Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1375/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja TC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Ludbrega protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, po generalnoj opunomoći Su-1232/23, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-790/23-11 od 9. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-790/23-11 od 9. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 757046 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita minimalno kn 500,00 (kn petsto), a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (točka 6.1. Ugovora o kreditu)-toč. I. izreke. pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 161,61 eura / 1.217,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2005. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 879,64 eura / 6.627,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2024. godine do isplate, sve to po stopi pobliže navedenoj u izreci presude. Pod toč. III. izreke odbije je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 154/23-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Pobijana presude je sastavljen sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za primjenu materijalnog prava.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti (ništavosti) odredbe Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljenog između tužitelj i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. dana 19. listopada 2005. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500 kn, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj (toč. 6.1. Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od 161,61 eura/1.217,64 kn s osnova navedene ništetne odredbe.

8. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja u bitnome proizlazi: da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank. d.d., sklopili Ugovor o kreditu 19. listopada 2005., na iznos od 25.672 CHF za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 84 mjeseci, da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1.217,64 kn (161,16 eura).

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača- "Narodne novine broj 96/03-dalje ZZP/03).

10. Utvrđeno je nadalje, da tužitelj s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja joj se nudila od strane tuženika (njegovoga prednika) u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po predniku tuženika.

11. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužitelja, kao i da tuženik nije dokazao da se o odredbi toč 6.1. Ugovora o kreditu prema kojoj se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,00% od iznosa kredita pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača zaključuje da je ugovorena ulazna naknada ništetna ugovorna odredba (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

12. Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja proizlazi da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja i mogućnosti pregovaranja s tuženikom u odnosu na ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i administraciju kredita od 1,00% od iznosa kredita, čime je očito tužitelju prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača. Nedvojbeno je tuženik taj koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu (toč. 6.1. Ugovora) o pravu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%), koji je naplatio u trenutku isplate kredita. Osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu pa ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kredita.

13. Slijedom iznesenog, nalazeći prigovor zastare neosnovanim, pozivom na odredbe čl. 295., čl. 323 st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO/05) sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

14. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/9., 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 19. listopada 2005. Međutim, kako se odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust suda prvog stupnja koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

16. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, Ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika. Nadalje, u toč. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, a tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

17. Tome valja dodati da iz iskaza tužitelja proizlazi da su u banci rekli da su "uvjeti kredita ovakvi kakvi jesu i da ukoliko na to pristaje da će dobiti kredit, a u protivnom neće dobiti kredit", ne sjeća se kada su ga obavijestili da mora platiti tzv. ulaznu naknadu, niti koji je točno bio iznos te naknade, banka je" odredila uvjete na koje mora pristati ako želi kredit", nisu mu rekli "iz kojeg razloga se treba platiti naknada, što se tom naknadom plaća", a ni javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao.

18. Tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

19. Uz to je potrebno istaći da je neosnovan i navod tuženika da je činjenice o mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora trebao u postupku dokazati tužitelj, jer je teret dokaza o istome sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP upravo na tuženiku, a identično stajalište o istome je zauzeo i Ustavni sud RH u odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

20. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje Ugovora o kreditu.

22. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (1,00% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (čl. 81. ZZP/03).

21. Iz navedenog proizlazi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništava prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, a posljedica toga je vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništavih odredaba (104. st. 1. ZOO/91).

22. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: "3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri".

23. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništavom (ništetnom) tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu u iznosu od 161,61 eura/1.217,64 kn temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91 u vezi čl. 210. ZOO/91 sa zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2005. primjenom čl. 214. ZOO/91, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

24. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi o ulaznoj naknadi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi:" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. "Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

25. I odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

26. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović