-a od 15.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,22 EUR-a od 04.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,89 EUR-a od 02.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,55 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,21 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,87 EUR-a od 09.08.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,53 EUR-a od 02.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,18 EUR-a od 10.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,82 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,46 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,10 EUR-a od 05.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 0,74 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

- na iznos od 0,37 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

od 01. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici GT isplati iznos od 1.597,34 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,15 EUR-a od 02.04.2007., pa do isplate

- na iznos od 1,36 EUR-a od 03.03.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,74 EUR-a od 02.04.2008., pa do isplate

- na iznos od 13,32 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 13,32 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 5,29 EUR-a od 02.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 16,97 EUR-a od 02.01.2009., pa do isplate

- na iznos od 17,67 EUR-a od 11.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 19,34 EUR-a od 28.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 17,17 EUR-a od 01.04.2009., pa do isplate

- na iznos od 16,79 EUR-a od 04.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 13,93 EUR-a od 03.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,68 EUR-a od 08.07.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,85 EUR-a od 11.08.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,02 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,02 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 11,36 EUR-a od 05.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 13,96 EUR-a od 07.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 16,34 EUR-a od 31.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 19,71 EUR-a od 31.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 18,78 EUR-a od 02.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 24,38 EUR-a od 01.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 22,70 EUR-a od 03.05.2010., pa do isplate

- na iznos od 26,06 EUR-a od 04.06.2010., pa do isplate

- na iznos od 36,74 EUR-a od 13.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 33,65 EUR-a od 03.08.2010., pa do isplate

- na iznos od 45,21 EUR-a od 31.08.2010., pa do isplate,

- na iznos od 39,92 EUR-a od 12.10.2010., pa do isplate

- na iznos od 40,71 EUR-a od 09.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 51,53 EUR-a od 01.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 61,46 EUR-a od 04.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 48,04 EUR-a od 14.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 51,31 EUR-a od 15.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 49,54 EUR-a od 04.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 51,92 EUR-a od 02.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 65,32 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 65,32 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 103,24 EUR-a od 09.08.2011., pa do isplate

- na iznos od 88,23 EUR-a od 02.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,15 EUR-a od 10.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,51 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,51 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 72,44 EUR-a od 05.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 76,34 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

- na iznos od 76,34 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

od 02. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice GT u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. [broj kredita], solemniziran dana 26.2.2007. kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, sklopljenog dana 26.2.2007. između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i to:

Članak 2, u dijelu koji glasi: "Banka odobrava korisniku kreditu potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.880,00 CHF (šesnaesttisućaosamsto osamdeset CHF) prema srednjem tečaju na CHF i Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima",

Članak 3, u cijelosti kako glasi: "Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,25% (petzarezdvadesetpet posto) dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. ovog članka. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita."

Članak 4., u dijelu koji glasi: "Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici GT nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.703,09 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude tj. 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv dijela te presude pod točkom I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba članaka 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog 26. veljače 2007. između parničnih stranaka i isplatu iznosa od 333,93 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, te iznosa od 1.597,34 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule.

5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajnim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati sukladno odlukama tuženika, te odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Među strankama nije prijeporno da su tužiteljica kao korisnik kredita, NT, kao fiducijarni dužnik i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor zaključili 26. veljače 2007. Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 16.880,00 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati prema Odlukama tuženika, te valutna klauzula u CHF.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da je prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. kao banka-kreditor po predmetnom ugovoru o kreditu tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 16.880,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita sa kamatnom stopom od 5,25% godišnje koja je bila promjenjiva, a visina kamatne stope tijekom otplate biti će utvrđivana temeljem odluka banke. Ugovorena je otplate u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo u odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013. g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 01. srpnja 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a na temelju odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio daje u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

17. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Odredbom čl. 502. c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

20. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja, imajući na umu i sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, usvojio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio djelomično ništetnim ugovorne odredbe članka 3. i 4. te ništetnim ugovornu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog 26. veljače 2007. godine.

21. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

22. Pri tome ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na potpuno jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

24. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno, te se nije potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

26. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija se visina mijenja ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

27. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

28. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da se, primjerice, tečaj valute može mijenjati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla kredit kod tuženika radi kupnje novog osobnog automobila. Bio joj je ponuđen gotov ugovor s valutnom klauzulom u CHF o čijim odredbama nije mogla pregovarati niti je bila upozorena da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, kao niti do povećanja kamatnih stopa.

30. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

32. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

33. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

34. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

35. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Također, zastara potraživanja prema tuženiku s osnova promjenjive kamatne stope počela je teći 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine.

36. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 333,93 eura zbog promjene kamatne stope i iznos od 1.597,34 eura zbog promjene deviznog tečaja.

37. Nije osnovan žalbeni navod kojim tuženik navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

38. Tuženik u ovom predmetu samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF koje se odnose na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa sud u ovom predmetu zbog izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate.

39. Gore izneseno u skladu je i sa pravnim shvaćanjem zauzetim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. gdje je navedeno slijedeće: "…kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Identično pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i u presudi broj Rev-1036/2023-2 od 4. prosinca 2024.

40. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO. usvojio tužbeni zahtjev.

41. Neosnovan je žalbeni navoda da "nije bilo mjesta dopuštenju preinake tužbe". Prije svega valja reći da je tužiteljica u tužbi navela da "nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vrati" te je tužbenim zahtjevom predložila da nakon provedenog financijskog vještačenja precizira tužbeni zahtjev. Iz navedenog je potpuno jasno da se radi djelomično o stupnjevitoj tužbi. Uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe.

41.1. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

41.2. Nadalje, čl. 191. st. 2. ZPP je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

41.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev 206/2023-3 od 17. siječnja 2024., te Rev 650/2023 od 10. travnja 2024. iznio pravno shvaćanje prema kojem: "….kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.…“.

41.4. U odluci broj Rev 1189/2024-2 od 5. ožujka 2025. Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno shvaćanje: "Ako je tužba preinačena (povišenjem tužbenog zahtjeva) temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO). To se odnosi i na konkretnu situaciju, dakle na zahtjeve za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka."

41.5. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

42. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

45. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

46. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

47. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin