Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1930/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić,, odvjetnici u Donjoj Stubici protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P- 1282/2022-35 od 12. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P- 1282/2022-35 od 12. ožujka 2024. pod toč. I., II. i IV. izreke presude

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-1282/2022-35 od 12. ožujka 2024. pod toč. III., V. i VI. izreke i sudi:

1. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom koji glasi:

"III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužiteljici AC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 2.778,80 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužiteljici AC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.943,52 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.756,18 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 4. toč. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-107/06, 24. veljače 2006., koji glasi: "… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana" (toč. I. izreke). Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU- 107/06, 24. veljače 2006., koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." (toč. II. izreke). naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 2.778,80 € sa zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke). Utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-107/06, 24. veljače 2006., koji glasi: "… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja". (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.943,52 € sa zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. VI. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.756,18 € sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. VII. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice odbiti, uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi sadržanih u Ugovora o kreditu broj 9011040285 od 23. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim između tužiteljice i tuženika 24. veljače 2006., u dijelu koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (dio odredbi čl. 4. toč. 1., čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu), kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom.

6. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik dana 23. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.050 CHF, uz ugovorenu kamatu od 4,35% koja je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora i to za kupnju stambenog objekta u kojem tužiteljica stanuje s članovima obitelji.

-da tužiteljica ima status potrošača u skladu s odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 93/03),

-da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011040285 dana 13. siječnja 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015-dalje: ZID ZPK),

-da je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka utvrđeno da ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 2.778,80 EUR (20.936,85 kn), da ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 3.943,52 EUR (29.712,42 kn)., dakle da potraživanje tužiteljice po predmetnom kreditu posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 6.722,31 EUR (50.649,27 kn),

-da je tužba u predmetu podnijeta 30. svibnja 2019., pa zastara nije nastupila,

-da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima- "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23-dalje ZOO).

7. Nadalje, prema ocjeni suda prvog stupnja provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, pa tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pritom se sud prvog stupnja pozvao na presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.3.2019., u predmetu KC protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, te primjenu Direktive 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji.

8. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 502. c. ZPP, te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO sudi tužiteljici preplaćeni i u konverziji kredita nepriznat iznos kredita (s osnove navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu) i odlučuje kao u izreci presude.

9. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu sklopljen je 23. veljače 2006. pa je vezano uz ispitivanje valjanosti ugovorene ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03).

10. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

11. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502. c ZPP.

12. Iskazom tužiteljice te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojega je sačinio tuženik te tužiteljica nije imala mogućnosti mijenjati bilo koju odredbu ugovora, a sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, valutnoj klauzuli u CHF predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici nisu pojašnjene niti je ista bio svjesna posljedica koje za nju mogu nastupiti

13. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Naime, riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, pa se smatra da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kome leži teret dokaza protivnom nije dokazao, pa zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

15. Imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije posebno pregovaralo (na što upućuje iskaz tužiteljice) pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

16. Posljedica takvih nepoštenih odredbi je njihova ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03

17. Slijedom iznesenog, pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i valutnoj klauzuli u CHF (dio čl. 4. toč. 1. i čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu) je neosnovano.

18. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

19. Međutim, iz činjenica što ih je utvrdio sud prvog stupnja je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju odluke. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19. a-19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" ; broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. ZOO ostvaren je u toč. III. i V. izreke presude.

20. Naime, ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica ima pravo na isplatu onog što je platila temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

21. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

22. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

22.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (" Narodne novine ", broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

24. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

25. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

26. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

27. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

28. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

29. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatak Ugovoru o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19. c st. 5. ZIZ ZPK/15

30. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

32. Sklapanjem Dodataka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19. c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

33. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19. d. i 19. e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF.".

33.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19. d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15

33.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19. e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19. c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19. c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

33.3. S druge strane, odredba čl. 19. e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19. e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

34. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom uz Ugovor o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19. b ZID ZPK.

35. Tako je sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

36. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

37. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ACĐ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

38. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19. c ZID ZPK uključuje i te uplate.

39. Obzirom da učinak Dodatka Ugovoru o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kako je to navedeno u Dodatku uz Ugovor o kreditu. Stoga u okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne osporava pravilnost izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19. b i 19. c ZPK, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužiteljice iz Dodatka Ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHF jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zamijenjene odredbama navedenog Dodataka Ugovoru o kreditu.

40. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku Ugovoru o kreditu tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, osnovano ukazuje tuženik da tužiteljica u dijelu odluke suda pravog stupnja pod točkom III. i V. izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO svezi čl. 19. c ZID ZPK jer čega tužiteljica nema pravo na isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sa zateznim kamatama tekućim prema traženju tužiteljice od 1. listopada 2015. do isplate, pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP u tom dijelu preinačena presuda suda prvog stupnja tako, da je zahtjev tužiteljice odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika (čl. 375. st. 1. ZPP).

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i A, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

42. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak