REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3286/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Kazimir Ferenčić, odvjetnik u Crikvenici, protiv tuženika BC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s boravištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., sa sjedištem u Rijeci, zbog smetanja posjeda, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1043/2022-4 od 12. veljače 2025., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Psp-19/2019 od 20. listopada 2022., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1043/2022-4 od 12. veljače 2025., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Psp-19/2019 od 20. listopada 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova (ukazano je na odluke županijskih sudova u: Varaždinu broj Gž-5657/2014-2 od 7. travnja 2016., Zadru broj Gž-449/2021 od 18. svibnja 2021., Splitu broj Gž-66/2012-2 od 13. srpnja 2012. i Slavonskom Brodu broj Gž-202/2021-2 od 4. ožujka 2021.). Ujedno je dopuštenje revizije predloženo i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i jednakosti svih pred zakonom kao zasebne pravne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:

1) Tumači li se pojam investitor formalno ili materijalno, odnosno može li osoba biti investitor samo zbog činjenice da je ista korespondirala prilikom dogovaranja radova te tako biti jedina pasivno legitimirana stranka postupka zbog smetanja posjeda;

2) Može li se smatrati da je vlasnik nekretnine vršio smetanje posjeda ukoliko nije fizički bio u mogućnosti samovlasno vršiti smetanje posjeda, dok je za iste izvedene radove bio zadužen investitor;

3) Predstavlja li pomoć pri jednom paljenju grana radnju dostatnu za kvalifikaciju držanja posljednjeg mirnog posjeda, odnosno može li jedna kratkotrajna radnja, koja nije ponavljana, konstatirati posljednji mirni posjed;

4) Smatra li se postavljanje kolaca od strane ovlaštenog geodeta po nalogu vlasnika nekretnine, stupanjem u posjed nekretnine, ukoliko vlasnik susjedne parcele na iste nije prigovarao, niti poduzeo bilo koju radnju kojom bi se onemogućilo takvo postupanje;

5) Može li u parnicama zbog smetanja posjeda teret dokaza posljednjeg mirnog posjeda biti na tuženiku;

6) Može li sud isključivo temeljem iskaza pristranih svjedoka i iskaza same tužiteljice, a koja ima osobni interes uspjeti u parnici, zaključiti da je tužba podnesena u zakonom određenom prekluzivnom roku od 30 dana, na koji rok sud pazi po službenoj dužnosti, a ne uzevši u obzir oprečne iskaze objektivnih svjedoka saslušanih u postupku, kao ni materijalnu dokumentaciju u spisu;

7) Može li se postupanje u dobroj vjeri smatrati kao čin smetanja posjeda, u situaciji kada je sporni zid izgrađen po međi sukladno službenim evidencijama katastra, iskolčen od strane geodeta kao stručne osobe ili je u toj situaciji potrebno sudskim putem ishoditi deklaratornu odluku kojom će biti utvrđena istinitost te službene isprave;

8) Može li osoba očekivati sudsku zaštitu ukoliko je vršila radove sukladno zakonu i službenim evidencijama katastra te može li snositi negativne posljedice ukoliko je došlo do pogreške državnog tijela, odnosno je li ta osoba u obvezi otkloniti greške koje su počinila državna tijela?

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. U konkretnom je slučaju tužiteljici pružena posjedovna zaštita u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica], pašnjak, površine 535 m² upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a nakon što je utvrđeno da je tužiteljica bila u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine do podnožja stare gromače, dakle do oznake katastarske čestice označene točkama vještaka geodeta AC A-J-I-H-G-F-E1, da je tuženik kao nalogodavac i graditelj na svojoj susjednoj nekretnini izvršio iskop, rušenje stare gromače, te sagradio visoki zid na dijelovima točaka iz skice vještaka geodeta E1-G1-G, zašavši na taj način za 5 m² u parcelu tužiteljice te da je sagradio niski zid linijom točaka A-B-C-D-E i tako zašao u parcelu u posjedu tužiteljice u površini od 34 m², dakle, da je zašao u parcelu tužiteljice u ukupnoj površini od 39 m² te da je time izvođenjem opisanih radova tj. rušenjem gromače, iskopom i gradnjom zida, smetao tužiteljicu u njenom posljednjem, mirnom i nesmetanom posjedu nekretnine, do podnožja stare gromače koja je ograđivala nekretninu tužiteljice, a da je tužiteljica posjedovnu zaštitu zatražila u zakonskom roku od trideset dana od dana saznanja za čin smetanja posjeda.

7. Naznačena pitanja, prema ocjeni revizijskog suda, nemaju potrebno obilježje važnosti zbog toga što razlozi na temelju kojih je zatraženo dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP ne ukazuju da je u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi tuženiku u ovom postupku bila uskraćena. U tom smislu razlozi važnosti na ukazuju na potrebu ujednačavanja sudske prakse, tim više što tuženik osporava činjenice posljednjeg mirnog posjeda i čina smetanja, kao i činjenicu pravovremenosti tužbe.

7.1. Naime, rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-5657/2014-2 od 7. travnja 2016., u bitnom je u spornom dijelu utemeljeno na pravnom shvaćanju da u posjedovnoj parnici tužitelj može dokazati svoj posljednji mirni posjed nekretnine i ako ona nije bila održavana u smislu redovnog čišćenja. Tom pravnom shvaćanju pobijano rješenje nije suprotno.

7.2. Prema ocjeni ovog suda, pravna shvaćanja na kojima je utemeljeno pobijano rješenje nije suprotno ni pravnom shvaćanju na koje tuženik ukazuje iz rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-66/2012 od 13. srpnja 2012. prema kojem „stavljanje parkirne karte“ (u skladu s ovlaštenjem iz Odluke grada Splita) „ispod brisača tužiteljevog vozila na parkiralištu na kojem je tužitelj parkirao svoje vozilo bez plaćanja karte nema obilježje smetanja posjeda jer ne predstavlja samovlasno zadiranje u posjed tužitelja“. Tuženik time ukazuje na izostanak pretpostavke protupravnosti njegova postupanja. S time je u vezi pobijanim rješenjem odgovoreno da postavljanje međašnih oznaka (drvenih kolaca) i izrada posebne geodetske podloge lica mjesta po Gea d.o.o. Dramalj, koja je potpisana od odgovorne osobe DC, a datirana sa 7. studenoga 2011., nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovome predmetu, jer postavljanje međašne oznake u obliku drvenog kolčića i izrada posebne geodetske podloge ne predstavljaju čin oduzimanja posjeda tužiteljici zato što se postavljanjem drvenog kolčića kao međašne oznake ne stječe posjed, niti to predstavlja radnju oduzimanja posjeda kojeg je vršila tužiteljica. Iz navedenog proizlazi da je pitanje protupravnosti vezano uz činjenice koje se utvrđuju u svakom pojedinom slučaju, a kako činjenice kojima je otklonjen prigovor izostanka protupravnosti u postupanju tuženika nisu podudarne s onima na koje ukazuje predlagatelj, to razlog važnosti nije odgovarajući zbog čega ne predstavlja osnovu za ujednačavanje prakse, a time i osiguranje jedinstvene primjene prava.

7.3. Ni odluka Županijskog suda u Zadru broj Gž-449/2021 od 18. svibnja 2021. prema kojoj će sud „uskratiti pružanje posjedovne zaštite tužitelju koji nije uspio u parnici dokazati kako je bio posljednji posjednik predmetne nekretnine“ zato što je u ovom postupku upravo utvrđeno da je tužiteljica dokazala činjenicu posljednjeg mirnog posjeda.

7.4. Istu pravnu sudbinu, a to znači neodgovarajuće za dopuštenje revizije, slijedi i pravno shvaćanje Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-2020/2021-2 od 4. ožujka 2021. zato što se tiče ispunjenja pretpostavke pravovremenosti tužbe zbog smetanja posjeda, a ta se činjenica utvrđuje od slučaja do slučaja odnosno u svakom pojedinom postupku.

8. U opisanim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

9. Prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje, kao ni pravo na jednakost sviju pred zakonom, zajamčena člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) te člankom 29. stavkom 1. i člankom 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

10. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih rješenja je razvidno da su sudovi u svojim odlukama odgovorili na sve odlučne navode tuženika. Tuženik, u bitnom, ustraje u osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza. S tim u vezi valja kazati da sloboda sudova da ocjenjuje dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza, i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. U okolnostima konkretnog slučaja, predlagatelj ocjenu dokaza koju su sudovi dali ne prihvaća, već nudi svoju ocjenu selektivno naglašavajući rezultate dokazivanja po pojedinim dokaznim sredstvima koji njemu idu u prilog, a zaobilazeći one koji mu u prilog ne idu. Međutim, sama okolnost da pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagatelja ne upućuje na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali. U tom smislu sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

10.1. Isto se odnosi i na tvrdnje o povredi prava na jednakost pred zakonom jer iz svega naprijed navedenog nema osnove za sumnju u vjerojatnost povrede ovog prava zato što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je tužitelj po bilo kojoj osnovi pobijanom presudom stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na bilo koji drugi pravni subjekt. U odnosu, pak, na tvrdnje tuženika o tome da pogreške i propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, što je u skladu sa standardima sudske prakse europskih, ali i domaćih sudova, valja odgovoriti da posjed nije pravo, već činjenica, a navedeno pravno shvaćanje se odnosi na zaštitu (konvencijskih, ustavnih, zakonskih) prava. Utoliko ove tvrdnje nisu od utjecaja na dopuštenje revizije.

11. Stoga, kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje, valjalo je prijedlog u tom dijelu odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavak 4. ZPP.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil