Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1306/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja DĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-65/2023-19 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-65/2023-19 od 17. siječnja 2024. pod toč. I., II., IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 24. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 26. rujna 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-20.377/07, u dijelu odredbe koji glasi: ". po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 4.085,72 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos pobliže navedene u izreci presude od dospijeća pa do isplate (toč. II. izreke). Odbijen se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 164,28 eur zajedno sa zateznim kamatama (toč. III. izreke). Nalaženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 eur sa zateznim kamatama počev od 17. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV izreke). Konačno, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelj za naknadom parničnog troška u iznosu od 250,00 eur (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude, sadržajno u dosađujućem dijelu pod toč. I., II., I iV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže u navedenom dijelu presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova žalbenog postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i nepoštenosti odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranaka 24. rujna 2007. (dalje. Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

8. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće;

-da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu 24. rujna 2007. za iznos od 19.995,72 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti

-da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13-dalje: ZZP/07),

-da se o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nije pojedinačno pregovaralo i da je riječ o standardnom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i da tužitelj na njihov sadržaj nije imao nikakvog utjecaja;

-da je tuženik propustio prije i tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dati sve jasne i potpune informacije vezane za primjenu valutne klauzule u CHF i da mu kao potrošaču nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma primjene tečaja CHF na način da tužitelj na temelju jasnih kriterija može odlučiti hoće li prihvatiti rizik koji nose odredbe o valutnoj klauzuli ili ne, te predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega iz toga proizlaze;

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 4.085,72 EUR.

9. Na temelju prednjih utvrđenja sud je utvrdio da je sporna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07), a time i ništetna u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21-dalje: ZOO), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju te ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

10. Utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/07, koji je čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 99. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio pravnim utvrđenjima iz spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tužena u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07

13. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

14. Valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze".

17. Tako potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Stoga je odredba o valutnoj klauzuli odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, zbog čega se radi o nepoštenoj ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i 102. ZZP, te čl. 323. st. 1. ZOO.

19. Naprijed navedeno ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici već je na tuženiku, u odnosu na kojega je vođen kolektivni spor i u odnosu na kojega je donesena pravomoćna odluka u tom sporu bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, dakle da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu tj. da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

20. Međutim, tuženik tijekom postupka nije predložio niti materijalne ni personalne dokaze na okolnost da su tužitelju dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli i njezinoj primjeni, niti da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja.

21. Odredbom čl. 502. c. ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Kako iz sadržaja predloženih i izvedenih dokaze ne proizlazi da je tuženik tužitelja informirao o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo, a pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

23. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja.

25. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

26. I odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

27. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

28. Tuženik nije uspio sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154.st.1. u vezi s čl. 166.st.1. ZPP)

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović