Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2858/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariji Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniciku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-89/2023-9 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-89/2023-9 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenoga dana 02.02.2006. između tužitelja i tuženika ovjerenog od strane javnog bilježnika Lidije Perić, dana 06.02.2006. pod brojem OU-253/2006-1, koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka. Naloženo je tuženiku da tužitelju, isplati ukupan iznos od 1.679,00 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća pa do isplate, po stopama, sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.033,18 eura sa zakonskom zateznom kamatama koje teče od 26. travnja 2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama koje teku od donošenje presude suda prvog stupnja pa do isplate, kao i troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenoga dana 2. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) između tužitelja i tuženika ovjerenog od strane javnog bilježnika Lidije Perić, dana 06.02.2006. pod brojem OU-253/2006-1 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF Ugovora o kreditu.

5. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o od 2. veljače 2006. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.017,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, za kupnju novog vozila marke Hyundai. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,50% godišnje. Također, nije sporno da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Nadalje, nije bila sporna niti visina postavljenog zahtjeva tužitelja.

6. Iz obrazloženja odluke proizlazi da se sud prvog stupnja rukovodio utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) sukladno čl. 502. c. ZPP, odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama tuženika, te vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja, čime je tuženik, kao davatelji kredita korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO. čl. 1111. i čl. 1115. ZOO na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to kako proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka u iznosu od 1.679,00 eura.

7. Slijedom tih i takovih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja, i odlučuje kao u izreci.

8. Odluka suda prvog stupnja, pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a presuda i rješenje su sačinjeni u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima tvrdi da mu je onemogućeno dokazivanje činjenica i okolnosti koje bi u konkretnom slučaju isključile direktni učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u ovom sporu valja reći da tuženik u ovom postupku nije dokazivao egzistiranje okolnosti koje bi bile suprotne utvrđenjima iz kolektivnog spora odnosno da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi i rizicima vezanim za sklapanje valutne klauzule u CHF, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora.

12. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), a ne Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07 dalje: ZZP/07), na koji se pogrešno poziva tuženik u svojoj žalbi.

13. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisivala je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

14. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO.

15. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07

16. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

20. Osim toga, odredbom čl. 502. c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

22. Tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio obrazloženi dokaz o postojanju informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

23. U konkretnom sporu tuženik nije predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem na okolnosti da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora bio upoznat sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope te na koji način će se ta kamatna stopa mijenjati, a time i utjecati na visinu otplatnog anuiteta, te da je tužitelj bio upoznat s povećanim rizikom sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF, a što je banci bilo poznato, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja.

24. Kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između kredita u CHF i kredita drugoj valuti, kako to tvrdi tuženik, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja vezano za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale niti su tužitelju objašnjene ekonomske posljedice koje tečajne razlike za kredit ugovoren u valuti CHF mogu proizvesti za njega za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a što je tužitelju moralo biti objašnjeno za koji god se kredit odlučio (u kojoj god valuti), pa se i taj žalbeni prigovor tuženika ukazuje neosnovanim

25. Slijedom iznesenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

26. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništavost više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da tužitelj nije prigovarao visini anuiteta te nije koristio pravo da raskine ugovor ne predstavljaju zapreku za utvrđenje ništetnosti ugovora odnos pojedinih odredbi tog ugovora.

27. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci, pa je s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik nepošteni stjecatelj, kakvim ga je ocijenio i sud prvog stupnja.

29. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka čiji nalaz i mišljenje je sud pravilno ocijenio stručnim i objektivnim, budući je isti u svemu sačinjen u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse.

30. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem je za tužiteljevu tražbinu zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 10. veljače 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina, sukladno odredbi čl. 225 ZOO.

31. I odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

32. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odučeno je kao u izreci ove presude.

33. Tuženik nije uspio sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović