Poslovni broj: Usž-4137/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krunoslav Aljinović, odvjetnik u Splitu, Ivana Gundulića 26A, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-590/2025-6 od 1. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-590/2025-6 od 1. srpnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-23/24-01/100, urbroj: 513-04-25-2 od 10. veljače 2025. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Split, klasa: UP/I-416-02/2024-006/24, urbroj: 513-07-17-24-02 od 6. kolovoza 2024. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 10. veljače 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 6. kolovoza 2024., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS). Dalje u žalbi tužiteljica u bitnom navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita. Tužiteljica u žalbi daje osvrt na primjenu mjerodavnih odredbi ranije važećeg Općeg poreznog zakona. Ukazuje i na stajališta iznesena u sudskoj praksi. Posebno daje osvrt na razloge na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara prava na naplatu duga jer je tražbina osigurana upisom založnog prava, koji smatra pogrešnim, a osobito iz razloga jer obveze iz 2010. i 2011. nisu mogle biti dijelom rješenja o osiguranju budući u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje novčane tražbine te tražbine nisu ni postojale. Dodaje da niti u odnosu na naplatu obveza koje se odnose na 2007. do 2010. (uključujući i 2011.) nije bilo osnove primijeniti članak 109. stavak 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., jer je do tada naplata tih obveza već zastarjela.
Zaključno, tužiteljica smatra da ni javnopravna tijela ne daju valjane razloge o odlučnim činjenicama, a niti uvažavaju relevantna stajališta iz sudske prakse, na koje je tužiteljica već tijekom poreznog postupka ukazala, a da je i prvostupanjska presuda arbitrarna, jer ne sadrži valjane razloge za iznesene zaključke, a niti ocjenjuje pojedine dokaze u njegovoj međusobnoj vezi, tim više jer su utvrđenja suda proturječna razlozima presude, a i podacima spisa predmeta. Dodaje da izneseni zaključci i stajališta u pobijanoj presudi nemaju uporište u utvrđenim činjenicama, a niti su utemeljena u mjerodavnom materijalnom propisu. Tužiteljica posebno upućuje na stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi, prema kojim se, primjenom odredbe članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., u situaciji kada je do dana stupanja na snagu prema odredbama ranije važećeg Općeg poreznog zakona nastupila apsolutna zastara, će se postupci dovršiti prema odredbama Općeg poreznog zakona, koji se prema navedenoj prijelaznoj i završnoj odredbi primjenjuje i u odnosu na odredbu članka 109. stavka 10. istog Zakona, a što dalje znači da se utvrđena porezna obveza može naplatiti i u slučaju da je utvrđen nastup zastare prava poreznog tijela na naplatu poreznog duga, ako je dug osiguran založnim pravom, ali se glavnica duga neće otpisati iz poreznih evidencija, već se tražbina može namiriti isključivo iz vrijednosti založene stvari. Tužiteljica smatra da su navedena stajališta primjenjiva i u konkretnom slučaju, ali su javnopravna tijela i sud odstupivši od upravnosudske prakse pogrešno primijenili materijalno pravo. Predlaže da ovaj Sud ukine pobijanu presudu, tj. da je preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. U žalbi traži i naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a ovaj Sud nalazi da nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica dana 25. ožujka 2024. podnijela zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu utvrđenog poreznog duga, nakon što je dana 12. studenoga 2010. Općinski sud u Splitu donio rješenje poslovni broj: ZS-1358/10 kojim je na temelju rješenja o osiguranju Općinskog suda u Splitu broj: Ovr-5658/10 uknjiženo založno pravo na nekretninama tužiteljice u svrhu osiguranja naplate predmetnog poreznog duga. Dakle, uvažavajući okolnost kada je navedeno rješenje o osiguranju od 2. studenog 2020. zaprimio zemljišnoknjižni odjel suda, proizlazi da je uknjižba založnog prava na nekretnini tužiteljice izvršena prije nastupa zastare prava na naplatu.
8. U vezi tužbenih navoda tužiteljice, sud je dao valjane, dostatne i odlučne razloge u obrazloženju pobijane presude, navodeći da se glavnica duga može naplatiti i nakon proteka roka zastare, zbog čega nije bilo osnove za utvrđenje zastare prava na naplatu glavnice duga. Dakle, pravilno je sud obrazložio razloge zbog kojih zaključuje da nije bilo osnove za otpis duga. Dodaje da je u cilju naplate duga s osnove utvrđenih obveza tužiteljici za 2007. porezno tijelo donijelo rješenje 16. kolovoza 2010., koje je tužiteljici uručeno dana 15. listopada 2010., a da je naplata i tog duga (kao i drugih poreznih obveza) osigurana upisom založnog prava na nekretnini tužiteljice pa se glavnica duga u smislu članka 109. stavka 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – dalje: OPZ/16.) može naplatiti i nakon nastupa zastare prava na naplatu, prodajom nekretnine, a da je dug po osnovi kamata porezno tijelo otpisalo.
9. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi tužiteljice nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Ovo tim više jer su ti navodi istovrsni navodima iznesenim u tužbi, u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje, te je osnovano odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, potvrdivši time osporena rješenja. Porezna tijela također utvrđuju da se za predmetne obveze ne može provesti otpis duga iz poreznih evidencija zbog nastupa zastare prava na naplatu u smislu članka 109. stavka 10. OPZ/16. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da bi u predmetnom slučaju bilo bespredmetno utvrđivati nastup zastare prava na naplatu, jer se zbog navedenih razloga za predmetne obveze ne može provesti otpis duga iz poreznih evidencija.
10. Stoga, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud za iznesene zaključke i stajališta dao valjano obrazloženje, koje isključuje bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke. Za donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari i ocjenu zakonitosti prvostupanjske presude nisu od utjecaja ni žalbeni navodi kojima tužiteljica ukazuje na primjenu konkretnih (drugačijih) stajališta iznesenih u upravnosudskoj praksi, u pobliže navedenim presudama prvostupanjskog suda, jer nisu odlučna za ocjenu ovog Suda u vezi pravilnosti primjene mjerodavnog materijalnog prava u predmetnom slučaju.
11. Stoga je, ocijenivši da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj Sud na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužiteljice odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
12. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu 15. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
