Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4443/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ČR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-404/2023-26 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko banke Zagreb d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-404/2023-26 od 17. srpnja 2024. pod toč. I., II. i IV. izreke

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 07. prosinca 2004., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane: u odredbi članka 2. koja glasi: «. tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi članka 3. II. koja glasi: «. po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. », «Kamata se obračunava u CHF. po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. "pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 6.283,35 € zajedno sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate sve kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke. Odbijen je dio zahtjeva za isplatu 0,70 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. veljače 2005. do isplate (toč. III. izreke). Konačno naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 2.150,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2024. do isplate, po stopi pobliže navedeno u izreci presude (toč. IV izreke)

2. Protiv navedene presude, sadržajno u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine ", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u navedenim dijelu preinači, sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuju tuženik.

5. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6 . Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti (ništavosti) odredaba Ugovora o kreditu 366-80/2004 kojeg su prednik tužitelja, sada pok. HR kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank, kao kreditor sklopili 07. prosinca 2004. po kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.000 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (dio čl. 2, čl. 3. II. Ugovora o kreditu), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 6.283,35 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule s pripadajućim zateznim kamatama.

7. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništavost (ništetnost) naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja i tijeka zateznih kamata.

8. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja:

-da je pravni prednik tužitelja sklopio 7. prosinca 2004. s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ugovor o [broj kredita], solemniziran 8. prosinca 2004. na iznos od 61.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom u 120 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s kamatnom stopom prilikom potpisivanja ugovora od 5,250%.

-da je tuženik u razdoblju otplate kredita četiri puta mijenjao kamatnu stopu i to: 31. kolovoza 2007. na 5,60%, 29. veljače 2008. na 6,50%, 30. studenog 2008. na 6,80% i 31. ožujka 2009. na 7,30%;

-da je Ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

-da Ugovor o kreditu ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja švicarskog franka, a prema saslušanom svjedoku niti usmeno upozorenje nije bilo moguće dobiti jer niti službenici u banci nisu imali takva saznanja,

-da Ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope,

-da je korisnik trebao vratiti 78.537,60 kuna prema početnom otplatnom planu, a 80.710,73 kune prema bančinim promjenama kamatne stope do 31. prosinca 2013., a potom po stopi od 3,23% određenoj zakonom,

-da su pravni prednici tužitelja, korisnik kredita i sudužnik, preminuli tijekom otplate,

-da je tužitelj naslijedio pokretnine i otplatio kredit

-da aktivna legitimacija proizlazi iz okolnosti isplate kredita nakon smrti korisnika kredita i sudužnice što je životno uvjerljivo jer je založenu nekretninu stekao darovanjem od sudužnice 13. listopada 2010., a jedan je od njenih nasljednika

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja, više uplaćeno 6.284,05 eura na ime tečajnih razlika, dok je iznos od 1.127,39 € je tužitelj manje platio na ime tečajnih razlika za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita,

-da je prigovor zastare neosnovan.

9. Rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje:ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07), te Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15i 14/19-dalje: ZZP/14), Direktive 96/13 te odredbama Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), te nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika, na povrat tužitelju iznosa od 6.283,35 € zajedno sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate sve kako je to pobliže navedeno pod toč. I. i II. izreke.

10. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

11. Suprotno žalbenim prigovorima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj, kao nasljednik iza pok. FR, a koja je nasljednica korisnika kredita, pok. HR (i sudužnica po predmetnom Ugovoru o kreditu) aktivno legitimiran u ovom postupku, iako u rješenju o nasljeđivanju iza smrti istih nisu navedena prava i obveze koje proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, i to jer se, prema odredbi čl. 5. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu, a potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi (tako i VSRH u odluci Rev-2510/10-2 od 11. siječnja 2012.). Osim toga, iskazom tužitelj utvrđeno je da je kao nasljednik iza pok. FR nastavio plaćati kredit po osporenim Ugovornim odredbama nakon smrti korisnika kredita.

12. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 96/03- dalje:ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

13. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje u tekstu: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 2. svibnja 2005. Međutim, kako su odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust suda prvog stupnja koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

15. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHFveć samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za C H F , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

17. Tako sud prvog stupnja nije počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 502. c. ZPP na koju ukazuje žalba tuženika jer je pravilno ocijenio da se na konkretni Ugovor o kreditu mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 te da je vezan pravnim shvaćanjem iznesenim u tom sporu na temelju članka 502. c ZPP iz razloga što je utvrdio da se radi o odredbama koje su identične odredbama ugovora koje su bile predmet kolektivnog spora.

17.1. Pored toga, na temelju iskaza svjedoka ZR, čiji iskaz je, suprotno žalbenim navodima sud pravilno ocijenio, utvrđeno je da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi kojom je glavnica kredita vezana uz CHF.

18. Sud Europske unije je presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene odredaba koje su odraz" obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba "ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

19. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20. Imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je prednik tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništavost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03.

22. U odnosu na financijsko vještačenje i tvrdnju tuženika kako je prvostupanjski sud trebao provesti dopunu vještačenja na način kako je to tražio tuženik, treba reći da prigovori tuženika na vještačenje nisu relevantni za donošenje odluke u ovom postupku. Naime, predlaganje tuženika da vještak izvrši vještačenje na način da izvrši obračun kao da je podignut kunski kredit, odnosno uz primjenu kamatnih stopa koje su se mijenjale prilikom ugovaranja kunskih kredita, ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer nije bio ugovoren kunski kredit. Pozivanje tuženika na analognu primjenu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (" Narodne novine ", broj: 102/2015) kojim je propisana konverzija kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije primjenjiva na konkretan ugovorni odnos.

23. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništavost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 24. svibnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

25. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi i pozivanje tuženika na drugačija mišljenje pravnih stručnjaka nisu od utjecaja.

26. Ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

27. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 210. i čl. 214. ZOO/91 mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništavih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništave i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO/91, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

29. Neosnovano tuženik smatra da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, trebao ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa temeljem ništave (ništetne) ugovorne odredbe (po tužbi tužitelja) umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CH bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

29.1. Tuženik u postupku nije podnio protutužbu, nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja, već samo osporava visinu potraživanja tužitelja prigovorom da je preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF trebalo umanjiti za iznose anuiteta koje je tužiteljica platila u manjem iznosu od početnog anuiteta i prema tečaju važećem na dan isplate. Stoga nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF niti je sud ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

29.2. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi posl. broj Rev 549/2023-2 od 18. prosinca 2023. U toj presudi, na revizijsko pitanje:" Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita? ", odgovoreno je:" U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita. "

30. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako u pogledu osnova (čl. 154. st. 5. ZPP), tako i glede visine dosuđenih parničnih troškova tužitelja. Tuženik nije naveo određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

31. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

32. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović