Poslovni broj: Usž-4034/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik iz Rijeke, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi zastare prava na utvrđivanje poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-189/2025-5 od 25. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-189/2025-5 od 25. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/24-01/97, urbroj: 513-04- 24-2 od 5. studenoga 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, klasa: UP/I-471-02/22-01/65, urbroj: 513-07-08/24-27 od 15. ožujka 2024. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 5. studenoga 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2024., kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za utvrđenje nastupa zastare prava na utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017.

3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede postupka, odnosno svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS). Dalje u žalbi navodi da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze u konkretnom slučaju počela teći 1. siječnja 2018., zbog čega smatra da je protekao rok propisan u članku 117. stavku 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18.,121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ), odnosno da nije bilo moguće obavljati porezni nadzor nakon proteka roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, a niti je bilo osnove za primjenu članka 117. stavka 3. točke 4. OPZ-a, jer se ne radi o postupku pokrenutom po nalogu drugog tijela. Tužiteljica napominje da je u predmetnom slučaju kaznenu prijavu podnijela privatna osoba 10. rujna 2019., a da ne postoji nalog drugog tijela da porezna uprava pokrene postupak poreznog nadzora. Dodaje da je kaznena prijava u odnosu na tužiteljicu odbačena rješenjem nadležnog tijela od 23. veljače 2024.

Tužiteljica u žalbi dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije utvrđeno niti da je prijevarno postupala. Ponovno vođenje postupka radi utvrđivanja postojanja prijevare, nakon pravomoćne i konačne državnoodvjetničke odluke smatra povredom načela "ne bis in idem", zbog čega upire na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih tijekom postupka, pri čemu uglavnom ponavlja sve razloge već navedene u tužbenom zahtjevu, pri čemu ukazuje na primjenu stajališta iznesenih u ustavnosudskoj praksi te pravnoj stečevini Europskog suda za ljudska prava. Napominje da u konkretnom slučaju nisu razmotrene okolnosti u vezi povrede jamstva prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst 76/10., 55/01., 76/10., 85/10. – dalje: Ustav), osobito je li miješanje države u vlasništvo tužiteljice bilo zakonito, odnosno jesu li propisi koji dovode do lišenja ili ograničenja prava vlasništva bili u dostatnoj mjeri dostupni, precizni i predvidivi u konkretnoj primjeni, tj. predviđa li mjerodavno pravo mjere protiv arbitrarnosti u postupanju tijela javne vlasti i postupovna jamstva primjerena važnosti načela koje je dovedeno u pitanje (N.K.M. protiv Mađarske, br. 66529/11, §48, presuda od 14. svibnja 2013.). Dodaje da su u obrazloženju pobijane presude izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjenu njezine pravilnosti i zakonitosti, a što dovodi do zaključka o arbitrarnosti u postupanju te do povrede ustavnog prava na pošteno suđenje. Zaključno, tužiteljica smatra da je pobijana presuda nezakonita u cijelosti . Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji, preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje radi donošenja pravilne i zakonite odluke. Traži i da se tuženika obveže da naknadi tužiteljici troškove upravnog spora uvećane za trošak sastava žalbe i pripadajući porez na dodanu vrijednost te zatezne kamate, kao i sudsku pristojbu u naznačenim iznosima.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je postupak poreznog nadzora iniciran nalogom Policijske uprave primorsko-goranske od 6. kolovoza 2020., odnosno da je postupajući po kaznenoj prijavi podnesenoj protiv tužiteljice Općinskog državno odvjetništvo u Rijeci zatražilo od Porezne uprave da provede postupak poreznog nadzora, a kako bi se ocijenila osnovanost podnesene prijave. Sukladno tome je pravilan zaključak suda da se u konkretnom slučaju primjenom članka 117. stavka 3. točke 4. OPZ-a porezni nadzor mogao obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i nakon proteka roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, jer je postupak utvrđivanja porezne obveze pokrenut po nalogu drugog tijela. Slijedom navedenog je u takvoj situaciji porezni nadzor bilo dopušteno provesti unutar šestogodišnjeg roka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, propisanog odredbom članka 108. stavak 1. OPZ-a. S time u vezi prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tijekom vođenja upravnog spora pokrenutog po tužbi tužiteljice zastara nije tekla sukladno odredbi članka 108. stavka 6. OPZ-a, što znači da u takvoj situaciji nije protekao propisani šestogodišnji rok, pa nije bilo osnove da se po prijedlogu tužiteljice utvrdi nastup zastare prava na utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017.

8. Dalje u obrazloženju pobijane presude sud dodaje da je pravomoćnom presudom, poslovni broj: Us I-1471/2023-13 od 20. prosinca 2024. rješenje poreznog tijela kojim je tužiteljici utvrđena porezna obveza za 2017. (s osnove dohotka od otuđenja nekretnina) potvrđeno, te jasno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da nije nastupila zastara prava poreznih tijela da utvrde i porez na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017. Dakle, prvostupanjski sud je iznesene zaključke u vezi nastupa zastare u predmetnom slučaju obrazložio valjanim, dostatnim i relevantnim razlozima, koje prihvaća i ovaj Sud u cijelosti.

9. U osvrtu na žalbene navode, koji su isti kao i tužbeni prigovori, valja reći da je prvostupanjski sud već dao valjano i iscrpno obrazloženje . U vezi prigovora koji se odnose na povredu ustavnih i konvencijskih prava, ovaj Sud također nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede ustavnih i konvencijskih prava na koja tužiteljica ukazuje u žalbi.

Dodaje se i da opseg obrazloženja pobijane presude, kao i relevantnost iznesenih razloga isključuju bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke, te nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje s bilo kojeg aspekta.

10. Prvostupanjski sud je, ocijenivši da je u konkretnom slučaju sporna samo primjena prava, dok odlučne činjenice nisu sporne, pobijanu presudu donio primjenom odredbe članka 98. točke 4. ZUS-a, ocijenivši da su ispunjeni uvjeti propisani tom zakonskom odredbom.

11. Kako žalbenim navodima tužiteljica nije s uspjehom osporila pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

12. S obzirom da je žalba tužiteljice odbijena, to je i njezin zahtjev za naknadu troškova postupka valjalo odbiti pozivom na odredbu članka 147. stavka 1. ZUS -a (točka II. izreke).

U Zagrebu 15. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović