Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4076/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima - odvjetnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, S. i A. Radića 15, 44000 Sisak, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupane po opunomoćenicima - odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-220/2019-32 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-220/2019-32 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II.a i III.a izreke.
II.Preinačava se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-220/2019- 32 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke i sudi: 1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, iznos od 7.565,64 EUR (sedamtisućapetstošezdesetpeteurašezdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 15. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), računajući iste:
- na iznos od 54,54 EUR od 15. studenog 2007. do isplate;
- na iznos od 53,61 EUR od 15. prosinca 2007. do isplate;
- na iznos od 55,23 EUR od 15. siječnja 2008. do isplate;
- na iznos od 54,97 EUR od 15. veljače 2008. do isplate;
- na iznos od 105,83 EUR od 15. ožujka 2008. do isplate;
- na iznos od 105,23 EUR od 15. travnja 2008. do isplate;
- na iznos od 101,79 EUR od 15. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 103,09 EUR od 15. lipnja 2008. do isplate;
- na iznos od 102,07 EUR od 15. srpnja 2008. do isplate;
- na iznos od 101,85 EUR od 15. kolovoza 2008. do isplate;
- na iznos od 101,82 EUR od 15. rujna 2008. do isplate;
- na iznos od 105,72 EUR od 15. listopada 2008. do isplate;
- na iznos od 108,09 EUR od 15. studenog 2008. do isplate;
- na iznos od 104,72 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate;
- na iznos od 113,82 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate;
- na iznos od 113,92 EUR od 15. veljače 2009. do isplate;
- na iznos od 110,86 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate;
- na iznos od 111,56 EUR od 15. travnja 2009. do isplate;
- na iznos od 111,70 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate
- na iznos od 110,49 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate;
- na iznos od 110,70 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate;
- na iznos od 151,67 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate;
- na iznos od 153,44 EUR od 15. rujna 2009. do isplate;
- na iznos od 151,47 EUR od 15. listopada 2009. do isplate;
- na iznos od 152,75 EUR od 15. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 152,54 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate;
- na iznos od 155,97 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 158,18 EUR od 15. veljače 2010. do isplate;
- na iznos od 157,70 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate;
- na iznos od 159,89 EUR od 15. travnja 2010. do isplate;
- na iznos od 163,90 EUR od 15. svibnja 2010. do isplate;
- na iznos od 147,31 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate;
- na iznos od 151,53 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate;
- na iznos od 151,39 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od 160,13 EUR od 15. rujna 2010. do isplate;
- na iznos od 155,04 EUR od 15. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od 156,21 EUR od 15. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od 122,35 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od 122,72 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate;
- na iznos od 121,24 EUR od 15. veljače 2011. do isplate;
- na iznos od 122,14 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od 122,19 EUR od 15. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od 124,93 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od 130,77 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 18,82 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 116,84 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od 107,20 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od 98,71 EUR od 15. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 8,55 EUR od 23. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 89,40 EUR od 15. listopada 2011. do isplate
- na iznos od 89,58 EUR od 15. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 89,95 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 92,25 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,94 EUR od 15. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 92,19 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 92,07 EUR od 15. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,45 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 93,12 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,29 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,06 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 90,03 EUR od 15. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 91,78 EUR od 15. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 92,60 EUR od 15. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od 92,05 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 91,40 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 59,45 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate;
- na iznos od 60,03 EUR od 15. rujna 2013. do isplate;
- na iznos od 60,40 EUR od 15. listopada 2013. do isplate;
- na iznos od 60,58 EUR od 15. studenog 2013. do isplate;
- na iznos od 61,24 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 60,59 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate, a u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju KŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 20.383,70 EUR (dvadesettisućatristoosamdesettrieurasedamdesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, računajući istu:
- na iznos od 2.693,36 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 629,30 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od 712,95 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od 557,17 EUR od 15. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 4.163,46 EUR od 23. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 439,70 EUR od 15. listopada 2011. do isplate;
- na iznos od 442,72 EUR od 15. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 448,94 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 487,87 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od 499,58 EUR od 15. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 486,82 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 484,90 EUR od 15. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 491,36 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 502,60 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od 488,58 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 484,71 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 450,32 EUR od 15. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 479,97 EUR od 15. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 493,77 EUR od 15. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od 484,60 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 473,60 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 186,23 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate;
- na iznos od 191,74 EUR od 15. rujna 2013. do isplate
- na iznos od 195,30 EUR od 15. listopada 2013. do isplate; - na iznos od 197,04 EUR od 15. studenog 2013. do isplate; - na iznos od 203,24 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate; - na iznos od 196,98 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate; - na iznos od 134,94 EUR od 15. veljače 2014. do isplate; - na iznos od 138,21 EUR od 15. ožujka 2014. do isplate; - na iznos od 135,36 EUR od 15. travnja 2014. do isplate; - na iznos od 131,29 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate; - na iznos od 132,17 EUR od 15. lipnja 2014. do isplate; - na iznos od 135,08 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate; - na iznos od 137,40 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate; - na iznos od 137,99 EUR od 15. rujna 2014. do isplate; - na iznos od 140,48 EUR od 15. listopada 2014. do isplate; - na iznos od 144,06 EUR od 15. studenog 2014. do isplate; - na iznos od 144,73 EUR od 15. prosinca 2014. do isplate; - na iznos od 145,26 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. veljače 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. ožujka 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. travnja 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. kolovoza 2015. do isplate; - na iznos od 144,99 EUR od 15. rujna 2015. do isplate, a u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju KŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.877,31 EUR (sedamtisućaosamstosedamdesetsedameuratridesetjedancent) sa zateznom kamatom počev od 24. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana. " kao neosnovan.
2. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.566.74 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.383,70 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.
Pod točkom IIa odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.742,43 eura po osnovi tečajnih razlika.
Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama.
Pod točkom IIIa izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.
2. Protiv navedene presude sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u dijelu pod točkama II. a i III. a izreke , žalbu podnosi tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. te zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354.s t. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11 ,25/13, 28/13, 89/14. , 70/19. , 80/22. ,114/22. i 155/2023.- dalje: ZPP) te predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv navedene presude pod točkama I., II. i III. izreke žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz naknadu troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika osnovana.
5. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 22. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 266.000 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,40 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
6. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
7. U odnosu na osporene odluke iz stavka I. i II: izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf , valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
8. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.
9. Kada je naložio isplatu, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Dodatkom uz ugovor o kreditu koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.
10. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
11. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 22. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
12. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
13. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
14. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 20. srpnja 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 22. srpnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 7. siječnja 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
15. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
16. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu 7. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
17. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
18. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 22. siječnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
19. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka uz ugovor. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 7. siječnja 2016.
20. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2007. i Dodatku ugovora od 7. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.
21. Stoga je povodom žalbe tužitelja u odnosu na odluku iz točke II.a izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te o žalbi tuženika u odnosu na odluke iz stavka I. i II. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda H i K od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. 18. Stoga je slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu i odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke ove drugostupanjske odluke.
23. Slijedom navedenog su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja povodom odluke prvostupanjskog suda sadržane u točki III.a izreke.
24. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.
U Zagrebu 20. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.
