Poslovni broj: Usž-41/2026-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članovi vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VĐ iz [adresa], kojeg zastupa Domagoj Šoljić, odvjetnik iz Zagreba, Tkalčićeva 73a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3744/2022-6 od 20. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3744/2022-6 od 20. ožujka 2023.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je poništeno rješenje tuženika od 9. studenoga 2022. kao i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Centar od 4. prosinca 2020., a tuženiku je naloženo da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora u iznosu od 1.243,75 eura.
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). Tuženik u navodima žalbe opisuje povijest nastanka obveze plaćanja poreza na promet nekretnina, koji je utvrdio tuženik osporenim rješenjem te upućuje na odredbu članka 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. -dalje: OPZ/16.), koji propisuje pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, a koje počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim zakonom, u konkretnom slučaju odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 115/16.). U konkretnom slučaju iz podataka spisa predmeta razvidno je da je nadležno porezno tijelo za nastanak porezne obveze saznalo 8. prosinca 2016., slijedom čega je prema navodima tuženika zastarni rok prava na utvrđivanje obveze poreza na promet nekretnina počeo teći po isteku godine u kojoj je prijavljen nastanak porezne obveze, odnosno godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za postojanje porezne obveze, odnosno 1. siječnja 2017. S obzirom da je iz spisa predmeta vidljivo da je porezna obveza nastala u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji od 21. studenog 2005., a za koji je porezno tijelo saznalo tek 8. prosinca 2016., to je zastara prava na utvrđenje počela teći 1. siječnja 2017., radi čega donošenjem osporenih rješenja u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na promet nekretnina. Tuženik također ističe kako je Zakonom o porezu na promet nekretnina, koji je bio na snazi u trenutku nastanka porezne obveze člankom 17. stavkom 1. bilo propisano kako porezni obveznik nastanak porezne obveze mora prijaviti ispostavi porezne uprave na području koje se nalazi nekretnina u roku od 30 dana od dana njezina nastanka. Tužitelj kao porezni obveznik to nije učinio, pa propust javnog bilježnika da jedan primjerak isprave o otuđenju nekretnine iz članka 15. stavak 1. citiranog Zakona, koji nije dostavio poreznoj upravi, ne opravdava poreznog obveznika na ne postupanje iz članka 17. stavka 1. Zakona kao što to obrazlaže prvostupanjski sud. Temeljem iznijetog, tuženik predlaže da Visoki upravni sud u cijelosti poništi prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Zagrebu.
3. Tužitelj, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Naime, ranijom presudom Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž- 2312/2023-2 od 28. ožujka 2024. poništena je presuda Upravnog suda u Zagrebu te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 9. studenoga 2023. te zahtjev za naknadom troškova upravnog spora. Međutim, navedena presuda Visokog upravnog suda odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2791/2024 od 16. prosinca 2025. je ukinuta te je predmet vraćen Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Iz navedene odluke Ustavnog suda razvidno je da je Ustavni sud ocijenio da je u konkretnom predmetu Visoki upravni sud ograničio razloge za donošenje osporene presude samo na činjenicu da je za utvrđivanje apsolutnog roka zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu i da je prvostupanjsko porezno tijelo za nastanak porezne obveze saznalo 8. prosinca 2016., jer je podnositelj tada otuđio predmetnu nekretninu. Ustavni sud je svjestan toga da i podnositelj ima obvezu prijaviti nastanak porezne obveze ispostavi porezne uprave na području koje se nalazi nekretnina u roku od 30 dana od dana njezina nastanka bez obzira na propust javnog bilježnika. Međutim, nije se uzelo u obzir dužnost javnog bilježnika kao nositelja javnih ovlasti, već se sud ograničio na tvrdnju da je mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu podnositelja. Stoga je Ustavni sud ocijenio da u situaciji u kojoj to nije učinila ni jedna od navedenih strana, nastanak negativnih posljedica samo za podnositelja značilo bi nametanje ne razmjernog tereta podnositelju. Ustavni sud također ističe da načelo pravne sigurnosti i zaštite subjektivnih prava poreznog obveznika zahtijeva i da prava i obveze poreznog obveznika prema poreznom tijelu ne smiju biti vremenski neograničene. U tom se kontekstu ističe da je u odnosu na značaj za načelo pravne sigurnosti (sastavnog tijela načela vladavine prava) poštovanje zakonom propisane obveze tijela javne vlasti da u predmetima u kojima nastupaju de iure imperii postupaju u okviru propisanog vremenskog okvira. Slijedom navedenog je Ustavni sud ocijenio da je pravno stajalište izraženo u osporenoj presudi u neskladu s legitimnom svrhom instituta zastare potraživanja i čini sam institut ne samo apsolutne zastare, već i koncept zastare kao takve bespredmetnim i bez pravnog učinka. Ustavni sud navodi da se Visoki upravni sud u osporenoj presudi nije pozvao ni na što drugo, da sporno pitanje o kojem je odlučivao nije pokušao sagledati ni iz kojeg drugog gledišta, izuzev kako se čini, s gledišta zaštite interesa države kao poreznog vjerovnika, što nije ustavna zadaća sudova, što osporenu presudu čini ustavno-pravno neprihvatljivom i arbitrarnom.
6. S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev te poništio i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje te pravilno ocijenio da je porezna obveza nastala na temelju kupoprodajnog ugovora od 21. studenoga 2005., što je nesporno i poreznim tijelima, ali porezna tijela smatraju da je zastara počela teći tek nakon realnog saznanja poreznog tijela o nastanku te porezne obveze. Drugim riječima upravna tijela razdvajaju datum nastanka porezne obveze od datuma saznanja poreznog tijela za tu poreznu obvezu, a taj drugi datum bi po njima bio relevantan za početak tijeka zastarnog roka. U konkretnom slučaju razlika između ta dva datuma iznosi punih 11 godina. Naime, tužitelj je kupoprodajni ugovor o stjecanju nekretnine sklopio 21. studenog 2005., pa je u tom trenutku i nastala njegova porezna obveza na promet nekretnina na temelju članka 14. stavka 1. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 127/00. i 153/02.). S obzirom na to da je tužiteljev potpis na kupoprodajni ugovor od 21. studenog 2005. ovjerio javni bilježnik, on je bio dužan do 15. prosinca 2005. nadležnom poreznom tijelu dostaviti primjerak tog kupoprodajnog ugovora, čime bi i nastalo pravo i obveza poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze.
7. Stoga je i prema ocjeni ovoga Suda zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2006. U postupku je nesporno utvrđeno da javni bilježnik ni 2005., a ni kasnije po članku 15. stavku 1. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina nadležnom poreznom tijelu nije dostavio primjerak kupoprodajnog ugovora od 21. studenog 2005.
Stoga, bez obzira na činjenicu da je i tužitelj kao stjecatelj nekretnine i time kao porezni obveznik imao dužnost nastanka porezne obveze prijaviti poreznom tijelu u roku od 30 dana od dana nastanka te obveze, prvostupanjski sud pravilno konstatira da je u konkretnom slučaju ujedno došlo i do bitnog propusta javnog bilježnika kao tijela javne vlasti.
8. Stoga, kako to navodi i Ustavni sud u svojoj odluci, broj: U-III-2791/2024 od 16. prosinca 2025. u situaciji kada obvezu nije učinila ni jedna od navedenih strana, niti javni bilježnik, niti sam porezni obveznik, nastanak negativnih posljedica samo za podnositelja značilo bi nametanje nerazmjernog tereta podnositelju. Isto tako načelo pravne sigurnosti i zaštite subjektivnih prava poreznih obveznika zahtijeva i da prava i obveze poreznog obveznika prema poreznom tijelu ne smiju biti vremenski neograničene. U tom kontekstu Ustavni sud ističe u odnosu na značaj za načelo pravne sigurnosti (sastavni dio načela vladavine prava), poštivanje zakonom propisane obveze tijela javne vlasti da u predmetima u kojima nastupaju de iure imperii, postupaju u okviru propisanog vremenskog okvira. Ustavni sud ističe da je pravno stajalište izraženo u ranijoj presudi Visokog upravnog suda u neskladu s legitimnom svrhom instituta zastare potraživanja i čini sam institut ne samo apsolutne zastare, već i koncept zastare kao takve bespredmetnim i bez pravnog učinka.
9. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2006. te je na temelju članka 90. stavka 1. tada važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 127/00., 86/01. i 150/02.) po kojoj zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze nastupa za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći relativna zastara nastupila dana 1. siječnja 2009. Međutim, u konkretnom slučaju ovaj Sud primjećuje da je nastupila i apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, budući je protekao šestogodišnji zastarni rok, i to dana 1. siječnja 2012. , a porezna obveza je utvrđena 4. prosinca 2020. prvostupanjskim rješenjem, a drugostupanjskim rješenjem od 9. studenog 2022. je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja. Stoga navedena rješenja nisu zakonita, jer se bave utvrđivanjem tužiteljeve obveze poreza na promet nekretnina u vezi koje je zastara prava na utvrđenje te obveze, relativna, nastupila 1. siječnja 2009., a apsolutna 1. siječnja 2012.
10. S obzirom na sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavka 1.
ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 15. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
