Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-217/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Ani Jeleč Pecirep, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Željko Lubina odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, u Splitu, Gundulićeva 48, protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-569/24-8 od 20. siječnja 2025., dana 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-569/24-8 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-569/24-8 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 37,84 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 37,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate.

III. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-569/24-8 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim su odbijeni kao neosnovani zahtjevi za isplatu iznosa od 270,29 EUR s kamatama i zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 13. studenoga 2011. do 10. travnja 2020.

IV. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-569/24-8 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 37,16 EUR teku od 3. veljače 2023. do isplate i sudi: Nalaže se tuženici na iznos od 37,16 EUR isplatiti tužitelju i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 3. veljače 2023. do isplate.

V. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 28,3 EUR s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova naknade štete iznos od 75,00 EUR s zateznom kamatom koja na iznos od 37,84 EUR teče od 10. travnja 2020. do isplate a na iznos od 37,16 EUR od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu glavnice od 270,29 EUR s zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 75,00 EUR od 13. prosinca 2010. do 10. travnja 2020. a na iznos od 37,16 EUR od 2. veljače 2023. do isplate (točka I. izreke), te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobijaju obje stranke.

3. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je zahtjev prihvaćen i u odluci o parničnom trošku u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj presudu pobija u dijelu u kojem je odbijen dio glavnog zahtjeva kao i zahtjev za naknadu parničnog troška zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP. Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem zahtjeva i u tom dijelu, podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 62,50 EUR i sudsku pristojbu žalbe od 39,81 EUR.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura to se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. ZPP. Prema čanku 467. stavak 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega ovaj sud nije posebno razmatrao žalbene razloge stranaka koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, pa tako niti onih na koje tužitelj ukazuje u žalbi ističući da je sud odbio dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja jednako kao što nije pribavio niti izvršio uvid u spis povodom zahtjeva za mirno rješenje spora podnesen nadležnom ministarstvu. Osobito time, što se radi o zahtjevu tužitelja od 10. travnja 2020. i odgovoru nadležnog ministarstva povodom istog od 2. veljače 2023., pa se ne bi radilo niti o žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

8. Pored toga, nije posebno razmatran niti žalbeni navod tuženice kada ističe da spisu nedostaje punomoć kojom bi tužitelj ovlastio punomoćnika na podnošenje predmetne tužbe, a što bi predstavljalo bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP, jer prema članku 354. stavak 3. ZPP takvu žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle tužitelj, a ne i tuženica.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi stranaka da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka prvostupanjske presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, time je neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti proizišle iz neosnovanog lišenja slobode po osnovi članka 480. točka 1. ZKP/97 prema kojoj pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena, imajući u vidu nespornu činjenicu da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog optužbe za počinjenja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07 – dalje: KZ/97) koji je pravomoćno okončan donošenjem oslobađajuće presude, te da je tužitelj u vezi vođenja tog postupka bio u istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (1240 dana), od kojih u ovom postupku potražuje pravičnu novčanu naknadu za vrijeme boravka u istražnom zatvoru u odnosu na jedan dan i to onaj od 12. studenoga 2011. u iznosu od 345,29 EUR s zateznom kamatom od tog dana do isplate.

11. Iz razloga prvostupanjske presude proizlazi:

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sukladno članku 495. stavak 2. Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97) čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe,

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od po 500,00 kuna, odnosno 66,36 EUR po danu sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja i priznalo mu štetu u iznosu od 46.078,40 EUR za ukupno 1240 dana što po danu iznosi 37,16 EUR.

12. Na temelju nespornih činjenica i tako utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju na temelju članka 480. stavak 1. KZ/97 u vezi članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 14/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za navedeni jedan dan neosnovanog lišenja slobode, u iznosu od 37,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., zbog čega su, protivno navodima žalbe tuženice, pravilno primijenjene navedene odredbe materijalnog prava ocjenom osnovanosti zahtjeva za isplatu glavnice, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

13. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženice, valjano postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim u tom dijelu. Naime, kako nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznala zahtjev za iznos od 37,16 EUR po jednom danu neosnovanog lišenja slobode, to je za taj iznos, sukladno članku 240. stavak 1. ZOO, nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela iznova teći prvi idući dan od dana priznanja, dakle od 3. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), pa za taj dosuđeni iznos tražbina tužitelja nije zastarjela imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (15. veljače 2024.) i zakonski trogodišnji rok u kojem je mogao osnovano zahtijevati ispunjenje te tražbine prisilnim putem.

14. Slijedom navedenog, kako u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, u predmetnom pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

15. Nadalje, odredbom članka 477. stavak 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

16. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. a 10. travnja 2020. podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno članku 477. stavak. 2. ZKP/97.

17. Člankom 478. stavak 1. ZKP/97 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

18. Člankom 478. stavak 2. ZKP/97 propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u članku 481. stavku 1. ovoga Zakona.

19. Odredba članka 238. stavak 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Slijedom navedenog, zastara je počela prvi dan nakon primitka odluke kojom je tužitelj pravomoćno oslobođen 4. siječnja 2020., te je tekla sve do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje 10. travnja 2020., pa je zastoj zastare trajao od prvog idućeg dana 11. travnja 2020. do isteka tromjesečnog roka iz članka 478. stavak 1. ZKP/97 odnosno do 11. srpnja 2020., dok je prvog idućeg dana odnosno 12. srpnja 2020. ponovno počeo teći trogodišnji zastarni rok, jer je tužitelj već od tada mogao podnijeti tužbu za naknadu štete.

21. Nastavno tome, od početka tijeka zastarnog roka do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora proteklo je vrijeme zastare od 98 dana odnosno 3 mjeseca i 8 dana, pa je uračunavajući to vrijeme u razdoblje zastare koje je teklo nakon zastoja od 12. srpnja 2020., razvidno da je trogodišnji zakonski rok unutar kojeg je tužitelj prisilnim putem mogao zahtijevati ispunjenje obveze istekao 5. travnja 2023., zbog čega je tužba od 15. veljače 2024. podnesena izvan navedenog zastarnog roka. Time je zbog nastupa zastare, izvan priznatog dijela od strane nadležnog ministarstva, prestalo pravo tužitelja zahtijevati isplatu u ovom postupku, odnosno preko dosuđenog preostalog iznosa od 37,84 EUR s zateznima kamatama od 10. travnja 2020. do isplate u smislu članka 214. stavak 1. i 2. ZOO.

22. Stoga, ocijenivši osnovanost zahtjeva i u tom dijelu, odnosno odbijajući istaknuti prigovor zastare tuženice kao neosnovan za taj iznos, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio navedene odredbe materijalnog prava, slijedom čega je uvažavanjem osnovane žalbe tuženice, u predmetnom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva, te temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

23. Ujedno, i preostali iznos koji je odbijen prvostupanjskom presudom (od 270,29 EUR i zatezne kamate na taj iznos) je jednako tako zastario imajući u vidu naprijed navedeno, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva odbijanjem istog zbog neosnovanosti, kao i zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 75,00 EUR od 13. studenoga 2011. do 10. travnja 2020., ali ne zbog razloga prvostupanjske presude, već zbog nastupa zastare.

24. Nastavno tome, kako u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP odlučiti kao u točki III. izreke.

25. Međutim, u pravu je tužitelj kada prvostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem nije dosuđen tijek zatezne kamate na iznos od 37,16 EUR i za razdoblje od 11. travnja 2020. do isplate odnosno od 3. veljače 2023. do isplate. Naime, prema članku 1103. ZOO zatezna kamata na pravičan iznos naknade neimovinske štete teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva i teče sve dok glavna tražbina nije podmirena (prestala), u ovom slučaju isplatom navedenog iznosa glavnice u smislu članka 160. stavak 1. ZOO. S obzirom da iz podataka predmeta ne proizlazi da je tuženica isplatila tužitelju iznos od 37,16 EUR, time tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate do isplate predmetnog iznosa.

26. Slijedom navedenog, djelomično osnovanu žalbu tužitelja valjao je uvažiti, u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu prihvaćanjem i tog dijela zahtjeva, te temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP odlučiti kao u točki IV. izreke.

27. Budući je prvostupanjska presuda u žalbenom postupku preinačena, temeljem članka 166. stavak 2. ZPP o troškovima postupka odlučeno je ovom odlukom.

28. Tužitelj je u postupku u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspio s 10,76% imajući u vidu omjer dosuđenog i zahtijevanog, zbog čega ukupni uspjeh tužitelja iznosi 55,38% (100+10,76/2), pa kada se od toga oduzme uspjeh tuženice u preostalom dijelu od 44,62% uspjeh tužitelja se ocjenjuje s 10,76% sukladno članku 154. stavak 2. ZPP.

29. Kao opravdani troškovi tužitelja koji su bili potrebni radi vođenja parnice (članak 155. stavak 1. ZPP) priznato je 50 bodova za sastav tužbe sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23- dalje: OT) i zastupanje na ročištu glavne rasprave od 6. prosinca 2024. 50 bodova (Tbr. 9. stavak 1. OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 200,00 EUR. Kada se tom iznosu pribroji porez na dodanu vrijednost od 25% (50,00 EUR), te sudska pristojba tužbe i presude od 13,27 EUR troškovi tužitelja se utvrđuju u iznosu od 263,27 EUR, što u odnosu na uspjeh tužitelja od 10,76% iznosi 28,3 EUR. Neosnovan je zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe, jer tužitelj sa podnesenom žalbom nije uspio glede glavnog zahtjeva (članak 154. stavak 1. ZPP). Naime, tužitelj je s žalbom uspio samo u odnosu na sporedni, a ne i glavni zahtjev, dok se sporedni zahtjev ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti spora a time niti kod ocjene uspjeha u postupku (članak 35. stavak 2. ZPP).

U Šibeniku, 15. siječnja 2026.

SUDAC:

Ana Jeleč-Pecirep