Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-660/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Romeu Hercegu, odvjetniku u Zaboku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Probija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-379/2019-46 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj

P-379/2019-46 od 19. prosinca 2022

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 2, čl. 7 ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita], broj kreditne partije 7103198180, od 27. lipnja 2006. g. zaključenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužitelja ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta.

II. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dužan je isplatiti tužitelju ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 90.592,93 kn/12.023,74 €1 uz zakonsku zateznu kamatu tekuću:

na iznos od 15,49 kn/2,05 € od dana 12. rujna 2009. g. do isplate,

na iznos od 75,48 kn/10,01 € od dana 15. listopada 2009. g. do isplate, na iznos od 94,81 kn/12,58 € od dana 14. studenog 2009. g. do isplate, na iznos od 86,17 kn/11,43 € od dana 15. prosinca 2009. g. do isplate,

na iznos od 143,38 kn/19,02 € od dana 15. siječnja 2010. g. do isplate,

na iznos od 173,96 kn/23,08 € od dana 12. veljače 2010. g. do isplate,

na iznos od 166,04 kn/22,03 € od dana 13. ožujka 2010. g. do isplate,

na iznos od 202,85 kn/26,92 € od dana 16. travnja 2010. g. do isplate,

na iznos od 209,94 kn/27,86 € od dana 05. svibnja 2010. g. do isplate,

na iznos od 230,81 kn/30,63 € od dana 02. lipnja 2010. g. do isplate,

na iznos od 377,43 kn/50,09 € od dana 02. srpnja 2010. g. do isplate,

na iznos od 343,42 kn/45,57 € od dana 02. kolovoza 2010. g. do isplate, na iznos od 471,04 kn/62,51 € od dana 02. rujna 2010. g. do isplate,

na iznos od 403,72 kn/53,58 € od dana 02. listopada 2010. g. do isplate, na iznos od 340,10 kn/45,13 € od dana 04. studenog 2010. g. do isplate, na iznos od 493,75 kn/65,53 € od dana 02. prosinca 2010. g. do isplate, na iznos od 561,73 kn/74,55 € od dana 06. siječnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 495,80 kn/65,80 € od dana 05. veljače 2011. g. do isplate,

na iznos od 524,18 kn/69,57 € od dana 03. ožujka 2011. g. do isplate,

na iznos od 456,36 kn/60,56 € od dana 06. travnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 517,61 kn/68,69 € od dana 06. svibnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 681,84 kn/90,49 € od dana 04. lipnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 629,82 kn/83,59 € od dana 06. srpnja 2011. g. do isplate,

na iznos od 931,63 kn/123,64 € od dana 05. kolovoza 2011. g. do isplate, na iznos od 725,85 kn/96,33 € od dana 08. rujna 2011. g. do isplate,

na iznos od 699,60 kn/92,85 € od dana 06. listopada 2011. g. do isplate, na iznos od 700,25 kn/92,93 € od dana 05. studenog 2011. g. do isplate, na iznos od 677,89 kn/89,97 € od dana 03. prosinca 2011. g. do isplate, na iznos od 705,04 kn/93,57 € od dana 06. siječnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 754,00 kn/100,07 € od dana 07. veljače 2012. g. do isplate, na iznos od 746,47 kn/99,07 € od dana 07. ožujka 2012. g. do isplate

na iznos od 724,94 kn/96,21 € od dana 07. travnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 733,26 kn/97,32 € od dana 08. svibnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 752,88 kn/99,92 € od dana 02. lipnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 732,68 kn/97,24 € od dana 06. srpnja 2012. g. do isplate,

na iznos od 735,80 kn/97,65 € od dana 04. kolovoza 2012. g. do isplate, na iznos od 721,46 kn/95,75 € od dana 07. rujna 2012. g. do isplate,

na iznos od 686,58 kn/91,12 € od dana 04. listopada 2012. g. do isplate, na iznos od 732,59 kn/96,83 € od dana 06. studenog 2012. g. do isplate, na iznos od 710,30 kn/94,27 € od dana 07. prosinca 2012. g. do isplate, na iznos od 742,37 kn/98,52 € od dana 09. siječnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 694,77 kn/92,21 € od dana 07. veljače 2013. g. do isplate,

na iznos od 721,02 kn/95,69 € od dana 02. ožujka 2013. g. do isplate,

na iznos od 731,90 kn/97,13 € od dana 05. travnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 711,33 kn/94,40 € od dana 07. svibnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 651,46 kn/86,46 € od dana 05. lipnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 636,79 kn/84,51 € od dana 04. srpnja 2013. g. do isplate,

na iznos od 662,09 kn/87,87 € od dana 03. kolovoza 2013. g. do isplate, na iznos od 685,51 kn/90,98 € od dana 05. rujna 2013. g. do isplate,

na iznos od 721,45 kn/95,75 € od dana 04. listopada 2013. g. do isplate, na iznos od 709,09 kn/94,11 € od dana 07. studenog 2013. g. do isplate, na iznos od 725,51 kn/96,29 € od dana 07. prosinca 2013. g. do isplate, na iznos od 697,96 kn/92,63 € od dana 09. siječnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 687,94 kn/91,30 € od dana 06. veljače 2014. g. do isplate,

na iznos od 698,77 kn/92,74 € od dana 06. ožujka 2014. g. do isplate,

na iznos od 689,53 kn/91,51 € od dana 05. travnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 680,03 kn/90,25 € od dana 08. svibnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 664,41 kn/88,18 € od dana 07. lipnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 679,94 kn/90,24 € od dana 05. srpnja 2014. g. do isplate,

na iznos od 697,36 kn/92,55 € od dana 08. kolovoza 2014. g. do isplate, na iznos od 705,16 kn/93,59 € od dana 05. rujna 2014. g. do isplate,

na iznos od 712,74 kn/94,59 € od dana 07. listopada 2014. g. do isplate, na iznos od 725,07 kn/96,23 € od dana 02. studenog 2014. g. do isplate, na iznos od 740,50 kn/98,28 € od dana 02. prosinca 2014. g. do isplate, na iznos od 53.653,29 kn/7.121,01€ od dana 16. siječnja 2015. g. do isplate i to od dana 13. rujna 2009. g. do dana 31. prosinca 2007. g. po stopi određenoj primjenom čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 1. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 ZOO, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dužan je tužitelju ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.570,50 kuna/4.721,01 eur, uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekuću od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu protivi se žalbenim navodima i predlaže odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba članaka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6.1. Na žalbene navode da bi tuženik i PC kao sudužnik i TC, kao založni dužnik bili jedinstveni i nužni suparničari valja reći da se niti po zakonu niti po prirodi pravnog odnosa ovaj spor ne mora riješiti na jednak način prema tužitelju i sudužniku te založnom dužniku.

6.2. U odnosu na žalbeni prigovor da zbroj pojedinačnih iznosa ne daje dosuđeni iznos već iznos veći za tada jednu lipu, valja reći da je to rezultat pretvaranja tadašnje valute hrvatske kune u euro i zaokruživanja. Naime, odredbom čl. 14. st. 1., Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22) propisano je da novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju se uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97, dok je stavkom dva toga članka propisano da se preračunavanje iz stavka 1. ovoga članka izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Stavkom 3. toga članka propisano je da pri preračunavanju iz stavaka 1. i 2. ovoga članka sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena; ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan.

6.3. Slijedom navedenog, neosnovan je i taj žalbeni prigovor tuženika.

7. U odnosu na žalbene navode tužitelja, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušane svjedokinje ĆC, koju je sam predložio, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaze saslušane svjedokinje i tužitelja u ovom postupku.

8. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu kojeg je 27. lipnja 2006. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

11. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor te PC kao sudužnik i TC, kao založni dužnik, sklopili naprijed navedeni Ugovor o namjenskom kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja stana; da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora u kojem su ugovoreni jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 90.592,93 kuna – sada 12.023,74 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

12. Tijekom postupka tužitelj je snizio tuženi zahtjev te su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovani, kako je to obrazložio sud prvog stupnja u točki 24. obrazloženja, koje prihvaća i ovaj viši sud a u kojoj je jasno navedeno da je tužbeni zahtjev snižen nakon provedenog financijskog vještačenja.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni ugovor o namjenskom kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o namjenskom kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju stana u kojem je živio sa obitelji. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja zaposlenice tuženika ĆC i tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

14.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

14.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

14.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza svjedoka i tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

14.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obvezni odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

16. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

19. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno je utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

20. U tom smislu potrebno je i navesti i da zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

22. Neosnovan je žalbeni navoda da "nije bilo mjesta dopuštenju preinake tužbe". Prije svega valja reći da je tužiteljica u tužbi navela da "nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vrati" te je tužbenim zahtjevom predložila da nakon provedenog financijskog vještačenja precizira tužbeni zahtjev. Iz navedenog je potpuno jasno da se radi djelomično o stupnjevitoj tužbi. Uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe.

22.1. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

22.2. Nadalje, čl. 191. st. 2. ZPP je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

22.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev 206/2023-3 od 17. siječnja 2024., te Rev 650/2023 od 10. travnja 2024. iznio pravno shvaćanje prema kojem: "….kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.…“.

22.4. U odluci broj Rev 1189/2024-2 od 5. ožujka 2025. Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno shvaćanje: "Ako je tužba preinačena (povišenjem tužbenog zahtjeva) temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO). To se odnosi i na konkretnu situaciju, dakle na zahtjeve za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka."

22.5. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

22.6. U konkretnom slučaju, u odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na preinačeni dio tužbe odnosno povećani dio tužbenog zahtjeva potrebno je navesti da je odredbom čl. 191. st. 1 ZPP jasno je propisano da preinaku tužbe čini i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva. Međutim, jednako tako je odredbom članka 241. st. 1 ZOO jasno propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe. Ako je riječ o povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva, činjenične, pa čak niti pravne osnove tužbe, onda je taj zahtjev već podnesen a budući da je podnesen, prekid zastare ostvaren je njegovim podnošenjem, dakle, nije ostvaren time što je taj podneseni tužbeni zahtjev povećan zahtjevom za dosudu daljnjeg iznosa naknade. Stoga u slučaju povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba. Slijedom toga, tuženikov prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

23. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

24. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

25. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

27. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin