Poslovni broj: Usž-4524/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvia Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZJ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupaju opunomoćenice AJ i ŽJ, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-90/2025-12 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-90/2025-12 od 19. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/209, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 19. listopada 2024. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Đakovo, broj: 511-07-27-05/5-UP/I-82/2022 od 21. lipnja 2022. kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske.
2. Tužitelj u opširnoj žalbi, koju podnosi iz svih zakonom propisanih razloga, u bitnom navodi kako smatra da se u odnosu na njegov zahtjev primijenio pogrešan propis, odnosno da se je njegov zahtjev trebao riješiti po odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", 102/19.) kojim je izmijenjena odredba članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15.), a da on nije niti tražio utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19. – dalje: ZHD), pozivom na koju odredbu je odbijen njegov zahtjev. Tužitelj citira odredbu članka 5. stavak 2. ZHD, kao i ranije važeće odredbe propisa koje se tiču stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, analizira namjeru zakonodavca, daje svoje tumačenje tih propisa te zaključuje da iz sadržaja odredbe članka 5. stavka 2. ZHD ne proizlazi da se ona odnosi samo na osobe rođene nakon 8. listopada 1991., a da je pogrešno stajalište upravnih tijela i prvostupanjskog suda u tom smislu. Smatra da je takvim tumačenjem navedene odredbe počinjena diskriminacija u odnosu na osobe koje su starije od 21 godinu, a rođene su prije 8. listopada 1991. i ne mogu uspostaviti pravnu vezu s državom podrijetla svojeg roditelja u odnosu na osobe koje su rođene poslije 8. listopada 1991., isto tako su po podrijetlu upisane u „neku drugu knjigu državljana“ i mogu uspostaviti vezu s državom podrijetla roditelja. Ističe nezakonitim pozivanje tuženika na odredbe Zakona o državljanstvu SFRJ, budući da se radi o zakonskom propisu bivše države s kojom je raskinuta državno-pravna sveza. Upire na Izvješće Pučke pravobraniteljice o analizi stanja ljudskih prava i jednakosti u Hrvatskoj za 2022. te citira mjerodavni dio navedenog izvješća. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi presudu Upravnog suda u Osijeku i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, propisane odredbom članka 30. stavak 1. ZHD, niti se na tužitelja može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. ZHD, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju presude i činjenica koje proizlaze iz spisa predmeta. Poziva se na svoje navode iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu te dodatno pojašnjava smisao spomenutih zakonskih odredbi. Navodi da tužitelj svojim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. ZHD zakonsku strukturu okreće naopačke te da bi primjena Zakona na način kako tumači tužitelj, dovela do apsurda. Ističe da je tužitelj od rođenja državljanin Republike Srbije čije državljanstvo ima u kontinuitetu, a koje je stekao voljom roditelja (tužiteljev je otac hrvatski državljanin, a ne majka kako se pogrešno navodi u žalbi i to još s podacima o majci neke druge stranke), sukladno zakonskim propisima koji su važili na području tadašnje SR Srbije u kojoj je rođen i u kojoj su njegovi roditelji prebivali, ali su po tim istim propisima, koji su važili u Srbiji, roditelji imali mogućnost izbora na način da žalitelju kod rođenja odrede republičko državljanstvo SR Hrvatske i SFRJ. Smatra da su žalbeni navodi u vezi nezakonite primjene prijašnjih propisa bespredmetni, budući da tužitelj nije odbijen temeljem Zakona o državljanstvu SR Hrvatske, niti Zakona o državljanstvu SFRJ, već temeljem važećeg ZHD i njegove odredbe članka 30. stavak 1. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/2024. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Rješenje javnopravnog tijela utemeljeno je na odredbi članka 30. stavka 1. ZHD, na temelju koje se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu toga Zakona (8. listopada 1991.).
7. U postupku je utvrđeno da je tužitelj rođen **.**.1987. u [adresa] te da je u trenutku njegovog rođenja njegov otac bio hrvatski državljanin, a majka državljanka Republike Srbije. Nadalje je utvrđeno da je tužitelju podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan u matici rođenih koja se vodi za matično područje Zvezdara, za 1987. godinu, pod rednim brojem 1000.,čime je po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije. Ove činjenice nisu sporne.
8. Dakle, tužitelj je u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991. bio upisan u knjigu državljana SR Srbije pa su osnovano zaključila javnopravna tijela da zbog toga ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljanina Republike Hrvatske temeljem članka 30. stavak 1. ZHD, jer se po ranije važećim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, pri čemu su pravilno navedene mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/77.) i Zakona o državljanstvu SFRJ ("Službeni list SFRJ", broj 58/76.).
9. Odredbe članka 5., kao i članka 4. ZHD-a, kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnose se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. i 2. ZHD-a, koje je shvaćanje izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluka broj: U-III-1895/01, U-III-16125/09 i dr.).
10. Naime, odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, na koju tužitelj upire, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon 8. listopada 1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čije je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. O tome se u konkretnom slučaju ne radi, budući da je tužitelj rođen 1987. godine u tadašnjoj SR Srbiji te mu je upisan podatak o državljanstvu Republike Srbije.
11. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužitelja, to je sukladno odredbi članka 30. stavka 1. ZHD-a zahtjev zakonito odbijen, pri čemu je tuženik dao valjane razloge glede primjene i tumačenja važećeg ZHD-a te Zakona o državljanstvu SR Hrvatske i Zakona o državljanstvu SFRJ koji su bili na snazi u vrijeme tužiteljevog rođenja, koje razloge je osnovano prihvatio i prvostupanjski sud.
12. Žalbeni prigovori kojima tužitelj uglavnom iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nisu osnovani, odnosno nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
13. Sud ocjenjuje neosnovanim i prigovore tužitelja da se radi o diskriminaciji jer osim što tužitelj niti ne navodi po kojoj bi osnovi bio diskriminiran, pretpostavke za ostvarivanje prava za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom propisane ZHD- om jednake su za sve.
14. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a tijekom upravnog spora sud nije počinio bilo kakve postupovne povrede koje bi u smislu članka 126. ZUS-a utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke, zbog čega nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka.
15. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS- a, trebalo je odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 15. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
